Književnice iz regije: Mima Simić

Razgovarala: Tamara Zablocki

Mima Simić je Zadranka koja živi u Zagrebu, autorica kratkih priča, filmskih kritika/analiza, parodijske zbirke priča Pustolovine Glorije Scott, jedna od začetnika/ca nedavno pokrenutog Noir Festivala Zagreb i apsolutno slavna hrvatska LGBTQ aktivistica. Jedna od rijetkih javnih osoba iz našeg okruženja kojoj nije bio problem otkriti svoju seksualnu orijentaciju naciji i šire, diplomirala je anglistiku i komparativnu književnost u Zagrebu, a magistrirala na odsjeku za rodne studije na CEU-u u Budimpešti.

Mimina prva knjiga, Pustolovine Glorije Scott, bavi se svijetom atipične detektivke koja predstavlja suprotnost svemu onome na šta smo navikli od likova klasičnih detektivskih romana. Priče prate stripovi Ivane Armanini, koji predstavljaju interpretaciju same strip-autorice. Za filmske analize koje je godinama pisala za različite medije: Feral Tribune, Quorum, Hrvatski filmski ljetopis, Zarez, Cunterview, Tportal, dobila je nagradu Vladimir Vuković koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara, a tridesetak izabranih filmskih kritika ove autorice prije dvije godine je ukoričeno u knjigu Otporna na Hollywood.

Popričali smo s Mimom o njenim pričama, filmskim analizama, važnosti aktivizma, splitkoj i zagrebačkoj Paradi ponosa...

Radiosarajevo.ba: Pustolovine Glorije Scott nastale su kad ti je bilo 16, iako je njiga izdata dosta kasnije. Kako danas gledaš na nju?
Simić: Slučaj Pustolovina Glorije Scott jako je zanimljiv jer je od nastanka tih dvadesetak priča početkom 1990-ih do njhove objave prošlo gotovo 15 godina, a ja pri predaji rukopisa Kruni Lokotaru apsolutno ništa u njima nisam imala potrebu mijenjati. Volim reći da to upućuje ili na odraz moje genijalnosti već u ranoj mladosti, ili na (možda izglednije) činjenicu da u tih petnaest godina spisateljski nisam osobito napredovala.

Radiosarajevo.ba: Gloria Scott se izruguje svim mogućim stereotipima. Šta možemo naučiti od nje?
Simić: Od Glorije možemo naučiti najmaštovitije načine da se osobama (uglavnom nevinim) oduzme život i/ili želja za istim. Inače, nedavno sam tijekom jedne književne diskusije o ratnoj književnosti shvatila da je zapravo i ova knjiga neka vrsta ratne književnosti – pisala sam je tijekom par ratnih zadarskih godina u kojima je svakodnevno granatiranje bilo najnormalnija stvar. Dedukcijska 'logika' koju reflektira i zastupa 'slavna' detektivka Gloria Scott zapravo nije ništa drugo do logika ratnog doba u kojemu svi (međuljudski) užasi postaju normalni i svakodnevni, pa i ono najzazornije – smrt.

Radiosarajevo.ba: Knjiga predstavlja zanimljiv i na našim prostorima ne tako često viđen spoj književnosti i stripa. Kako je došlo do njega?
Simić: Strip se dogodio spontano i potpuno izvan dosega mojeg utjecaja. Rukopis Glorije Scott cirkulirao je godinama po zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje sam studirala – priča se da su se ljudi okupljali u studentskim sobama i grupno (vjerojatno pod utjecajem teških opijata) čitali ove priče – koje su tim putem došle do Ivane Armanini, genijalne stripašice i lučonoše hrvatske underground strip-scene. Ivana i Gloria su kliknule i počele se intenzivno družiti i stvarati. Ja sam u to vrijeme bila na dodiplomskoj stipendiji u SAD-u, a kad sam se otamo vratila, slijedilo je upoznavanje s Ivanom i njezinom interpretacijom mojih priča. Srećom po nju, bila sam apsolutno oduševljena s njezinom verzijom, pa kad je Kruno odlučio objaviti knjigu, logično je bilo da u nju uključimo i Ivanin sjajan stripovski komplement.

Radiosarajevo.ba: Šta si sve proživjela sa svojim kratkim pričama? Nedavno se desilo da su ti priču Moja djevojka, hrvatsku predstavnicu u zbirci Best European Fiction 2011, „prilagodili“ tako što su pripovjedača napravili muškarcem.
Simić: Da, to je bilo zanimljivo iskustvo... Pripovjedačku funkciju, koja je u izvornoj verziji priče bila rodno ambivalentna, odnosno neutvrdiva, američki lektor/-ica (bez ikakve konzultacije sa mnom) odlučio je pretvoriti u muškarca, da slučajno odnos dvaju glavnih likova ne bi iskliznuo iz heteroseksualne matrice. Ne znam je li stvar bila slučajna ili namjerna, svjesna ili podsvjesna, ali činjenica da se takvo što moglo dogoditi u međunarodno iznimno relevantnoj publikaciji izdavača (Dalkey Archive Press) koji je reputaciju izgradio na književnosti u prijevodu graniči sa skandalom. Meni je čitavo iskustvo bilo apsolutno nevjerojatno, ali nešto je i dobro izašlo iz svega toga – moj je 'slučaj' pokrenuo opširnu diskusiju na nekim međunarodnim web stranicama koje se bave književnošću u prijevodu. Inače, to je bio prvi put da mi se takvo što dogodilo – do sad sam objavila brdo priča na domaćem i stranom terenu i nikad nisam imala problema s uredničkim ni lektorskim intervencijama – nikad im, balkanskom stereotipu usprkos, nije palo na pamet išta mijenjati bez prethodnog savjetovanja.

