Legendarni pjesnik Pero Zubac: Neka nas svi malo ostave na miru

“U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,

jao kad bih znao sa kim sada spava,

ne bi joj glava, ne bi joj glava,

jao kad bih znao ko je sada ljubi,

ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,

jao kad bih znao ko to u mene bere kajsije

još nedozrele…”

Ove stihove za vječnost, prije 52 godine napisao je pjesnički velikan, jedan od najvećih živućih poeta Balkana, jedinstveni Pero Zubac. Danas, dok gazi osmu deceniju života, kaže da se te slike Mostara i njegovog rodnog Nevesinja ponovo vraćaju.

 "Ali, kada bih se vratio u zavičaj, ne bih umio tamo da živim. Ubile bi me uspomene...", priznat će nam sjetno.

 Razgovarao: Faruk Vele

Da, ovo nije vrijeme pjesnika. Prije bi se moglo reći da je vrijeme hulja, ali ljudi poput Pere Zubca žele nam pokazati da postoji neki bolji svijet zbog kojeg i ova stvarnost, onakva kakva jeste, sa svim užasima, ima smisla, jer nosi nadu.

Nada je i to da je Pero Zubac jedan od rijetkih pjesnika koji je jednako zastupljen u čitankama cijele BiH, Srbije i Hrvatske...

 U oktobru, mjesecu u kojem je "mostarska mladost" ispisala "Mostarske kiše", djelo koje ga je proslavilo i obilježilo, Pero Zubac je boravio u voljenom gradu gdje je primio nagradu "Aleksa Šantić", nazvanu po velikanu koji je jedan od simbola grada na Neretvi. Dirnut je odjecima njegove Šantićeve nagrade.

Iako je do sada napisao čak 100 knjiga, među kojima 50 djela poezije, 20 knjiga pjesama za djecu, jednu knjigu eseja, lirsku studiju o Lenki Dunđerskoj, iako su mu knjige i pjesme prevedene na dvadesetak svjetskih jezika, za mnoge je on ostao "mostarski pjesnik" koji je “U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni", dok su padale "modre kiše".

 "Kad sam se vratio u Novi Sad, sedam dana sam bio u nekom stanju... Sav sam se bio skupio u sebi. Bio sam pun utisaka, kao nar da će da prsne. I onda mi treba da sjedim u tišini, da mi se slike vraćaju. To je sad normalno u mojim godinama. Ja imam 72 godine i taj povratak u djetinjstvo kuca na svaku ćeliju. To moje nevesinjesko djetinjstvo i ti odlasci u Mostar, kod mojih drugova koji su se preselili tamo, u ulici Adema Buća broj 22... Ima jedan stan tamo u kojem sam boravio... Slike se vraćaju", prisjeća se poeta.

 Raduje ga da mlade generacije, iako vjerovatno ne znaju mnogo o Peri Zubcu, vole "Mostarke kiše" i doživljavaju ih na neki svoj, novi način, u novom duhu...

 "Primijetio sam to. Mislio sam da će to s generacijama da blijedi. No, pojavio  se internet i produžio život mojim pjesmama. Izašla je nedavno jedna velika antologija na njemačkom jeziku. "Kiše" nisu bile prevedene na njemački. Ta njemačka antologija Johana Lavundija se javila s nekim detaljima. U nekom velikom predgovoru kojeg je napisao, kaže se da je sretan što se niko prije njega u Njemačkoj nije dohvatio "Mostarskih kiša", ali da je opet neshvatljivo da ranije niko nije uzeo da ih prevede. Lavundi kaže da su "Mostarke kiše" najljepša pjesma balkanskog regiona prošlog vijeka", ističe Pero.

Prije više od pola stoljeća, tu pjesmu je jedne noći Pero direktno kucao u pisaći stroj i iz njega odmah poslao u Zagreb, uredniku Zvonimiru Golobu u Reviji za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Nije imao kopiju pjesme i "da je kojim slučajem pošta pogriješila, nikada je ne bih mogao ponovno napisati".

