Lutnja je pjesma

Edin Karamazov je rođen 1965. u Zenici. Već s nepunih 17 godina osvoja prve nagrade na velikim gitarističkim natjecanjima. Studirao je klasičnu gitaru u Ženevi, arapsku lutnju na Arab Institute u New Yorku te baroknu lutnju na Schola Cantorum Basiliensis u Švicarskoj. Održao je brojne zapažene recitale na najznačajnijim svjetskim muzičkim pozornicama. Sarađivao je s najboljim izvođačima i međunarodnim ansamblima za ranu muziku, uključujući Hespèrion XX, Hilliard Ensemble, Mala Punica i Orpheus Chamber Orchestra. S njima snimio više od 60 albuma. Svoj prvi solo album na lutnji “Come Heavy Sleep” snimio je 2003., a prije tri godine izišao je album “Songs From the Labyrinth”, koji je Karamazov snimio sa Stingom.


RadioSarajevo: Gospodine Karamazov, zanimljivo je da svirate mnogo različitih instrumenata a među njima i ne tako uobičajenu lutnju...

Karamazov: Sviram žičane instrumente ne sve ali puno njih, iz istočne tradicije i zapadnog svijeta naravno, razne vrste gitara sve moguće vrste lutnji itd.

Muzika je, nažalost, ono što zaboravimo u današnjem svijetu. Muzika je umjetnost, pred muzikom možemo uvijek samo ostati iskreni, ponizni i na početku, što znači učenje, beskrajno učenje, ulaganje u sebe u muzičara, o tome se radi.

A zašto lutnja, pa vidio sam je na slikama. Početkom 90-tih sam se zaljubio u njenu ljepotu na tim starim slikama iz razdoblja renesanse i baroka. I onda kad sam je vidio, istog trenutka sam poželio da je sviram.


RadioSarajevo: Kako je izgledao put od Zenice, gdje ste rođeni, do međunarodnog uspjeha?

Karamazov: Šta je uspjeh?! Ja nikada nisam želio uspjeti niti mislim da sam uspio. Sve je bilo oduvijek isto, ja sam uspio u svojoj školi, ja sam uspio u svom životu i stvarno jesam.

Još kao dijete sam svirao u svom rodnom gradu, u Bosni, u cijeloj Jugoslaviji još tada, ako je to nekakv uspjeh. Sa šesnaest godina sam išao dalje ali nikada to nije bilo zbog nekakvog uspjeha nego je bilo zbog moje opsjednutosti time čime se bavim, zbog muzike, učenja. Išao sam da učim.

I dan danas, nisam odsvirao niti jedan koncert iz komercijalnog razloga da bi uspio. To mi je najnebitnije. Radi se samo o iskrenosti, radim to jer volim i sve dajem za to i obožavam to što radim i lijepo mi je i želio bih da stalno bude tako.

E sad kako ljudi gledaju na to što ja sviram u cijelom svijetu...To se jednostavno desilo tako. Ja sam išao da studiram, onda sam i tako počeo svirati jer cijeli svijet vidim kao dom, kao kuću. To što sam svirao u Buenos Airesu ne znači da sam uspio u Buenos Airesu. Ja tamo imam prijatelje, isto je tako i u Bratislavi ili u bilo kojem dijelu svijeta. Koncert je večeras, sve je jedno, sve je kuća...


RadioSarajevo: Trenutno živite u Zagrebu. Ostaje li to Vaš dom?

Karamazov: Između ostalog i u Zagrebu. Lijepo je u Zagrebu. Lijepo je sa svim svojim manama, dobrim i lošim stranama kao i svaki grad na svijetu. Lijepo nam je, međutim, Zagreb ni u kom slučaju nije posljednja destinacija, daleko od toga.


RadioSarajevo: Sarađivali ste sa različitim međunarodnim ansablima, između ostalog i sa pjevačem Stingom s koji ste snimili i album barokne muzike „Songs from Labyrinth“ (2006). Otkud ta saradnja?

Karamazov: To nije saradnja, to je življenje sa dragim kolegom koji se bavi istim stvarima a bavimo se tim da tražimo nešto u muzici. Koliko god da je poznat, o njemu piše svašta na internetu, Sting je veliki radnik. Zašto smo sarađivali zajedno? Zato jer učimo jedan od drugog, jer se nadopunjavamo. Ja od njega učim ono što on ima da mi da, on od mene uči ono što nema, što mu ja mogu dati - zato što je iskren.

Radim samo s ljudima koji su mi bliski, pogotovo u zadnje godine zato jer, hvala Bogu, mogu birati. Sa nekim s kim mogu nešto naučiti, barem jednu pjesmu.

Sa Stingom se znam već dugo i viđamo se, sad ćemo se vidjeti za par sedmica opet. Jako često smo zajedno, ne samo ja i on, nego ja sa različim ljudima i on isto tako. Saradnja nije završena, daleko od toga.


RadioSarajevo: Na čemu trenutno radite?

Karamazov: Koncerti su uvijek tu. Osim koncerata, promoviram svoj novi cd koji se zove „Lutnja je pjesma“, odnosno „Lutnja is a song“. To je projekat koji sam dugo htio snimiti.

Ja nastojim pjevati sa svojim instrumentom, nisam pjevač pa zato pjevam kroz tu lutnju. Većina numera izvodim ja sam ali imam i četiri bliska prijatelja, pjevača, koji gostuju, pjevaju po jednu pjesmu a koji potiču iz totalno različitih kultura.

Tu je Kaliopi, Sting, Andreas Scholl i Renee Fleming. Kaliopi pjeva jednu staru makedonsku pjesmu, Sting pjeva svoju englesku, Andreas Scholl pjeva jednu baroknu ariju i Renee Fleming, najveća operna diva na svijetu, pjeva jednu opernu ariju. Svako od njih je dao nešto posebno, jednu posebnu boju toj priči.

Nema novih stvari i stalno je nova stvar. Novi projekat koji upravo sviram je jedan program koji radim u vezi sa Bachom, jer je Bach svirao u jednoj kafani u Leipzigu, pa pokušavam oživit taj projekt već jedno desetak godina.


RadioSarajevo: Ovo je Vaš treći nastup u Sarajevu, ali prvi samostalni...

Karamazov: Dva koncerta koje sam svirao prije nisu bila samostalna, jedan je bio sa mojim triom a jedan je bio sa pjevačem Ivicom Šarićem. Večeras je samostalan, nastupam sam.

Došao sam na poziv festivala „Baščaršijske noći“ i divno je kada čovjek ima priliku svirati u jednom tako prelijepom mjestu kao što je Vijećnica. Evo, zovite me Vi i ako imate prostor naravno da ću doći.


radiosarajevo.ba