Majorica Zemka Seferagić: Školski dnevnik zamijenila vojnom uniformom i perom (FOTO)

Prvi decembar poseban je datum ne samo za Oružane snage i Ministarstvo za odbranu Bosne i Hercegovine nego i za državu Bosnu i Hercegovinu. Naime, prvog decembra je obilježen Dan Oružanih snaga BiH i devete godišnjice formiranja jedinstvenih Oružanih snaga naše zemlje.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Ipak, pravu priču nose ljudi koji su svoje godine poklonili nekadašnjoj Armiji BiH, te nastavili karijeru u OS-u BiH. 

Majorica Zemka Seferagić je 1993. godine odlučila da školski dnevnik zamijeni vojnom uniformom i perom, te da tako pomogne svojim sugrađanima i prijateljima.

Rođena u Cazinu, po zanimanju je profesorica historije književnosti i srpskohrvatskog jezika. Rat ju je zatekao u srednjoj školi, dok je sa svojim učenicima pričala o čuvenim književnim djelima. Shvatila je da to nije dovoljno, te da u tim teškim sudbonosnim trenucima želi dati svoj doprinos odbrani naroda. 

Prijavila se u Prvu cazinsku, kasnije 503. slavnu brdsku brigadu. 

"To je bio patriotizam, borba za goli opstanak. Bila sam pripadnik Organa za moral 503. slavne brdske brigade. Budući da sam profesorica književnosti, često sam pisala o ratnim dešavanjima i događajima. No, bilo je tu mnogo zaduženja. Najtužniji trenuci su kada nas je zapadala dužnost da porodicama javimo da im je neko poginuo. Neko je i to morao raditi. 

Često se dešavalo i da idem kod nekoga koga poznajem. Svi su znali zašto dolazim. Bilo je dovoljno da me pogledaju, nije tu bilo mnogo riječi. Mada, tako se stvaraju i prijateljstva. Danas kada odem u zavičaj, prilaze mi mladići i djevojke i kažu mi: 'Ja vas znam, vi ste došli da nam kažete kako je moj tata poginuo'... tad su bila dječica. Ali, takav je život", započinje svoju priču za Radiosarajevo.ba majorica Zemka Seferagić. 

Ova divna žena koja nas je oduševila svojom vedrinom i osmijehom, kaže kako je ponosna na provedeni period u 503. slavnoj, ali i kasnije, kada je prešla u Peti korpus Armije BiH. 

"Imali smo vojno glasilo Ljiljani gdje smo pisali naša zapažanja, događaje, aktivnosti koje su se dešavale u našim jedinicama. Svaki broj Ljiljana čuvam, podsjeća me na jedan život, potpuno drukčiji od ovog kojeg sada živim. Kao što vi sad radite svoj posao, tako sam i ja tada radila svoj posao.

S vremenom smo kolega Kasim Pandžić i ja napravili monografiju Od Mokreša do Sanskog Mosta koja opisuje ratni put 503. slavne brdske brigade. Kasnije je naša monografija postala uzor po kojem su rađene monografije ostalih brigada. 

"Nakon rata je postojala mogućnost da se vratim u prosvjetu, ali bilo je kasno. Ovaj način života mi je već ušao u krv i ostala sam u vojsci. Nije baš lak vojnički život, ali čovjek se s vremenom na sve navikne. 

Posao mi je ušao pod kožu, jer je kreativan, vi to najbolje znate. Često smo pravili reportaže, filmove, obilježavali godišnjice, surađivali s lokalnim i kantonalnim medijima, ali i državnim. 

Čast mi je biti dio OS-a BiH. Kažu da su oni najbolji promotori naše zemlje. Dokaz tome je broj prijava za vrijeme konkursa. Ako se prima 300 mladih vojnika, prijavi se oko 5000 ljudi. Neki se prijavljuju zbog finansijskih razloga, no zaista postoje osobe kojima je to životni san. 

Trudim se dati svoj doprinos jer je budućnost BiH u euroatlantskim integracijama", dodaje Seferagić, koja je čin majora dobila 2005. godine.

Provjere kondicije se obavljaju dva puta godišnje, a obavlja se i provjera gađanja iz vatrenog oružja. Majorica Seferagić je nedavno i završila komandno-štabni kurs u Travniku (gdje je najviša vojna škola u BiH).

Zbog prirode posla, često je mijenjala mjesto boravka. Živjela je u Bihaću, Banjoj Luci, a sada je u Sarajevu. 

"Nama starijima to nekako lakše padne, ali imam djevojčicu od 13 godina kojoj je to još uvijek pomalo teško. 

Sada radim na mjestu oficira za operacije. Vojska je sistem i tako funkcionira. Najbitnije je da je atmosfera dobra, da se dobro slažete s kolegama. Muške kolege nas doživljavaju kao sebi ravne. Otvore nam vrata, propuste prve, dodaju kaput... to su neke sitnice. Ali u principu nema tu razlike. Znam da žene u vojsci, policiji i sličnim poslovima, ljudi sa strane doživljavaju kao 'muškobanjaste'. Ne slažem se s tim. 

Mada i djeca simpatično reagiraju. Kada sam jednom kćerki otišla na roditeljski sastanak noseći uniformu, bili su šokirani i došaptavali se 'Selmina mama je vojnik'" prisjeća se kroz smijeh majorica Seferagić. 

Inače, u OS-u BiH je 635 žena. Kroz proces prijema novih vojnika u OS BiH koji se kontinuirano provodi od 2008. godine, nastoji se povećati broj žena, tako da se u svakom naraštaju prima deset posto vojnikinja. Kriteriji za prijem u OS BiH se za žene ne razlikuje u odnosu na one za muškarce, osim testa tjelesne spremnosti prema NATO standardima (broj ponavljanja vježbi je manji u odnosu na muškarce).