Radiosarajevo.ba: Pisala si filmske kritike za Hrvatski filmski ljetopis, Cunterview, Tportal..., za njih si nagrađivana, a odnedavno činiš dio ekipe koja je pokrenula Festival noir filma. Kako si tako duboko zagazila baš u film?
Simić: Film mi je uz književnost oduvijek bio glavno interesno polje – svojedobno sam razmišljala i o studiju režije, ali sam se književnosti i engleskom priklonila linijom manjeg otpora, pretpostavljam. Filmskom kritikom (odnosno analizom) intenzivnije sam se počela baviti pod utjecajem kulturalnih i rodnih studija, koji su mi otvorili nove interpretativne rukavce i ponudili alate za drugačije i kreativnije načine iščitavanja od onih koje sam navikla čitati. Budući da je u vrijeme kad sam se počela baviti filmskom esejistikom jako malo ljudi pisalo na taj način, činilo mi se da je bitno da svojim doprinosom malo popunim taj prostor – a i struka je to nakon nekoliko godina prepoznala, dodijelivši mi nagradu Vladimir Vuković za najbolju filmsku kritičarku. Plod takve produkcije je i knjiga Otporna na Hollywood – ogledi iz dekonstrukcije tvornice snova.

Radiosarajevo.ba: U knjizi Otporna na Hollywood, skupljene su tvoje kritike i analize filmova. Šta možemo naći u njoj? Kakve filmove najradije biraš za analiziranje?
Simić: Najdraže područje analitičkog djelovanja uvijek mi je bila popularna kultura, a u okvirima filmske produkcije u tu kategoriju najbolje se uklapa holivudska proizvodnja. Budući da vlastitu filmsku analizu doživljavam i kao društveno (dakle, ne samo intelektualno) angažiran čin, najzanimljivije mi je analizirati ono što konzumira većina, ne razmišljajući pretjerano o ideo-kalorijskoj vrijednosti unesenih celuloidnih namirnica (što je, uostalom, i svrha i smisao industrije zabave). Tekst koji ću, primjerice, napisati o megablockbusteru kao što je Vitez tame, ljude će vjerojatno zainteresirati mnogo više no kakva ruminacija o Bergmanu – i kad ga pritom dekonstruiram kao američko ideološko oružje masovnog uništenja, mislim da time bar malo doprinosim uzburkavanju gledateljskog likvora i ukazujem na moć popularne zabave, kao i potencijalne točke i strategije otpora istoj.

Radiosarajevo.ba: Kako stvari stoje sa filmskom kritikom u Hrvatskoj? Može li se živjeti od nje?
Simić: Intelektualni rad bilo kakve vrste u Hrvatskoj iznimno je potcijenjen (kad vam ga uopće plate). Daleko bolje bih živjela da se bavim popravljanjem vodokotlića nego filmskom kritikom, ili prevođenjem (što također sporadično radim). Filmsku kritiku nikad nisam pisala zbog novca, kao uostalom ni priče – sve je to plod strasti prema pisanju i, recimo to tako, egzistencijalnih potreba duhovnog tipa. Problem pak tjelesne egzistencije rješavam radom za magenta korporaciju, čime možda kršim vlastite etičke i ideološke principe, ali probajte to objasniti dvjema vječno gladnim mačkama.  

Radiosarajevo.ba: Završila si studij komparativne književnosti i anglistike. U programu, makar u BiH, u četiri godine studija književnosti, vrlo malo spisateljica dođe na red. Ko su autorice za čija djela smatraš da trebaju postati vidljivija?
Simić: Ovo je definitivno bolna točka obrazovnog sustava – već od osnovne škole, preko srednje do fakulteta. Sjećam se da sam i sama tijekom srednjoškolskog obrazovanja imala svojevrstan otpor, ako ne i prezir, prema spisateljicama – vjerojatno zato što ih je u moru serviranih muških genijalaca bilo otprilike dvije. Ne sjećam se da mi je itko ideju inferiornosti spisateljica naturao, ali uzmete li u ruku antologiju 100 najvećih djela svjetske književnosti urednika Antuna Šoljana (iz 1968., no još uvijek relevantnu) primijetit ćete da na spomenutom prestižnom popisu nema apsolutno niti jedne žene.

