Memo Vejar: Meksikanac u Sarajevu

Meksikanac Guillermo Garcia Vejar, poznatiji kao Memo, sada je već poznati stanovnik Sarajeva. Došao je na jednomjesečni odmor i ostao. Upisao se na Odsjek za dramaturgiju i scenarij na Akademiji scenskih umjetnosti te snimio film Escarabajo, koji je prikazan u okviru ovogodišnjeg SFF-a. Pored filma, bavi se pisanjem, fotografijom i slikarstvom.

Radiosarajevo.ba: Kako si uopće završio u Sarajevu?
Memo Vejar: Uvijek kažem da je to bila neka vrsta sudbine, budući da nikada nisam ni planirao doći u Sarajevo. Diplomirao sam marketing u Meksiku te sam radio za Loreal, Unilever i Axe... Kada sam dobio mali ugovor u Osijeku, pomislio sam: Zašto ne, otići ću tamo na dva mjeseca i vratiti se u Meksiko. Međutim, nakon ta dva mjeseca, moj šef je htio da ostanem tamo na godinu dana. Zamolio sam ga da mi da mjesec dana godišnjeg odmora, budući da sam nakon fakulteta konstantno radio, a želio sam i da vidim Evropu. Dobio sam tih mjesec dana i počeo razmišljati gdje da idem. Dosta ljudi u Hrvatskoj mi je govorilo da moram otići u Sarajevo, jer je to najljepši grad na Balkanu. Ipak, prvo sam otišao u Milano, a prolazio sam i kroz Sarajevo, gdje sam se zadržao jedan dan. U putu sam upoznao jednu djevojku iz Bosne, koja se bavila filmom. Pokazala mi je grad i sve u njemu. Tada sam odlučio da se vratim i ostanem nekih mjesec dana, nakon što se vratim iz Milana. Nakon Milana, otišao sam u Hrvatsku, pokupio sve svoje stvari i uputio se u Sarajevo.

Kada sam došao u Sarajevo, pokušavao sam da završim jedan kratki roman Eternal distortion of love, koji govori o tome koliko ljubav može biti patološka, a istovremeno je i ljubav. Planirao sam taj mjesec iskoristiti samo za odmor i pisanje. Drugog dana mog boravka u Sarajevu, šetao sam uz Miljacku i vidio plakat Sarajevo Talent Campusa. Zapravo nisam znao ni šta je to, ali sam otišao i pitao ih kako mogu upisati kurs scenarija. Rekli su mi da imam podlogu i da se prijavim, ali je kasnije izbio problem jer su sva predavanja na bosanskom, a oni nisu mogli mijenjati program samo zbog mene. Ipak, Elma Tataragić mi je rekla da se prijavim, pa šta bude. Planirao sam da se, ukoliko me ne prime, vratim u Hrvatsku ili Meksiko. Ipak, primili su me i poslali na dramaturgiju na časove scenarija kod Srđana Vuletića i Elme Tataragić.

Radiosarajevo.ba: Možeš li nam reći nešto više o svom filmu Escarabajo?
Vejar: Tokom druge godine mog boravka ovdje, odlučio sam da ne želim više biti samo pisac te da želim naučiti i nešto više o tehnici snimanja. Tako sam počeo i da izučavam režiju. Pokušao sam je i upisati na ASU, ali me nisu primili. Tada sam poželio da odem iz Sarajeva. Rekao sam to svojim profesorima te da sam mislio da upišem dramaturgiju i režiju kako bih mogao nešto da snimim. Rekli su mi da me niko ne može spriječiti u tome osim samog sebe. Tako sam odlučio da napišem scenarij za dokumentarni film u okviru akademije te da ga sam snimim, što sam i učinio. Sve je trajalo nekih osam mjeseci.  Želio sam da povežem svoju priču sa ljudima koji žive ovdje. Tu je mnogo stranaca koji su došli u Sarajevo pod sličnim uslovima kao ja. Želio sam pronaći četiri zanimljive priče o ljudima iz cijelog svijeta koji su došli u Sarajevo tražeći sreću, ljubav ili bilo šta drugo te su ostali i da žive u njemu. U ove četiri priče pojavljuju se Meksikanka, Afrikanac, Venecuelanka i Britanac. Kada sam počeo pisati, shvatio sam da je priča o Meksikanki najsnažnija te sam odložio ostale i fokusirao se samo na nju.

