Naša i vaša Amra Toska

Amra Toska, urednica emisije 50 minuta na Radio Sarajevu, arhitektica, muzikolog, samozatajna je i skromna djevojka, koju osim po istanačnom muzičkom ukusu, možete prepoznati po dugoj zlatnoj kosi, odličnom prstenju, i raznim nijansama crne odjeće.

Amrina najdraža zanimacija je rudarenje po beskrajnim muzičkim rudnicima.  Rezultati te potrage obično se opredmete u njenim emisijama  '50 minuta' na programu RadioSarajeva

Kada si se zaljubila u muziku?

Amra: Kad sam bila jako mala i dok su se druga djeca igrala sa lutkicama, bebama i barbikama, koje sam i ja posjedovala, ali se nisam baš najbolje snalazila sa tim jer sam bila pomalo asocijalno dijete, ja sam uglavnom poslije prve smjene u školi izvlačila naš gramofon (koji nije bio marke Toska) i slušala tadašnju ogromnu kolekciju tatinih ploča (koje su završile kod Elvisa). Generalno sam pravo voljela muziku, a moji roditelji kažu da sam neprestano slušala muziku, plesala i šta sve ne. Sve što je bilo vezano za muziku meni je bilo super, dok me na kraju mama bukvalno nije odvukla u nižu muzičku školu na prijemni, i učinila sigurno najbolju stvar za mene u životu. Ja sam se malo opirala zbog toga što sam bila povučena i stidljiva. Ipak,  bila sam i pomalo prkosna i tvrdoglava, jer u nižoj muzičkoj školi su mi nudili da sviram violinu, jer nisam imala klavir (a morao si imati instrument kod kuće da bi svirao) i ja sam se zamalo posvađala sa njima zbog toga. Tako sam jedno polugodište svirala na malom, igračka-klaviru, dok nisam dobila pravi klavir i bila najsretnija djevojčica na svijetu.

Kažeš da je radio tvoja strast?

Amra: Za to je bio presudan rat u kojem sam ja bila tinejdžerka. Tada je bio aktuelan Radio Zid, na koji sam ja bila potpuno navučena. U onim strašnim okolnostima, gdje nisi imao struje, ali si imao neki izvor preko kojeg možeš slušati radio, znala sam napamet svaku emisiju, svaki intervju, sve voditelje i sve što se moglo znati. Sjećam se da je četvrtkom u šest sati bila emisija Top Demo. Ja sam tu alternativniju muziku počela slušati  preko svoje starije rodice, koja je imala ogromu kolekciju kaseta, i slušala je super muziku. Ja sam počela od nje posuđivati kasete Sonic Youth, Pixies, Breeders, Cure, Stone Roses, Bauhaus, itd. Ja sam skontala koja meni muzika odgovara, uglavnom su to bile neke alternativne stvari koje su se mogle slušati sa  ljudima i prijateljima sa kojima sam provodila vrijeme u  podrumima i podrumskim mjestima u srednjoj školi uz beskrajne priče, kontemplacije o životu, muzici. Bespotrebno je reći da to što radim na Radio Sarajevu koji je naslijeđe Radio Zida za mene predstavlja ličnu dječiju radost.

Kako dolaziš do muzike, odnosno kako izabereš ili odlučiš šta poslušati u moru stvari koje možeš pronaći na internetu?

Amra: Kasete su bile super, zato što u startu nisi imao mnogo izbora. Ako naletiš na neki dobar album, nekako si prinuđen da slušaš pjesme od početka do kraja. Nema neurotičnog klikanja na slijedeću pjesmu. Danas je produkcija brža, pa samim tim i konzumacija. Puno je lakše doći do muzike, ali se čovjek lako izgubi u tome, ako nema nekakvog iskustva, ili nije svjestan svog ukusa ili skolonosti. Mislim da su 80te i 90te godine prošlog stoljeća bile zadnja faza žanrova koji su donekle bili jasno određeni. Već krajem 90ih, počinju se dešavati neke nove stvari u elektroničkoj muzici, mada su danas top liste pune sličnih stvari. To je strašno. Ja uglavnom te top liste ne slušam jer meni sve jednako zvuči, i onda ja istražujem. Za mene su to dugački procesi, i nekada me odvedu raznoraznim putevima. Vrlo često nabasam na nešto za šta nisam slutila da ću naći, ali onda budem baš sretna. Velika je radost naći u  moru hiperprodukcije, nešto zaista kvalitetno. Danas su neki pomaci u muzici, kako ih ja vidim, uglavnom vezani za eksperimente.

Koji je koncept tvoje emisije 50 minuta?

Amra:  Postoji kratki opis moje emisije, odnosno onoga kako je ja vidim na portalu, ali u suštini koncept se upravo svodi na taj istraživački proces. Emisija dugo nije imala ime, ali  sve ono što je po mom ukusu, i koliko čovjek može imati koncentracije za to može stati u 50 minunta. Emisija traga za nečim što je drugačije i novo, i sve se nada da će biti možda i kvalitetno, i da će neko ko sluša, to i prepoznati. Sve više su to neki eksperimentalni koncepti, jer danas, kako sam rekla ranije, nema tih jasno žansrovki određenih stvari. Uglavnom se sve svodi na fuzije i kombinacije žanrova i možda je kreativni momenat u svemu tome, to koliko ti autori uspiju kreativno iskombinovati ono što je već poznato, odnoso generisati neki novi element koji će napraviti korak naprijed u tom procesu. Uvijek je interesantna mješavina prošlosti i budućnosti. Prošlosti koja je baza svima nama, jer gdje god odeš ima nekih elementa folklora, i budućnosti koja je eksperimentalna muzika. Opet, ta eksperimentalna muzika nije ništa novo, jer ako pogledamo umjetničku savremenu muziku 20, stoljeća, ono što neki ljudi danas rade i što se smatra eksperimentom je krenulo 50ih godina prošlog stoljeća. Ne smije se zaboraviti, da je muzika najneposrednija od svih umjetnosti i nekako vrlo direktno djeluje na naša čula, duh ili dušu, i istinski kvalitetna muzika se uvijek osjeti. Zato je muzika prekrasna.