Kupusović, režiser za psovke i školarce

Piše: Namir Ibrahimović, Školegijum

Općina Centar brine o pozorišnoj kulturi svojih školaraca – godišnje jednom plate im kartu da pogledaju predstavu. Nakon eksperimentiranja sa predstavom East West Centra „Klasni neprijatelj“, kad je znatan broj nastavnika i učenika (zbog neprilagođene predstave uzrastu i stepenu obrazovanja) napustio salu Mašinskog fakulteta prije nego su se zavjese spustile, odlučili su plaćati Narodnom pozorištu. Pozorišta su u krizi i, ako im već dajemo pare – misle donatori, neka glumci igraju za osnovce.

Ove godine učenici VII i VIII razreda moje škole gledali su „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“, koju je režirao Sulejman Kupusović. Dakle, djeci koja nisu čitala „Hamleta“, dio njih (posljednja generacija osmogodišnje škole) za Shakeseparea su čuli radeći na odlomku iz „Romea i Julije“, dok učenici devetogodišnje osnovne škole Shakespearea neće čitati, djeci koja nisu čitala ni Brešanov predložak na osnovu kojeg je Kupusović „satirično progovorio o našoj svakodnevnici“ date su besplatne karte. Mladoj publici bilo je zanimljivo: vidjeli su mnogo toga što u školi nema i što je u školi zabranjeno ili prešućeno: psovke, aluzije na seks, vrijeđanje, ismijavanje...

Jedna psovka, dvostruka mjerila

Na jednoj strani, kroz recenziranje udžbenika, sistem se brine da iz čitanki izbaci književni tekst u kojem je psovka ili da izbaci psovku iz književnog teksta pa makar se radilo o pričama Džamonje ili Ivančića, dok s druge strane sistem „tjera“ učenike na predstave koje ne razumiju, a u kojima svaka treća replika sadrži psovku. No, psovka je u Kupusovićevoj predstavi najmanji problem. Ponašanje reditelja na izvedbi „Predstave Hamleta“... od 8. 11. 2011. je skandalozno: dočekao je djecu na ulazu i trčao za njima opominjujući ih povišenim tonom da se ne smiju, da se vrate i ostave jakne, da ne trčkaraju. Onda je prije početka predstave zaprijetio svima koji izvade mobitel da će im ga oduzeti, pa još sveznajući rekao da je veliki broj djece prvi put u pozorištu te da je on tu da ih podsjeti kako se treba ponašati. I nije to sve: pred kraj predstave opominjao je đake da se ne sašaptavaju, ne smiju i ne pričaju te im lijepo rekao da im pozorište nije stadion i da liče na male majmune.

Ne razumijem, dakle smijem se

Ironija je potpuna: režiser se ponaša kao potpuni primitivac, a režira predstavu u kojoj se kao obračunava s primitivizmom. Kupusović treba znati da bh. obrazovni sistem pozorište gura na marginu (kao i film i fotografiju i umjetnost općenito) te da edukacija djece ne počiva na usiljenom tjeranju u pozorište (koje u svakom smislu propada), na predstave koje im nisu jasne. S djecom se radi, s djecom se priča, djeca se pozivaju na probe, s djecom se prave predstave. Ako već institucije općine Centar plaćaju djeci gledanje predstave, onda bi ta predstava njima trebala biti jasna. Prije nego odu gledati Kupusovićevu „Predstavu Hamleta“..., trebaju pročitati i razumjeti „Hamleta“, pročitati i razumjeti Brešanov tekst pa onda da se upoznaju sa opusom samog redatelja da istražuju i otkriju kako je prethodnih godina itekako učestvovao u mrdušodonjizaciji bh. kulture režirajući koncerte ilahija i kasida, predstave koje „zabavljaju narod, a ne opterećuju ih“, predstave koje jačaju nacionalnu svijest, režirajući dženazu Aliji Izetbegoviću što sve sada, u svojoj Predstavi Hamleta sam režiser smješta u Mrdušu Donju, mjesto gdje je jedino važno „u se, na se i poda se“.

Obračunavanje sa nacionalnom i vjerskom politikom koja je finansirala njegove ranije projekte, sada izgleda groteskno. No, djeca to ne znaju. Institucije vlasti sada popunjavaju prazne pozorišne sale đacima, jer predstave nema ko da gleda. Propusti u obrazovanju pozorišne publike napravljeni prethodnih godina teško da se mogu ispraviti jednim komadom. Ovako, djeca znaju: psovka u školi ne, psovka u udžbeniku ne, psovka u pozorišnoj predstavi da, jer je zabavno i bit će vječno zahvalni općinskim vlastima što su slušali psovke, a nisu o njima razgovarali.

Tekst prenosimo sa onlista za školsku praksu Skolegijum.ba, uz dozvolu autora i redakcije.