Kusturica je dio razbojničke družine

Kusturica u Andrićgradu u Višegradu diže spomenik svom preobraćenju iz islama u pravoslavlje, a taj njegov bizarni projekat osuđen ja na neuspjeh i podsmjeh.

Kazao je to u intervjuu za agenciju Anadolija crnogorski pisac i publicista Andrej Nikolaidis, poznat i po procesu u kojem ga je Kusturica tužio zbog teksta Đavolji šegrt, gdje ga opisuje kao Miloševićevog šegrta.

To je pokušaj Kusturice da reinterpretira historiju Bosne i Hercegovine. U Andrićgradu on, zapravo, diže spomenik svojoj konverziji iz islama u pravoslavlje. On za to ima partnere u jednom dijelu BiH. Taj bizarni projekt je osuđen na neuspjeh, a u jednoj dijahronijskoj perspektivi osuđen je i na podsmijeh.

O Kusturicinom pokušaju da kamen sa trebinjske tvrđave iskoristi za gradnju Andrićgrada, te o pobuni Trebinjaca, Nikolaidis kaže da je Kusturica mislio da će mu to proći, „jer mu je do sada sve prolazilo“.

„On je vjerovatno  sada iznenađen. Iz njegovih tekstova vidim da je ogorčen zbog toga što je ne može da radi ono što mu pada na pamet. Vidite, Sveti Augustin, a Kusturica bi kao hrišćanin morao biti upućen u rad tog sveca i mislioca, u temeljnim spisima o prirodi države uopće kaže da, ukoliko se iz države ukloni pravda, a to znači zakon, ono što ostane nije ništa drugo do razbojnička družina. Dakle, Kusturica se ponašao kao pripadnik razbojničke družine. Ne po meni, već po Svetom Augustinu. A to mu može biti tamo gdje nema države. Ali, ipak, ima građana", kaže u Nikolaidis.

Ističe ovaj crnogorski pisac, rođen u Sarajevu 1974., da je Kusturicin Andrićgrad projekat koji može izazvati samo smijeh.

„Smijeh je najljekovitiji za takve projekte i najbolji odgovor na koješta što nam se sada dešava. Naravno, nama to izgleda vrlo iritantno i to je tako s pravom. No, vjerujte od svega što Kusturica radi ostat će samo podsmijeh", istakao je Nikolaidis.

Objašnjavajući razloge velike podrške koju Kusturica uživa u Republici Srpskoj, Nikolaidis napominje da ih vežu iste potrebe.

"Republika Srpska i njeni vlastodršci prisiljeni na reviziju historije, na njeno peglanje, izmišljanje i retuširanje. A sve ovo može da se kaže i drugačije - prisiljeni su na laganje. Dakle, postoji prosta riječ koja objašnjava o čemu se radi. Oni su sudruzi u tom projektu. Imate neku političku zajednicu koja ima tako snažnu i tako snažno ispoljenu potrebu da retušira historiju, da utemeljenje za svoje bizarno postojanje pronalazi u historiji. Pošto ga nema, mora ga pronalaziti u izmišljenoj, njihovoj ličnoj historiji. Kada god imate takav slučaj znate da se ne susrećete s nečim što je trajno i suvislo. To je i bit njihovog projekta", ocijenio je Nikolaidis.