Midhat Poturović: Aparat ne čini fotografa

Midhat Poturović je mladi fotograf Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa, koji je ove godine osvojio prvu nagradu na konkursu za najbolje fotografije iz BiH u 2011.

Radiosarajevo.ba: Kako si se uopće počeo baviti fotografijom?
Midhat Poturović: Ozbiljnije sam se počeo baviti prije nekih četiri godine, kada sam počeo baš raditi i zarađivati na tome. Počelo je slučajno. Imao sam želju da probam, a nisam uopće mislio da ću raditi ovaj posao niti da ću biti fotograf. Jednostavno me interesovalo. Jedne godine nisam otišao na more i kupio sam prvi aparat. Bio je to mali digitalac, idiot, koji sam uzeo čisto da probam fotografisati. Sa tim se razvila i želja za učenjem. Kada sam počeo učiti, shvatio sam da sa tim aparatom ne mogu dobiti ono što želim te opet nisam otišao na more i kupio sam bolji aparat. Tada sam još više upoznao aparat i shvatio da želim da se bavim fotografijom. Počeo sam da radim kao saradnik na Radiju 202, da bih na kraju došao do Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa.

Internet, praksa i oko

Radiosarajevo.ba: Kako si učio? Jesi li imao neke mentore?
Poturović: Zapravo sam samouk. Skidao sam knjige sa interneta i čitao. Tako se dosta toga može naučiti, ali se sve to mora prvo primijeniti u praksi da bi uspjelo. Fotografi kada tek počnu raditi slikaju sve – i potrebno i nepotrebno, da bi se, s vremenom, to reduciralo kada shvate šta treba.

Radiosarajevo.ba: Postoji li neka škola za fotografe kod nas?
Poturović: Postoje mnogi kursevi, ali mislim da su ti kursevi ubleha koja samo želi da uzme novac i iskoristi ljude zainteresovane za fotografiju. Nisam nikada otišao na neki od tih kurseva, budući da sam, raspitujući se, shvatio da to što me oni mogu naučiti već znam ili mogu naučiti iz knjiga i prakse. Tu niko neće ništa više objasniti niti pokazati neke korisne stvari koje treba znati i na koje se treba paziti. To su puke osnove fotografije koje se mogu naučiti i na internetu. Doduše, čuo sam da se prošle godine otvorila Mala škola fotografije i da je interesantna, ali ne znam šta je dalje bilo sa tim projektom.

Što se škola van BiH tiče – u Beogradu, u okviru univerziteta, ima odsjek za fotografiju. Ista stvar je i sa Zagrebom. U Pragu se, naprimjer, nalazi jedan od najboljih odsjeka za fotografiju na svijetu.

Teško je biti fotograf, budući da danas svi imaju aparat i slikaju zbog čega mnogi profesionalci gube posao. Mnogi urednici često ne obraćaju pažnju na kvalitet fotografija. Ukoliko neki prolaznik mobitelom uslika udes i pošalje tu fotografiju, ovi će je objaviti – čime je automatski fotograf ostao uskraćen za posao. To je OK ukoliko niko drugi nema tu fotografiju, ali nije OK objavljivati loše fotografije ukoliko postoje bolje.Takav je sistem postao. Ja se ipak trudim da svoj posao obavim najbolje što mogu, jer mislim da će se to isplatiti kad-tad.

Radiosarajevo.ba: Imaš li neke uzore u fotografiji ili fotografe koje posebno cijeniš?
Poturović: Uzore nemam, barem ne u smislu da se furam na nekog ili da su mi nečije fotografije fantastične. Cijenim naše fotografe koji se trude i rade, a koji su dugo u tom poslu.

Radiosarajevo.ba: Jesi li imao kakvih izložbi?
Poturović: Samostalnih nisam. Učestvovao sam sa tri fotografije na kolektivnoj izložbi u Umjetničkoj galeriji BiH, koje je predstavljena i na Danima Sarajeva u Beogradu.

Grand Prix na konkursu za najbolju fotografiju u 2011.

Radiosarajevo.ba: Tvoja fotografija Nasilje nad Romima je press fotografija godine za 2011., kako je nastala?
Poturović: U redakciji smo dobili vijest da je neko kod Hadžića napao Rome i da je bio čitav haos. Ja i novinarka smo odmah krenuli na teren, iako čak nismo tačno znali ni gdje se to sve desilo. Tamo smo ispred kuće zatekli Rome i policiju. Napad je već prošao i policija je bila tu kako bi ih čuvala. Na kući su kamenjem bili polupani prozori i oštećena fasada, dok su unutra bile polupane pločice i umivaonik, oštećena vrata. Zamolio sam tu romsku porodicu da uđu u kuću i stanu iza razbijenog prozora, a da ja sa vanjske strane napravim fotografiju kroz njega. Prozor mi je nosio neku simboliku oko svega toga. Oni sami su bili toliko potreseni i u šoku da mislim da se to može vidjeti i na fotografiji. Tada sam napravio više fotografija, ali mislim da ova najbolje oslikava čitavu situaciju. Zato sam je i poslao na konkurs.



Pored nje, poslao sam još dvije fotografije - Tenor (u kategoriji Ljudi) i Neobičan dan (u kategoriji Grad). Rekli su mi da sam jedini fotograf kojem su prošle sve fotografije koje je poslao. Grand Prix sam i dobio jer su sve fotografije dobile jako visoke ocjene.

