Marek Marzynski: Silovanje je zločin

Silovanje i ostali zločini seksualnog zlostavljanja bili su masovna pojava tokom rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. do1995. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osnovan je 1993. kako bi procesuirao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i seksualno zlostavljanje. Međutim, MKSJ je uspio procesuirati samo određeni broj zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koji su se desili tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Do jula 2009., MKSJ je procesuirao 18 slučajeva vezanih za seksualno zlostavljanje u Bosni i Hercegovini.

Marek Maryzinski, istraživač tima za Balkan Amnesty Internationala u ekskluzivnom intervjuu za RadioSarajevo govori o iskustvima tokom rada na izvještaju o zanemarivanju osoba koje su preživjele ratni zločin seksualnog zlostavljanja.


RadioSarajevo: Iz kojih razloga ste izabrali kažnjavanje, odnosno nekažnjavanje silovanja žena u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine kao temu za vaše istraživanje?

Marczynski: Mi smo odlučili istraživati ratne zločine seksualnog nasilja jer mislimo da vlasti propustile da se s tim problemom suoče nakon rata. Oni zanemaruju potrebe preživjelih tako što im ne obezbjeđuje bilo kakve smislene mjere koje bi im omogućile pristup pravdi i odšteti, kao što je npr. pristup zdravstvenim uslugama, psihološka pomoć, odgovarajuće naknade ili vraćanje na posao. Osobe koje su preživjele silovanja su jedna od najosjetljivijih skupina u Bosni i Hercegovini i kao takve trebaju odgovarajuću potporu od države.

Iako su zločini nad njima počinjeni tokom rata 1992.-1995., posljedice onoga što se dogodilo i dalje zasjenjuje njihove živote. Mnoge žene su duboko traumatizirane, nemaju pristup zdravstvenim uslugama, ne mogu naći posao. Mnoge od njih izgubile su tokom rata članove obitelji i bile su protjerane iz svojih domova. One su često previše traumatizirane da bi se vratile u svoja prijeratna mjesta stanovanja, dok su počinitelji zločina još uvijek na slobodi, a ponekad i na poziciji moći.

Osobe koje su preživjele silovanje se osjećaju zaboravljene i nepriznate kao žrtve.

RadioSarajevo: Šta ste dijagnosticirali kao razloge za nekažnjavanje počinitelja: neznanje, politički utjecaj ili nešto treće?

Marczynski: To je mješavina svega. Žene koje su silovane tokom rata često su još traumatizirane. U bh. društvu postoji i puno stigmatiziranja povezanog sa silovanjem. Sve to im iznimno otežava da traže svoja prava i pozivaju na hapšenje počinilaca. Često su previše ranjive i nemoćne da to učine.

Neki od počinitelja još uvijek na pozicijama moći i nastavljaju utjecati na njihove živote. Naišli smo na nekoliko jakih dokaza o ovakvim slučajevima na nekoliko mjesta u BiH.

Istovremeno, obveza je države da procesuira ratne zločine, uključujući i ratne zločine seksualnog nasilja. Ovo pitanje do sada nije dobilo puno pozornosti od mjerodavnih vlasti. Samo vrlo ograničen broj slučajeva ratnih zločina seksualnog nasilja je procesuiran do sada i završio s konačnom presudom.

U našem istraživanju identificirali smo samo 12 takvih slučajeva koji su zaključeni pred Sudom Bosne i Hercegovine. Osim toga, entitetski sudovi u RS-u i Federaciji nemaju kapacitet za pružanje podrške i zaštite svjedocima za procesuiranje takvih složenih slučajeva. Nedostatak stručnih sudaca i tužitelja u entitetskim sudovima u koji se trebaju baviti ovakvim složenim kaznenim predmetima veoma zabrinjava.

Ono što je hitno potrebno BiH je strategija koja bi za cilj imala utvrditi sve prepreke učinkovitom procesuiranju slučajeva ratnih zločina seksualnog nasilja. Takva strategija treba bi razviti konkretne mjere i vrijemenski određene mjere koje treba poduzeti u cilju rješavanja problema.

