Lovro Pogorelić: Rasti u umjetničkoj obitelji je privilegij

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Veliki klavirski umjetnik Lovro Pogorelić nije prvi put u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, no kada god imamo priliku slušati ga, publici podari ushićenje vrhunske izvedbe. 

Povodom 200-te godišnjice rođenja mađarskog kompozitora i pijaniste Franza Liszta, Sarajevska filharmonija je kao solistu pozvala Pogorelića, kako bi se zajednički pridružili jubileju kojeg obilježava cijela Evropa. 

Koncert je najavljen za petak 22. april u 20,00 u dvorani Narodnog pozorišta, a imat ćemo priliku čuti Lisztova djela: rijetko izvođeni „Malédiction“ za klavir i gudače, te znameniti Koncert za klavir i orkestar no. 1 u Es-Duru (Koncert je nastao 1848. godine i koncipiran je u kratkim stavovima koji se izvode bez pauza - neposredno prelazeći jedan u drugi.)

Lovro Pogorelić je prvu muzičku naobrazbu dobio od svoga oca Ivana, akademskog muzičara. No kako je bio dječak koji je, osim muzike, volio i sport, a po sopstvenom priznanju, nije baš volio vježbati, trebalo je da se desi sudbonosni susret koji bi ga definitivno usmjerio u svijet vrhunskog pijanizma. Kada je Lovro imao dvanaest godina, posjetio ih je profesor njegovog starijeg brata (Ive Pogorelića op. ur.)  Evgenij Timakin. On je spoznao njegov talenat i potencijal, te dječaku preporučio odlazak na konzervatorij. Lovro Pogorelić koncertira od svoje sedamnaeste godine širom svijeta. Iza sebe ima suradnju sa brojnim orkestrima i dva CD-a sa djelima Liszta i Rachmaninova. Živi u Zagrebu, gdje predaje na Glazbenoj akademiji, a tokom ljeta na Pagu gdje već nekoliko godina organizira festival umjetničke muzike.

RadioSarajevo: Jednom prilikom ste izjavili da je cilj svakog pijaniste svirati Liszta - zašto?

Pogorelić: Liszt je bio najveći pijanista svih vremena, zapravo začetnik onoga što danas nazivamo pijanizam i kako ga promatramo. Da nije njega, stvari bi izgledale drukčije i uopće, nejasno je kako bi se razvijao instrument. 

RadioSarajevo: Zanimljivo je da to ne kažete za Chopina? Možemo li tu govoriti o fenomenu virtuoznosti? Je li Liszt bio taj koji je virtuoznost unio u svijet umjetničke muzike? 

Pogorelić: Paganini, zapravo, prije njega, na violini, a nakon toga Liszt. A Chopin ... Chopin je jedan neobičan incident u svijetu klavira. Nije mi baš potpuno jasno što se to na Chopina nadovezalo... On je takav kakav je, genijalan i predivan i ostao je takav, razumijete? Na njega se nije moglo ništa dalje napraviti, dok su se na Liszta nadovezali gotovo svi njegovi sljedbenici. 

RadioSarajevo: Prikažite nam repertoar koji ćete svirati u Sarajevu. Šta su bitne stvari, na što trebamo obratiti pozornost? 

Pogorelić: Prvo sviram  „Malédiction“ za klavir i gudače, kompoziciju iz jednog dijela koja se vrlo rijeto izvodi.  Čak je i vrlo tajnovit podatak kad je to uopće napisano, oprečne su informacije. Neki kažu 1832., drugi 1840., dakle o toj se  kompoziciji ne zna puno toga. Tek zadnjih godina sam vidio neke snimke, a kada sam je ja naučio, prije desetak godina, postojala je samo jedna jedina snimka tog djela. Interesantno je kada imamo priliku nešto čuti prvi put - a dio je klasične baštine. Većinu toga smo, manje-više, slušali, ali ovu kompoziciju ne.

Nakon toga sviram  Prvi Lisztov klavirski koncert, poznato djelo, rado izvođeno.

RadioSarajevo: Lisztova djela ste snimili i na CD-u. Imali ste sreću da pronađete dobrog izdavača u Francuskoj? 

Pogorelić: Da, pronašao sam dobrog izdavača koji je u međuvremenu gotovo pa propao, kao i svi izdavači (smijeh). Pronašao sam dobrog izdavača kada se izdavaštvo, kao djelatnost, raspalo...(smijeh)

RadioSarajevo: Znači ništa od toga... koliko je kriv internet? 

