Književnice iz regije: Tanja Stupar Trifunović

Razgovarala: Tamara Zablocki

Tanja Stupar Trifunović jedno je od najpoznatijih imena savremene bh. poezije. Rođena je u Zadru 1977., a rat ju je doveo u Banja Luku gdje danas živi, uređuje kulturni program biblioteke i piše. Može se pohvaliti izdatim zbirkama poezije Kuća od slova u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Uspostavljanje ravnoteže, KOV Vršac, O čemu misle varvari dok doručkuju, ZORO, Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, te izbor iz kolumni Adornova svraka, u izdanju kuće Zalihica. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački i danski.

Čitalac ili čitateljica koji u poeziji traži suptilnost i nježne lirske slike nema šta tražiti u Tanjinoj poeziji. Ona je, naime, bolno iskrena, oštra i direktna, a nerijetko može biti shvaćena i kao vulgarna jer ova pjesnikinja ne zazire od psovke i nazivanja stvari pravim imenom. Progovarajući o malim stvarima koje su nam svima poznate iz svakodnevice otkriva nam bolne istine koje nam se možda i ne dopadaju. Stalne teme Tanjine poezije su položaj žene u savremenim patrijarhalnim društvima, stereotipnim ulogama dodijeljenim muškarcima i ženama, bračna rutina, ogoljena seksualnost, konzumeristička savremena stvarnost. Sa Tanjom Stupar-Trifunović razgovarali smo o tome kako je biti pjesnikinja u BiH, nagradama, političkim podjelama i njihovom uticaju na kulturu.

Radiosarajevo.ba: Tvoja poezija je puna bolno direktnih, često vulgarnih izričaja, koristiš junakinje kanonskih književnih klasika kako bi opisala poziciju žene u patrijarhalnom društvu. Koliko ima feminizma u tvojim pjesmama?

Stupar-Trifunović: Neću reći ništa originalno kada kažem da mislim da poezija treba biti iskrena i da kada pišem pokušavam biti iskrena i to uopšte nije tako lako kako na prvi pogled izgleda. Ne bih mogla sama procjeniti koliko i da li u tome ima feminizma. Tako kako pišem, tako ja osjećam svijet, za nekog je to feminizam, za nekog je vulgarno i brutalno, za nekog drugog nježno i emotivno, za trećeg istinito... Ljepota poezije je i u tome što nam dopušta da je doživimo na svoj način. A za nas koji pokušavamo i da pišemo ljepota je da i kažemo na ''svoj'' način, ma koliko ovo svoj bilo krhko i sazdano na beskrajnom ehu svih naših prethodnika.

Radiosarajevo.ba: Kako, prema tvom iskustvu, žive pjesnici i pjesnikinje u RS-u i u BiH? Čini se da ste upravo vi ona najzanemarenija skupina među zanemarenim književnicima/cama, kao da se poeziju najmanje ozbiljno shvata.

Stupar-Trifunović: U životu mi je laknulo kad sam prestala žuditi za tim da me ozbiljno shvate jer nekako baš zračim neozbiljnošću (biće da to ima veze s poezijom)! Šalim se. Već je postalo apsurdno kukati nad skrajnutošću poezije i to ima i dobrih strana jer se i ono što je u žiži dešavanja tako brzo obesmisli i izgustira da je u svemu ovom najbolje biti pomalo izolovan i imati to svoje, ma koliko patetično zvučalo, malo ostrvo spasa. Mislim da će ljudi sve više žuditi za takvim ostrvima koja će nuditi kakav takav smisleni odsjaj i da će poezija u tom smislu postati bitnija nego ikad. Naravno onom krugu ljudi čije je ona ostrvo.

Radiosarajevo.ba: Donosi li neku korist to što si jedno od poznatijih imena bh. književnosti posljednjih godina?

Stupar-Trifunović: Donosi. Nekoliko neobičnih poznanstava preko fejsbuka i uživo sa mojim čitaocima koji su uglavnom studenti književnosti u različitim gradovima BiH. To me je, moram priznati, obradovalo. Nekoliko prepoznavanja u prodavnici od strane prodavačica, što takođe ima svojih stanovitih prednosti... I puno više poziva na različite festivale i gostovanja.

Radiosarajevo.ba: Radila si i kao novinarka, a od tvojih kolumni je nastala knjiga Adornova svraka. Šta pokušavaš reći pjesmama, a šta pričama, kolumnama, novinskim tekstovima?