RadioSarajevo: U vašem istraživanju "Čija pravda? - Žene u BiH još uvijek čekaju" bavili ste se samo silovanjima žena. Jesu li naišli na podatke o silovanju muškaraca iz perioda 1992. – 1995.?

Marczynski: Dokazi o silovanju muškaraca su se pojavili pred ICTY-em, kao i u nevladinim organizacijama koje prikupljaju informacije i statistike o razmjerama zloupotrebe ljudskih prava za vrijeme rata. U kontekstu seksualnog zlostavljanja muškaraca u BiH, incidenata je bilo u barem nekoliko zatočeničkih kampova širom zemlje. Ipak, sveobuhvatna dokumentacija vezana uz taj problem nije dostupna. Ima tome nekoliko razloga.

Prije svega, to pitanje nije smisleno istraženo od strane ICTY-a ili od lokalnog pravosuđa. Također, istraživanja Amnesty Internationala i mnogih drugih studija pokazala su nevoljkost muških žrtava seksualnog zlostavljanja da govore o ratnim iskustvima, uglavnom povezane sa stigmatiziranjem zločina čije su žrtve bili.

Vjerujemo da incidenti seksualnog nasilja nad muškaracima također zaslužuju odgovarajuću pažnju nadležnih vlasti. Preživjeli bi trebali imati pristup pravosuđu, ako žele sudjelovati u kaznenom postupku i dobiti reparaciju za kršenje ljudskih prava koje su pretrpjeli. Isto tako, bilo kakvo istraživanje koje se fokusira se na muškarce koji su preživjeli ratne zločine seksualnog nasilja bilo bi od velikog značaja.

RadioSarajevo: Je li moguće imati potpunu individualnu i socijalnu rehabilitaciju silovane osobe ako počinitelji nisu identificirani i kažnjeni? Mogu li imati pristojan život dok počinitelji uživaju ista prava kao i svi dugi građani, a vrlo često su i privilegirani, zahvaljujući političkim elitama?

Marczynski: Prema međunarodnom pravu, nije potrebno identificirati počinitelje u kaznenom postupku da bi preživjeli primili odštetu za kršenja ljudskih prava koja su doživjeli. Za mnoge preživjele s kojima smo razgovarali, rad pravosuđa je samo dio onoga što smatraju pravdom.

Mnogi od njih su nam rekli da se je potrebno prvo pozabaviti njihovim hitnim ekonomskim i socijalnim potrebama. će kao i njihove neposredne ekonomske i socijalne potrebe koje bi trebalo riješiti prvi. Mnogi od njih nisu spremni i sposobni sudjelovati u kaznenom postupku, ako ne dobiju adekvatnu psihološku pomoć, ako žive u siromaštvu, nemaju prihoda i kada njihova stambena situacija nije riješena. To za mnoge od njih čini gotovo nemogućim da učestvuju u kaznenim postupcima.

Istovremeno, mnogi od njih ističu da tek onda kad počinioci ugledaju lice pravde oni mogu nastaviti normalan život.

Amnesty International je mišljenja da se oba pristupa - kazneno procesuiranje i briga za ekonomske i socijalne potrebe preživjelih treba držati istovremeno jer imaju jednaku važnost. Samo sveobuhvatan pristup problemu ratnih zločina seksualnog nasilja može donijeti stvarnu pravdu preživjelima.

RadioSarajevo: Kako se osjeća istraživač koji se na terenu bavi jednom ovako teškom temom?

Marczynski: Bilo je vrlo teško na početku i zahtijevalo je puno pripreme. Prije nego smo počeli istraživati, trebali smo saznati kakav je psihološki utjecaj trauma na žene. Morali smo takođe učiti mnogo o rodno osjetljivom pristupu u intervjuiranju osoba koje su preživjele nasilje.

Na kraju, mislim da smo uspjeli izgraditi povjerenje sa ženama i da su se osjećale ugodno dijeleći svoje priče s nama. Neke od njih nikada prije nisu nikome tako detaljno govorile o onome što im se dogodilo za vrijeme rata, pa čak ni članovima svojih obitelji. Takođe, znale su da smo došli jer želimo da pomognemo, tako da je situacija bils malo lakše.