Pogorelić: Naravno da je, ali ne bih baš upotrijebio riječ 'kriv'. Dolaze novi mediji, a stari propadaju. Kao što su nekada nestale LP ploče, tako sada nestaju CD-ovi, tako će sve skupa doći do nečeg trećeg. Vrijeme u kojem se divno zarađivalo i živjelo od diskografije je definitivno prošlo prije petnaest - dvadeset godina. Onog trenutka kada smo uspjeli sami doma snimiti CD, to je sve otišlo. Dakle sada imamo internet, a izdavači su još uvijek dosta zbunjeni. Ali valjda je to skidanje muzike s interneta realnost. 

RadioSarajevo: Ali s druge strane, internet vam i pomaže.

Pogorelić: Pomaže u smislu opće prepoznatljivosti i toga da je lakše doći u medije. Ali, s druge strane, onda u njih dolazi svako. Nekada ploču nije mogao snimiti bilo ko, već s pojavom CD-a počeli su snimati 'gotovo svi', a ovo mogu apsolutno svi.

RadioSarajevo: Kada već govorimo o masovnim medijima - kakvo je vaše mišljenje o cross-overu? 

Pogorelić: Pa to je prilično neukusna budalaština. Nemam ja ništa protiv moderne muzike, ja jako volim rock muziku i odrastao sam na njoj, međutim cross-over je nešto zaista neukusno. Nemam riječi kojom bih izrazio svoje odbijanje toga. 

RadioSarajevo: Slažem se s vama, ali i tu ima tih elemenata virtuozonosti - onoga o čemu smo pričali na početku? 

Pogorelić: Pa ima, jer se time bave ljudi koji su uglavnom studirali klasičnu muziku, pa su sposobni vladati svojim instrumentom bolje nego pop muzičari. Onda to generalno masi djeluje virtuozno, pa se tome divi. Međutim, nekome ko se ozbiljno bavi muzikom, to je komično.

RadioSarajevo: Vi ste jednom prilikom uporedili ozbiljno bavljenje instrumentom sa ozbiljnim bavljenjem sportom. Koliko tu ima istine? 

Pogorelić: Ne mogu sada ulaziti u psihologiju onoga ko se vrhunski bavi sportom, dakle što se njemu mota po glavi kad ide na natjecanja. Međutim, onaj moment priprema i vježbe je vrlo, vrlo sličan.

RadioSarajevo: Koliko ste vi morali vježbati, pogotovo u tom tinejdžerskom periodu koji je bio ključan za vašu karijeru? 

Pogorelić: Pa vježbao sam non-stop. I sad vježbam stalno. Jednostavno, to se tako radi, bez toga ne ide.

RadioSarajevo: A žrtva je da se ne možete baviti košarkom, koju volite? 

Pogorelić: Da, tako je. Išao sam prošle godine... Kćer me moja pitala da je naučim igrati košarku. Nisam igrao više od deset godina, ali sam kupio loptu i otišao na teren koji mi je blizu kuće, predivan... i igrao sam jedno pola sata i onda mi je škljocnulo koljeno (smijeh), puknuo mi je nokat na nozi... a onda me lopta udarila po prstima na ruci, tako da me je boljelo mjesec dana. Vratio sam se doma i zaključio da je to stvarno daleka prošlost koju ne treba ni prizivati, ni ponavljati.

RadioSarajevo: Spomenuli ste kćerku. Da li mislite da je činjenica da ona potječe iz poznate muzičke porodice i, na kraju krajeva, nosi takvo prezime - privilegija ili jedno ogromno breme odgovornosti? 

Pogorelić: Mislim da je privilegija. Ona se bavi baletom, upisala je ove godine Akademiju Boljšoj teatra u Moskvi, ima četrnaest godina. Ima ozbiljnu prednost utoliko što ima s kim razgovarati o tome čime se bavi, i jasan joj je način rada i posvećenosti umjetničkoj profesiji. 

RadioSarajevo: Je li tako bilo i u vašem slučaju?

Pogorelić: Da. Dakle, to je privilegij,. Sve ostalo su izvanske stvari i nisu važne. 

RadioSarajevo: Na kraju, pričajmo o kulturnom menadžmentu. Vi ste sa svojom suprugom koja je muzikolog, počeli da se bavite poduzetništvom u kulturi.

Pogorelić: Mi smo 1999. osnovali festival na Pagu, koji se do danas odvija. Moja supruga se uglavnom bavi dijelom menadžmenta, a ja sam u tome svemu umjetnički direktor. Nije to neki posao, to je više festival... koji ide dobro. On je interesantan uprvom redu zbog druženja sa zanimljivim ljudima. Radimo na način da želimo pokazati najbolje do čega možemo doći. To su uglavnom neka moja poznanstva, kolege sa kojima surađujem i inače u životu. Cilj festivala nije nikakvo ispunjavanje turističke sezone ili slično, niti je to neki posao u smislu zarade, jednostavno cilj je umjetnost i raditi posao koji volimo. Da toga nema, festival bi se ugasio sam od sebe.    

RadioSarajevo: Hvala na razgovoru.