Stupar-Trifunović: Priznajem da je ono što pokušavam preambiciozno. Htjela bih reći sve, sve ono što ljudski život jeste i još ono što ga čini mogućim i sve bi to htjela reći tako jednostavno, najednostavnijim mogućim jezikom. I priznajem da ne znam to i ne mogu. Ali mislim da je to krajnji cilj svakog pisanja reći sve, tajnu svega, iako se sve ne može izreći. Nešto kao beskrajno pokušavanje. Kao da ubacujete loptu u nevidljivi koš. Nikad ne znate da li ste pogodili ili promašili. Tu i tamo se čuje poneki aplauz ili žvižduk.

Radiosarajevo.ba: Zašto je pozitivistički pristup u čitanju književnih djela, a naročito poezije, tako popularan? Kao da ne možemo uživati u djelu ako nismo ubijeđeni da napisano isključivo proizlazi iz pjesnikove biografije, iskustva, traume, uvijek je prvo nametnuto pitanje 'da li je ovo unutra samo tvoj glas i tvoje iskustvo'.

Stupar-Trifunović: Mislim da nije bitno da li je ili nije nešto o čemu pišemo doživljeno, bitno je da je napisano kao da jeste. A ako je pisac uspio da proživi u napisnom to o čemu piše nije bitno da li je to bukvalno doživio. Pisac po pravilu u sebi baštini više glasova, iskustava i života nego što je to u praksi, osim onoj literarnoj, izvodivo.

Radiosarajevo.ba: U svojoj dosadašnjoj spisateljskoj karijeri dobila si brojne nagrade, a jedna od njih bio je i jednomjesečni boravak u Beču, koji je zapravo bio 'utješna nagrada' u izboru za književnu nagradu Bank Austria Literaris za Istočnu i Jugoistočnu Evropu. Kakvo iskustvo ti je donijelo tih bečkih mjesec dana?

Stupar-Trifunović: Bilo mi je lijepo. Kada me to pitaju, kako mi je bilo u Beču, ja odmah po automatizmu kao dijete iz osnovne škole odgovorim ovo već pomenuto - bilo mi je lijepo. Ali ta rečenica nekako obuhvata moj boravak tamo. U Beču sam se osjećala opuštenije i odmornije nego ovdje, a mislila sam da će da me sludi to putovanje i hodanje svukud. Dopao mi se mir koji sam osjećala. Možda je to bilo nešto subjektivno.

Imala sam tamo jedan nastup i napisala jednu priču za neke austrijske književne novine kojima sam zaboravila ime. Strašno sam se mučila da napišem tu priču jer puno lakše pišem pjesme. To je bio jedini napor. Sve drugo je bilo lako i lepršavo. Čak i beskrajne šetnje sa žuljevima na nogama. Bio je sunčani jun i uživala sam. Pobjegla sam osam dana ranije, i pored sve te ljepote, jer nisam mogla izdržati više ni dana bez kćerke koja je ostala u Banjaluci.

Radiosarajevo.ba: Banja Luka i Sarajevo su, politički, dalje nego što bismo to možda htjeli priznati. Kako stvari stoje kad je kultura u pitanju? Jesu li književnici povezani uprkos političkim podjelama?

Stupar-Trifunović: Političke podjele su se oduvijek, pa i danas, prelamale, a često i završavale u književnosti. Ne bih mogla sa sigurnošću reći da su povezani ili potpuno razdvojeni, uvijek je riječ o pojedinačnim ljudskim pričama, odnosima i izborima. Neki su daleki, neki bliski. I to je stvar lične odluke. Lična odluka je i to koliko će nas politika udaljavati ili zbližavati i koliko ćemo joj dopustiti da to čini ili ćemo ipak svoje međusobne odnose graditi na nečem stabilnijem i boljem od politike tj. onog što danas podrazumjevamo pod pojmom politika. Pri tom ne mislim samo na našu zemlju, čitav svijet je postao poligonom jedne nastrane, brutalne i prljave politike.

Radiosarajevo.ba: Koje književnice iz naše tzv. regije čitaš i koje bi preporučila čitaocima koji ih možda još nisu 'otkrili'?

Stupar-Trifunović: Ima ih dosta, vrlo interesantnih, neke od njih su tek počele da osvajaju literarni prostor, druge su već ''opasne''. Nabrojaću nekoliko, ali ima ih puno više: Ana Ristović, Lamija Begagić, Tatjana Gromača, Jasmina Topić, Milena Marković, Šejla Šehabović, Adisa Bašić, Nermina Omerbegović, Tajana Bijelić, Lana Bastašić... Ima ih, što me raduje, još puno...