Mahir Bajrić: Reggae bosanske pošte

Mahir Bajrić je mladi apsolvent psihologije iz Sarajeva. Pored toga, on je multiinstrumentalista (svira gitaru, bubnjeve, bas, saksofon, usnu harmoniku), pjevač, pjesnik te osnivač sarajevskog reggae-benda Bosnische Post. Pored toga, pjeva i u bendu Aestetic Empathy.

RadioSarajevo: Od kada se baviš muzikom, gdje i s kim si do sada svirao?
Mahir Bajrić: Pa, muzikom se bavim još od srednje škole, kada sam počeo svirati gitaru. Čim sam naučio svoje prve akorde, napisao sam i svoju prvu pjesmu. Zvala se nekako Profesor mi kaže... Bio je to neki moj revolt prema školi i profesorima. Svirao sam u zaista puno bendova. U nekima sam samo pjevao, u nekima samo svirao, a u nekima i jedno i drugo. U jednom sam čak bio i bubnjar čitavu godinu dana. Uglavnom su to sve bili neki pokušaji, jer vjerovatno bih i nastavio sa tim bendovima da je to bilo to. Sa Bosnische Postom mislim da je to – to.

RadioSarajevo: Kako je uopće nastao Bosnische Post?
Bajrić: Prije nego što sam uopće počeo da se bavim reggaeom svirao sam neki psihodelični rock 'n' roll, punk i svašta nešto. Tada sam se zaljubio u reggae i počeo da ga sviram i pišem pjesme na engleskom, pa na bosanskom. Čisto onako, sam za sebe. Onda sam, budući da nisam mogao da napravim bend koji bi to sa mnom svirao, odlučio da to snimim. 2006. godine sam otišao u studio 202 kod svog prijatelja Stefana Komljenovića, koji je tada bio producent. Tamo smo snimili demo za nekih desetak pjesama. Gotovo sve sam ih sam snimio, a gostovali su mi Amir iz Silent Kingdomea sa solo gitarom i Haris Kurspahić na basu. Na osnovu tog dema sam krenuo da tražim bend. Prije Bosnische Posta našao sam jednu ekipu s kojom sam svirao oko godine i nešto, a onda smo se raspali i morao sam da tražim novu ekipu. U januaru 2010. okupljam novi bend – Bosnische Post. Uglavnom sviramo te neke moje stare pjesme, iako ima i novih. Muzika i tekst su moji, dok smo aranžmanu svi pomalo doprinijeli.

RadioSarajevo: Neobično ime za jedan reggae bend...
Bajrić: Pa, krajem 2009. sam sjedio u jednom kafiću i razmišljao o imenu benda. Pažnju mi je privukao jedan poster na zidu – maleni Bosanac iz austro-ugarskog perioda koji prodaje list koji se zove Bosnische Post. To je bilo to. Bosanska pošta – bosanski glas, bilo mi je nekako simbolično. Veze sa reggaeom ima čisto jer smo mi odlučili da ima (smijeh). Zapravo tek sada ima, prije nije. Sada postojimo mi koji se zovemo tako i sviramo reggae te ima nekog smisla. Živimo tu gdje živimo i imamo svoj identitet koji je različit od afrikanskog i jamajčanskog, a sviramo taj neki svoj bosanski ritam. Mislim da smo napravili lijep spoj.

RadioSarajevo: Zašto baš reggae?
Bajrić: Zbog toga što možeš pjevati o ratu, o smrti, boli i najgorim stvarima, a opet te ritam navodi na smijeh i na ples i opušta. Mislim da je to jedan jako pozitivan žanr i jednostavno volim taj ritam i veselost.

RadioSarajevo: Koliko odgovara našem mentalitetu?
Bajrić: Pa, ne mogu genralno reći, ali ima svoju publiku. Može se naći publika za metal, za cajke, punk, pa i za reggae. Međutim, kod nas je najveći problem što najveći broj publike preferira stvari poput narodnjaka. Mislim, ja nemam ništa protiv toga – svako neka fura svoje. I ja imam svoju publiku. Mislim da postoji puno ljudi koji vole reggae, ali da ima dosta i do promocije. Mnogi od njih uopće ne znaju ni da postojimo.

RadioSarajevo: Koliko pjesama ste do sada uradili, planirate li neke spotove ili album?
Bajrić: Imamo već 15-ak svojih pjesama. Tematski variraju od jedne do druge, ali se kroz svaku prožima ljubav i moja razmišljanja o životu, emotivna stanja. Planiramo da u skorije vrijeme snimimo neki singl i spot za njega. Album je, naravno, u planu, ali ne tako skoro.

RadioSarajevo: Kakva je trenutno situacija za mlade i neafirmisane bendove?
Bajrić: Pojavila se ta neka struja undergrounda kroz koji se to sve nekako provlači. To je ta neka raja koja je uvijek tu negdje i nemoguće je razvrstati na grupice poput metalaca, punkera i sl., već djeluje kao jedna šira masa te, bar što se tih krugova tiče, mislim da je situacija dobra. U nekom globalnom smislu – mislim da je loša, bar što se tiče promovisanja te kulture kroz neke glavne medije. Mislim da nemamo neki dobar medij koji bi to predstavio širim narodnim masama kao nešto pozitivno.