Lejla Alajbegović: Od ljudskih prava do nakita

Lejla Alajbegović je mlada magistrica ljudskih prava iz Sarajeva koja se bavi izradom prilično neobičnog nakita Jeylani's Wardrobe. Za sebe kaže da je diplomirala na Fakultetu humanističkih i društvenih nauka u inostranstvu, a da je postdiplomski studij o ljudskim pravima upisala jer je uvijek zanimala ljudska priča kroz historiju. Taj interes se povezao sa umjetnošću kao konačnim izrazom ljudskog iskustva da bi na kraju on isplivao u obliku nakita..

Razgovarao: Adnan Učambarlić, Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Baviš se proizvodnjom ručno rađenog i unikatnog nakita... Trenutno se u Sarajevu veliki broj ljudi bavi istim poslom, po čemu se tvoj nakit razlikuje od drugih?
Lejla Alajbegović: Drago mi je što ima toliko puno ljudi koji se bave ručnim radom, ne samo u Sarajevu nego u čitavoj zemlji. Jako mnogo tih ljudi stvaraju predivne stvari. Nakit Jeylani's Wardrobe, kojeg ja izrađujem, možda u najširem shvatanju tog pojma mogu okarakterisati kao retro. Svaki komad je napravljen od starog odbačenog tekstila. Njegova tekstura, šare, period iz kojeg potiče, te ko ga je nosio prije, čine ga neponovljivim, a što se prenosi i na nakit. Tekstil pokušavam da koristim na nesvakidašnje načine, dajući mu nove oblike i namjenu. Trudim se da ga osavremenim te da mu tako produžim životni vijek. Ono što dodatno čini JW drugačijim na našem tržištu je njegov u potpunosti razvijen grafički identitet kao i namjenski osmišljena ambalaža za svaki specifičan tip nakita, koja je po mome skromnom sudu veoma originalna, a za što trebam da zahvalim svome suprugu Harisu.

Radiosarajevo.ba: Naušnice od presvučene dugmadi koje praviš su svojevrstan spoj tradicije i modernog dizajna, možeš li nam reći nešto više o njima?
Alajbegović: Zapravo one su dobar primjer ove metamorfoze tkanine u neki novi oblik, i to korištenjem zanata da bi se napravilo nešto novo. Priča o njima počinje sa nesvakidašnjim poklonom. Jedna divna gospođa, koja je inače postolarka, mi je poklonila jednostavnu, staru mašinu za presvlačenje dugmadi. Prvo su iz moje radionice izlazili dugmići, slatki i obični kao bilo koji drugi dugmići koji čekaju da budu zašiveni na neko praktično mjesto, gdje bi služili svojoj svrsi. Kad sam od njih počela da pravim naušnice ostali su samo slatki i lijepi, bez tolike potrebe da budu praktični. Ubrzo su postali neizostavan detalj na mome nakitu. A, ako pogledamo kroz historiju korištenja dugmadi, ne možemo baš reći da je praktično riječ koja je uvijek bila vezana uz njih. 

Radiosarajevo.ba: Odakle crpiš ideje za nakit?
Alajbegović: Ideje su posljedica različitih stilova iz prošlosti bilo da je to u polju arhitekture, mode, reklamnih kampanja, starih filmova. Tu su i stare razglednice Bosne i Hercegovine iz austrougarskog perioda, koje su mi prekrasne. Jako volim crno-bijele fotografije i mogu provesti sate studirajući detalje na odjeći i nakitu upijajući njihovu estetiku. Ima nešto tako romantično i melanholično na tim fotografijama. Posebno cijenim tradicionalne zanate i rukotvorine koji su neiscrpan izvor inspiracije. Svaki komad, kao što su na primjer peškiri i košulje djevojačkog miraza, ima priču kao i nevjerojatna dizajnerska rješenja. Ipak, moj nakit ne izgleda kao onaj iz prošlih vremenskih epoha, jer nikad ne kopiram artefakte iz prošlosti, već samo pokušavam da prizovem taj duh. Nakit izrađujem sa nadom da će biti detalj na ženi koja ga je izabrala kao mali simbol svog ukusa i svoje jedinstvenosti. 

Radiosarajevo.ba: Imala si i samostalnu izložbu ogrlica u obliku leptir mašni, o čemu se zapravo radilo?
Alajbegović: To je bila samostalana izložba nakita u sklopu Ulične galerije u RuKomu. Koncept je bio takav da umjetnici koji prave ručne radove iskoriste ulicu Ćulhan kao svoj izložbeni prostor. Ja sam bila prvi izlagač i čitavu ulicu sam pretvorila u svijet svog nakita. Nakit je bio izložen u kožnim, starim koferima, na staroj Singerici, uokviren u zlatni okvir iz 50-tih godina. Služila se domaća limunada se mentom i slušao jazz iz 30-tih. Tada sam prvi put predstavila ogrlice koje su napravljene od leptir mašni. Nekada su ih nosila sofisticirana gospoda, a sada su pretvorene u unikatne ogrlice za, nadam se, sofisticirane i jedinstvene žene. Ogrlice dolaze u posebno dizajniranim i ručno izrađenim kutijama u obliku dijamanta koje im daju, po mom skromnom mišljenju, kvalitet više.

Radiosarajevo.ba: Baviš li se još nekim vidom umjetnosti, osim proizvodnje nakita?
Alajbegović: Ponekad, kad uhvatim vremena, uzmem fotoaparat i krenem u skitnju po zabačenim ulicama i mahalama u potrazi za skrivenim pričama. Čisto da se opustim i upoznam prostor u kojem živim.

Radiosarajevo.ba: Šta najviše voliš u svom poslu i koji su njegovi izazovi?
Alajbegović: Najviše mi nedostaje vremena. Pored same izrade, treba nabaviti materijale, onda ih pripremiti za rad, a de ne govorim o administrativnim poslovima, plasiranju proizvoda, marketingu… Za sve ovo potreban je čitav jedan mali tim. Na svu sreću, izrada grafičkih rješenja i ambalaža je Harisova domena i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Ostatak tima sam ja. Naravno, najveći izazov je to što je kod nas tržište malo, a posebno za unikate. Ali sve to ode u drugi plan kada vidim komad svog nakita na nekoj djevojci. Sam nakit može biti lijep, ali je nepotpun do trenutka kada postane dio nečije odjevne kombinacije. Tada se osjećam kao neko koje vidio svog najdražeg  glumca, jer sve žene koje sam do sada vidjela da nose JW su to činile sa takvo lakoćom i to mi je najbolji kompliment. 

Radiosarajevo.ba: Planiraš li još neki zanimljiv projekt u skorijoj budućnosti?
Alajbegović: Toliko toga imam u planu, a nove ideje stalno dolaze, ali nažalost opet to vrijeme. Razmišljam o posebnim edicijama nakita, spoju tekstila i srebra, snimanju videa i još puno toga.