 U njoj su sjećanja na njegove  četiri mladalačke ljubavi: Ljiljanu Canić, Mirjanu Živić, Veru Štajner i njegov pokojnu suprugu Draganu Vajdić. Od svake je, veli, nešto ukrao, neko sjećanje ili razgovor, imao je slike, čak i zvuk... Lako je, reći će Zubac, napisati dobru pjesmu, ako imaš o kome.

 "To je pjesma koja je toliko jednostavna, univerzalna, da se sve "mladosti mogu da se prepoznaju", kaže nam.

 Govoreći o gradu po kojem ga mnogi prepoznaju, prisjetit će se susreta s autorom ovih redaka, kada se, poslije dugog odsustva, prije 12 godina ponovo vratio u voljeni grad.

 "Kada smo se nas dvojica u ponoć sreli na Starom mostu, nakon što sam poslije toliko godina došao u Mostar, a Vi me prvi dočekali, pitali ste šta mislim o obnovljenom mostu... Kazao sam tada, a i danas kažem, ljudi sve naprave, ali niko ne može napraviti nekog novog Hajrudina Šibu Krvavca, neke nove ljude. Mostar je ostao isti... Područje oko mosta, Rond, park, šetnice. Mada ja znam šta je staro, a šta kopija. Ali, ko to zna, a i ko ne zna, gleda na most kao čudo, a Star most i jeste čudo", ističe Zubac i nastavlja:

 "Ono što mene ovog puta obradovalo jeste ta mali korak za čovječanstvo, ali veliki korak za moje posmatranje budućnosti Mostara. Najprije, Šantićeva nagrada je dobila, po meni, jedan dragocjeniji značaj za Mostar. U Kosači se održavaju neki meni važni programi. Znači mi i da je nagrada koju sam ja primio dodijeljena u Narodnom pozorištu, u tom kultnom mjestu, za koje me vežu najljepše uspomene grada".

Znači mu i činjenica da je gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić organizirao prijem i došao da ga pozdravi. Ne želi da sebi daje prevelik značaj, ali želi naglasiti neke slike. Slike građana, koji, bez obzira na porijeklo, danas zajedno slave Mostar.

 "Tu noć su mi svi zajedno pjevavli "Duvni vjetre malo sa Neretve". Taj detalj koji vjerovatno postoji u Mostaru i kad jesam i kad nisam tamo, meni znači mnogo. Kao kada je Raif Dizdarević dao intervju "Oslobođenju" i kazao da nas je "Pero ponovo okupio". Sve je izgledao kao što može i treba da izgleda. Ili kada je prije desetak godina jedna gospođa iz međunarodne zajednice došla u Brčko gdje sam gostovao, pa kada je vidjela da su došli Bošnjaci, Srbi i Hrvati kazala na srpskom: "Vidi kako može...", prisjetio se Pero.

Pero Zubac, uprkos svemu, a zbog svega, vjeruje da će na našim prostorima doći "bolja vremena", ako veliki igrači, ti veliki slonovi, kako veli, ne poremete te odnose.

"Nadam se, ako nas na toj velikoj šahovskoj ploči ostave malo na miru, da neće vjerovatno ovim narodima pasti na pamet da ponove iste greške", apelira veliki pjesnik. 

 Od kako je njegova supruga Dragana Vajdić, prešla na "drugu stranu rijeke", ne može da piše pjesme.

Sve, kaže, krene, ali stane...

Na proljeće će objaviti zbirku svojih posljednjih pjesama koje je uspio da napiše, posvećenih upravo njoj, voljenoj supruzi. Zbirka će nositi naziv "Pjesme za malu Draganu".

Šali se pa kaže da ako više ništa i ne napiše, ima dovoljno...

Jer, dok Neretva živi i "dječaci s mosta", sjećat će se pokoljenja Mostara nad kojim su "padale neke modre kiše".