Sjećam se da su nam, na kraju jednog intervjua sa grupom žena, rekle da ne budemo uznemireni njihovim pričama. Rekle su: „Molim te, nemoj da te uznemirava ono što ti pričamo. Budi jak! Nemoj nositi naš bol sa sobom, samo prenesi našu poruku vlastima.“

Mislim da ću se sjećati te rečenice zauvijek. To mi daje motivaciju za rad.

RadioSarajevo: Šta ste preporučili u svom izvještaju kao korake koje treba preduzeti?

Marczynski: Prije svega, vlasti bi trebali početi tretirati ovaj problem ozbiljno. Hitno treba razviti strategiju o ratnim zločinima seksualnog nasilja. Oni bi trebali identificirati veličinu problema i prepreke u dovođenju počinitelja pred lice pravde. Također bi trebali prepoznati potrebe za podršku preživjelima.

Paralelno da treba razviti strategiju koja bi tretirala odštetu preživjelih u različitim aspektima života, kao što su pristup za zdravstvenoj zaštiti, psihološkoj podršci, zapošljavanju, stanovanju, kao i novčanu naknadu i druge mjere koje će omogućiti preživjelima da ponovo imaju svoj život.

Vlasti se također trebaju pozabaviti stigmatizacijom osoba koje su preživjele silovanje tako što će organizirati kampanje podizanja svijesti.

RadioSarajevo: Je li previše naivno očekivati od bh. vlasti da prihvate konstruktivne prijedloge i preporuke iz izvještaja AI? Kakva su Vaša iskustva iz kontakata s njima tokom istraživanja?

Marczynski: Mi smo imali različite povratne informacije sa različitih nivoa vlasti – od pune podrške do apsolutnog poricanja. Posvećeni smo dijalogu sa vlastima i nastavićemo da ih pozivamo da se pozabave problemom silovanja tokom rata.

Glavna stvar ovdje je da naš izvještaj ne sadržava samo apstraktne ideje. Riječ je o pravima građana BiH. Prema međunarodnom pravu, vlasti su dužne poštovati, ispuniti i zaštitititi ta prava i osigurati preživjelima pristup pravdi i odšteti. Za to ne može postojati nikakav izgovor. Ako i dalje to ne čine, odgovorni su za kontinuirana kršenja ljudskih prava.

Bosna i Hercegovina je tek izabrana članica Vijeća sigurnosti UN-a, što sa sobom nosi snažnu obavezu i posvećenost ljudskim pravima. Amnesty International će i dalje pratiti poduzimanje mjera od strane vlasti, te će biti uključen u dijalog sa vlastima BiH na nivou UN-a, kako bi se osiguralo ispunjavanje obaveza prema osobama koje su preživjele silovanje.

RadioSarajevo: Kako vidite ulogu civilnog društva i nevladinih udruga u rehabilitaciji silovanih žena?

Marczynski: Vrlo je važno reći da, u nedostatku bilo kakve značajnije inicijative i podrške od vlasti, nevladine organizacije pružaju podršku preživjelima. Čineći to, oni ustvari ispunjavanju obvezu države. Veoma smo im zahvalni na tome ali država mora preuzeti više odgovornosti za ovaj proces i početi pomagati udruženja s financijskim i drugim resursima kako bi mogli nastaviti sa svojim važnim radom. Bez njih bi preživjeli bili ostavljeni sami sebi.

Također smo vrlo zadovoljni da su mnoge nevladine udruge koje pružaju podršku preživjelima odlučile udružiti snage i zajedno planiraju kampanje za prava preživjelih. Amnesty International se osjeća povlašteno raditi s njima i nastavićemo da im pružamo podršku.

RadioSarajevo: Što možemo svi, misleći pritom na sve dijelove društva, uraditi da preživjeli dobiju priliku za pristojan život?

Marczynski: Najvažniji izazov je destigmatizacija preživjelih. Silovanje je zločin i nema drugog objašnjenja za to. Osobe koje su preživjele ratni zločin seksualnog nasilja treba podržati i zaštititi a ne stigmatizirati. Oni ne trebaju milostinju. Sve što žele su njihova prava prava i cijelo društvo ih treba u tome podržati.