Tenor je nastao na otvaranju 16. Baščaršijskih noći, prošle godine. Održavao se tradicionalni koncert Sarajevske filharmonije, a kao gosti su nastupali Kvartet tenora Bel’canto iz Ukrajine i dirigent Ivo Lipanović. Tada sam napravio dvije dobre fotografije i dvoumio sam se koju da pošaljem. Na jednoj dirigent dominira fotografijom – napravio je neki pokret rukom ka tenorima, dok je drugom, palicom, upravljao orkestrom. Ja sam se, ipak, odlučio za ovu drugu jer je jednostavnija za oko. Našao sam prostor između zvučnika koji je davao neobičnu sjenu, a primjetio sam da se dirigent povremeno okrene i gestikulira ka tenorima. Približio sam se da mi sve bude u kadru i čekao. Kada se konačno okrenuo, napravio sam nekoliko fotografija i to je bilo to. Kasnije sam napravio još nekoliko fotografija, ali su ove bile bolje.

Neobičan dan je nastala 6. aprila, za Dan Grada Sarajeva, kada su mladi glumci Magacin Kabarea organizovali ulični performans Rejon sreće kod Vječne vatre. Izašli su na ulicu, svi obučeni drugačije – neki su bili policajci, neki u ogrtačima, neki u pidžamama, i svi su bili jako veseli... Djevojke su prale ljudima stakla na autima, a policajci su simbolično dijelili prava lizala (umjesto palice „stop“, op.a.)... To je bio jedan od rijetkih događaja na kojima se mogla osjetiti tolika količina radosti i sreće. Mislim da bi svaki 6. april, a i mnoge druge događaje trebalo tako obilježavati. Ja sam se vrtio okolo i pokušavao da najbolje dočaram tu zbrku, sagnuo sam se i vidio da iz tog ugla mogu nešto neobično napraviti. Napravio sam još fotografija, ali ta je najbolje opisivala događaj, jer se na njoj najbolje vidi sva ta zbrka.

Radiosarajevo.ba: Kakva je razlika između press i umjetničke fotografije?
Poturović: U press fotografiji ne smije biti mnogo postprodukcije. Smiju se raditi samo korekcije koje su se mogle raditi nekada u tamnim komorama, tj. da se fotografija malo posvijetli ili potamni ili da se izreže nešto što smeta u kadru, ali ne previše, čisto da se ispravi kadar. Ni boje se ne smiju puno mijenjati. Ta fotografija mora dobro da opisuje događaj. Ako je to protest – treba da se vidi da je to protest i povodom čega je. Čovjek mora da kada vidi fotografiju mora odmah da zna o čemu se radi. Tako se sa jedne fotografije mogu da dobiju informacije ko, šta, gdje i kako.

Što se tiče umjetničke fotografije – tu je sve dopušteno. Po mom mišljenju, najbolja fotografija je ona koja ispunjava kriterije onog čemu je namijenjena.

Dobra oprema fotografu samo pruža mogućnost da se bolje izrazi, bar što se tiče kvaliteta fotografije, tj. da boje budu bolje i da fotografija bude čistija. Ipak, aparat ne može nekome pomoći da bude kreativniji. Kreativnost, oko, upornost i strpljenje su najbitniji, a vrlo je bitno i naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Radiosarajevo.ba: U okviru nagrade si dobio i samostalnu izložbu u galeriji BlackBOX. Jesi li razmišljao šta ćeš na njoj prikazati?
Poturović: Za tu izložbu sam se prilično iznenadio. Kada je završila ceremonija dodjele nagrada, prišao mi je kolega i rekao „Eto, sad si dobio i samostalnu izložbu“, a ja to u tom trenutku nisam ni shvatio. Samo sam stajao, zahvaljivao se i gledao da se nešto ne provalim. Kasnije mi je objasnio šta je u pitanju, iako zna da ne želim da pravim samostalnu izložbu, jer smatram da je još uvijek rano. Treba još puno raditi da bi se napravila kvalitetna izložba. Najlakše je napraviti izložbu, ali ona mora da ima neku poruku i smisao. Zaista ne znam kako ću, šta ću i kada ću napraviti tu izložbu. Sada čak osjećam i neki pritisak zbog svega toga te ću morati više da radim i da se trudim da bih je našao.

Radiosarajevo.ba: Jesi li razmišljao u kojem pravcu ćeš se dalje razvijati kao fotograf?
Poturović: I dalje me najviše interesuje ta neka novinska, dokumentarna, reportažna fotografija. Zainteresovao sam se i za studijsku fotografiju, a ne vjerujem da ću otići u tu neku modnu fotografiju ili da ću postati fotograf koji pravi fotografije samo sa rasvjetom. Puno više me interesuju životne priče i socijalne teme. Možda ne bih ni pokušavao da se bavim studijskom fotografijom da su autorska prava malo bolje zaštićena i da fotograf može da živi od toga što radi. Kada tek počneš da radiš, lijepo je kada ti neko uzme fotografiju. Ipak, onda skontaš da moraš da živiš od toga te to postaje vrlo nezgodno. Čak sam podigao i jednu tužbu zbog uzimanja fotografija.

EKSKLUZIVNO: Pedeset najboljih fotografija u 2011.