Muhamed Ćejvan: Nakon 40 godina umjetnički san sam ostvario u Banjoj Luci

Član čuvene banjalučke porodice Ćejvan, kojoj je umjetnost u krvi, 1993. godine otišao je iz grada na Vrbasu i od tada živi u Malmeu u Švedskoj. Zbog toga je izložbu koja je otvorena do sutra u Kamenoj kući tvrđave Kastel u Banjaluci, nazvao "Skadinavija".

"Ta Skandinavija je u stvari moj povratak u djetinjstvo gdje skidam paučinu s očiju i vraćam se u taj milje. Rođen sam iza hotela Palasa, pored Crkvene, pijace, Kastela i to je moje djetinjstvo i zbog toga sam se vratio ponovo da bih obilježio 40 godina svog umjetničkog rada. Jeste da tih poznatih ljudi i imena nema. Normalno, došli su novi ljudi, nova imena, bez obzira na to ja sam ispunio svoj san o svojoj izložbi, u ovome prostoru koji je stvarno izuzetan, jedan od najboljih prostora, možda i u Bosni i Hercegovini što se tiče opreme i svega", ispričao je Muhamed Ćejvan Aki (68).

U prethodnih 40 godina imao je preko 40 samostalnih i 250 grupnih izložbi, a dobitnik je 15 nagrada u bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu.

Poredeći izlaganje u Banjoj Luci i inostranstvu, rekao je da je velika razlika u tome što je ovdje morao sve sam da uradi i snosi troškove, dok na Zapadu organizator plaća sve - od putnih troškova, dnevnica, transporta, osiguranja, postavke, kataloga, pozivnica... Ipak, u emotivnom smislu, draže mu je, kaže, izlagati u gradu na Vrbasu.

"Gdje je čovjek rođen, tu mu je i najljepše i uvijek se vraća u svoje djetinjstvo, jer tamo ćeš uvijek biti izbjeglica", kazao je Ćejvan.

Njegova djela su slike, skulpture, instalacije, performansi i video-art, kojim se počeo baviti još 1984. godine. Prisjetio se da tada nije bilo likovne akademije, a da su ljudi morali da putuju, da čitaju, da se obrazuju. Razgovarao je s prijateljima umjetnicima, organizovali su izložbe, ali pri odlasku "na Zapad" očigledna je ogromna razlika.

"Svaki čovjek u svom poslu treba da se usavršava i umjetnost nema granica. Svaki dan vidiš nove stvari i što se tiče instalacija i svega. Ja sam, srećom, prvi krenuo s video instalacijom, koja je bila 1984. godine u Umjetničkoj galeriji, a poslije mene su mnogi to radili", rekao je Aki Ćejvan.

Postojale su ideje da se ta instalacija postavi i na scenu, ali nije bilo dovoljno tehnike koja bi omogućila da se to uradi na pravi način.

"Mislim da je sada slika kao slika ukras, pa se mnoge izložbe prave vani, ne unutar prostora, s instalacijama, s multimedijom", kazao je on.

Ocijenio je da je muzički život u Banjoj Luci čak i previše bogat, dok je likovni život - "malo zamro".

"Prije svega, kada bi napravili tu vezu između muzike i instalacija da to sve povežu, mislim da bi bio jedan europski grad, sigurno. Ima mnogo umjetnika darovitih i ljudi koji ne mogu da probiju svoje ljušture, ali kada bi se sve snage udružile u multimediju, to bi bio pravi uspjeh", rekao je Ćejvan.

Podsjetio je da se na Zapadu uglavnom rade grupni radovi koji povezuju muziku, sliku i video. Prema njegovim riječima, umjetnost u BiH daleko je od Evrope.

"Svaki umjetnik je rudnik zlata, ali, prije svega, društvo tom umjetniku treba da obezbjedi usavršavanje, atelje, kontakte... Međutim, ako su mala ulaganja, onda će i ta umjetnost biti mala. Ako više ulažeš, isto kao i svaka osoba koja mijenja garderobu, šminku - ako ima više šminke ona je i ljepša i lepršava, a ako toga nema, nema mnogo ni umjetnosti", kaže Muhamed Ćejvan Aki.

Govoreći o svojim korijenima, ispričao je da je njegov otac, Muhamed Ćejvan, bio dio prve generacije banjalučkih glumaca, a prvi angažman u pozorištu u ovom gradu potpisao je godinu dana nakon njegovog osnivanja, 1931. godine, na poziv bana Svetislava Milosavljevića. Žao mu je što danas mnogima nije ni poznato ko su bili članovi prve generacije glumaca.

Muhamed Ćejvan je prvi čovjek koji je na gramofonskoj ploči snimao sevdalinke, prvi pjevač iz BiH koji je otišao u Europu i svijet, a snimio je 15 ploča koje sada, zajedno s durgim uspomenama, čuva njegov sin Aki.

Član porodice Ćejvan bio je i Adem, doajen pozorišne umjetnosti i filma, dobitnik brojnih jugoslovenskih nagrada i priznanja među kojima je "Zlatna arena" u Puli.

"Kao mali, uz oca sam igrao u pozorišnim komadima, išao i na snimanja filma, upoznao sam mnogo i glumaca i režisera. Što se tiče same glume, nije me toliko interesovalo, interesovala me scena, druge stvari i uspio sam u tome isto kao moja familija", kaže Muhamed Ćejvan Aki.

Govoreći o odlasku iz Banja Luke, rekao je da nije mogao ostati.

"Da sam ostao, nikada ovu izložbu ne bih napravio. Ostao bih bez posla, ičega i, prema tome, takva su bila vremena, da sam morao da idem. Nisam otišao kao što su ljudi prije odlazili, jer imao sam posao, bio sam dobro situiran, imao sam status istaknutog umjetnika, ali došla su druga vremena i ne samo ja, otišli su možda i malo veći ljudi nego što sam ja", kaže on.

Želja mu je da se vrati u Banja Luku, a o profesionalnim planovima ne želi da priča, jer, kako kaže, o tome može govoriti tek kada ostvari nešto od svojih mnogobrojnih ideja i planova.