Film se zove Escarabajo, u prijevodu balegar, i zapravo je ljubavna priča o Meksikanki koja upozna Bosanca putem interneta. On joj prodaje priču kako je zapravo iz Danske, da bi joj tek kasnije priznao da je iz Sarajeva. Ona odluči da dođe u Sarajevo, iako nikada nisu razmijenili ni fotografije, a chatali su više od osam mjeseci. I, 15 dana prije njenog dolaska, on šalje sliku na kojoj se vidi da je u invalidskim kolicima. Ona ipak dolazi u Sarajevo i vjenčaju se nakon mjesec dana. Još uvijek su ovdje, nakon osam godina. Tako da je to, osim ljubavne, i priča o ljudskoj migraciji i usamljenosti. Film se zove Escarabajo, jer su se upoznali zahvaljujući balegaru - ona je insektolog, a on voli mušičarenje. Također, film ima četiri faze – isto kao i život insekta. Prva je jaje, kada je insekt tek u zametku, a oni se tek upoznaju. Druga je larva, privikavanje insekta na novu okolinu, a u filmu je to prikazano razgovorom porodica kada ona stigne u Sarajevo. Treća faza je čahura, kada se insekt izolira zbog preobrazbe iz larve u odraslu jedinku – u filmu ona prolazi kroz veliku životnu depresiju i ne želi da ikoga vidi te odlučuje da se razvede i vrati u Meksiko. U četvrtoj, odrasloj, fazi je trenutna situacija.

Dok sam snimao, izbjegavao sam pričanje. Snimao sam kao igrani film i na momente se ne vidi razlika između stvarnosti i fantazije te se ljudi zbune, što mi se i sviđa.    

Radiosarajevo.ba: Baviš se i fotografijom, šta najradije fotografišeš?
Vejar: Fotografu je sve zanimljivo, ali najviše volim da fotografišem ljude i mačke. Volim da vidim ljepotu u svemu. Mislim da svako može biti lijep, samo treba znati podesiti kameru. Nedavno sam radio konceptualne fotografije sa nekim od latino djevojaka u Sarajevu – Venezuelankom i Meksikankom.

Foto: Memo Vejar

Pretvorio sam ih u sex-lutke. Jedna od njih se žalila kako nije lijepa te sam joj rekao kako ćemo je napraviti lijepom . Napravio sam neke fotke koje govore o prestanku zloupotrebe žena. Snimio sam je kao plastičnu lutku odloženu u različitim dijelovima Sarajeva.

Foto: Memo Vejar

Radiosarajevo.ba: Baviš li se još nekim vidom umjetnosti?
Vejar: Volim da slikam. Slikam još od svoje desete godine, uglavnom u ulju i ponekad u akvarelu. Kada snimam film, volim da gledam kroz kameru kao da slikam, obraćam pažnju na boje, al i na priču iza njih. Kao mali sam slikao uglavnom pejzaže, a kroz odrastanje sam se više orjentisao na apstraktne i konceptualne teme.

Radiosarajevo.ba: Je li Memo bosanski ili meksički nadimak?
Vejar: Zapravo je meksički. Ukoliko se zoveš Guillermo, zvat će te Memo. Kada sam došao ovdje, shvatio sam da je to i bosanski nadimak (smijeh)... Smiješno je kako je to sve povezano. Smiješno je i koliko je moj život povezan sa Bosnom, al i sa kinematografijom otkako sam došao. Primjera radi, stan koji iznajmljujem je vlasništvo kćerke Abdulaha Sidrana.   

Radiosarajevo.ba: Gdje je lakše biti umjetnik, u Meksiku ili u Sarajevu?
Vejar: Mislim da se umjetnik može biti bilo gdje, ali trenutno – mislim da je situacija u Meksiku malo bolja. S druge strane, manja je i sigurnost. Pomalo se plašim izaći van i snimati kao što snimam u Sarajevu, budući da mogu biti ubijen ili ostati bez kamere. Volim snimati u Sarajevu jer su ulice prljave i pune grafita kao i u Meksiku, s tim da na takvim mjestima u Meksiku mogu biti ubijen. U Sarajevu se to neće desiti, tako da se osjećam malo slobodnijim. U Meksiku se može i živjeti od umjetnosti. S tim da je problem sa velikim brojem ljudi, a malim brojem prilika – tako da se ljudi ubijaju za mjesto. Primijetio sam da se u Bosni to ne radi. Ljudi imaju sve za stvaranje fantastičnih priča, ali ne žele da rade na tome. Misle da će prilike uvijek biti tu, a to nije tačno. Za razliku od njih, Meksikanci se uvijek bore za ono što žele.

Radiosarajevo.ba: Kada se vratiš iz Meksika, hoćeš li ostati za stalno?
Vejar: Zapravo, planiram živjeti na oba mjesta. Zimi – na plaži u Meksiku, a ljeti u Sarajevu. To bi bio savršen život, s tim da bih morao mnogo da radim da bih sebi priuštio takav život. 

Vrlo sam povezan sa Sarajevom i želim da se vratim i snimim svoj kratki film ovdje. Vraćam se u Meksiko da zaradim nešto novca i završim scenarij, pa se vraćam čim padne snijeg. To mi je plan, ali nikad se ne zna. Prvi snijeg koji sam vidio u svom životu bio je u Sarajevu, bilo je divno, ali i depresivno. Štaviše nikada ranije u životu nisam osjetio ni depresiju. U Meksiku nemamo takvih osjećaja. Volim Sarajevo jer dva različita dijela mene – ili me čini potpuno sretnim ili me gura u veliku depresiju, koja mi pomaže pri pisanju.