Ovakvo ispisivanje povijesti književnosti i njezinih kanona još uvijek je prisutno u obrazovnim kurikulumima, no moram reći da se od moga vremena (studij sam upisala 1997.) dosta toga i promijenilo – predavački kadar se pomladio, a u nj je uvršteno i više sjajnih mladih teoretičarki svjesnih patrijarhalnih obrazaca i odlučnih da ih propituju i dekonstruiraju. Što se tiče autorica, ima ih bezbroj – kako domaćih tako i stranih. Budući da sam diplomirala anglistiku, tu mi je i najčešći čitateljski fokus – sjajne su mi Flannery O'Connor, Carson McCullers, A. S. Byatt, Jeanette Winterson, Ali Smith... one su, uostalom, već i postale dijelom međunarodnih književnih kanona, ali čini mi se da su omjeri još uvijek donekle nepravedni.

Radiosarajevo.ba: Na nedavno održanoj desetoj, zagrebačkoj Paradi ponosa, proglašena si LGBTQ osobom decenije. Javnost te najčešće percipira prvenstveno kao aktivistkinju za prava LGBTQ populacije, a tek potom kao autoricu. Smeta li ti to ili jednostavno više govori o našim balkanskim društvima?
Simić: To priznanje mnogo mi znači, jer prepoznaje moje gerilske aktivističke strategije kao relevantne i društveno korisne. S druge strane, ova me titula malčice i prestravila jer me podsjetila da se ovom gotovo usputnom aktivnošću bavim već gotovo čitavo desetljeće... A kad sam počinjala nekako sam vjerovala da ću biti tek dio aktivističkog vala. Na kraju se ispostavilo da me dopala mnogo značajnija uloga, koja je pritom potisnula brojne druge mi interese i talente jer je jednostavno medijima zanimljivija. To mi zna zasmetati jer nekako ipak volim vjerovati da sam puno vještija i bolja spisateljica i filmska kritičarka nego lezbijka -  ali ipak ostajem i u toj areni jer ovaj dio društvenopolitičkog angažmana smatram izuzetno etički relevantnim. A estetika bez etike mi nije osobito uzbudljiva.

Radiosarajevo.ba: Bila si i na splitskom, ne tako uspješnom, Prideu. Podijeli s nama iskustvo i pouke iz prve ruke.
Simić: Ne slažem se da splitski Pride nije bio uspješan – dapače, bio je to jedan od najznačajnijih i najrevolucionarnijih prajdova u regiji. Ono što je proizveo, pored očekivane agresije skupina koje osjećaju da svoju privrženost zajednici moraju dokazati iskorjenjivanjem drugačijosti unutar iste – jest pomak u svijesti tzv. „tihe većine“, ljudi koji inače ne mare za nepravde koje njih izravno ne pogađaju. Upravo zbog količine nasilja koja je na nas istovarena u pitoresknom gradiću kraj mora, „normalni“ ljudi, slučajni prolaznici i još slučajniji politički subjekti, napokon su dobili odgovor na vječno pitanje: koji je problem tih pedera i lezbi. Jer ako ne možete prošetati ulicom i iskazati jednakost kroz drugačijost bez da vam netko razbije glavu, svima postaje jasno da je to krunski dokaz demokratske neokrunjenosti hrvatskoga društva, kao i to da je takva pseudodemokracija zajednička odgovornost.

Upravo zato što je Split Pride bio takav kakav je bio, i jer je poput magneta na površinu izvukao ono najgore u ljudima, političarima, medijima i crkvi, zagrebački je Pride u sebe usisao prkosne stotine ljudi svih miroljubivih seksualnih i političkih orijentacija, jer nisu htjeli da ih zastupaju trule institucije i dečki i cure kamenih glava, i jer su postali svjesni da šutnja znači pristanak.

Radiosarajevo.ba: Koliko su se stvari promijenile u pogledu LGBTQ prava u deset godina postojanja Zagreb Pridea? Prvi i deseti Zagreb Pride su dvije totalno različite slike Zagreba. Jesu li te promjene kozmetičke ili suštinske?
Simić: Deset godina vidljivosti kroz Prideove otvorilo je prostor za diskusiju, prostor za edukaciju, prostor za upoznavanje Drugog, i propitivanje stereotipa „monstruoznog homoseksualnog“, bauka koji se redovito izliježe iz neznanja. Sam iskorak iz „ormara“, korak na svjetlo, značio je mnogo – i za one koji su iskoračili, i za društvo u cjelini.

Promjene do kojih je došlo, i do kojih neprestano dolazi, i suštinske su i kozmetičke – onima koji žele prodrijeti do suštine to je omogućeno kroz najrazličitije informacijske kanale, i mnogo je ljudi koji su zahvaljujući LGBT pokretu propitali vlastite predrasude i srušili ih. Kod onih drugih, koji se ne mogu pomiriti i prihvatiti različitost seksualno-ljubavnih praksi, dovoljne su i kozmetičke (nazovimo ih formalno-zakonske) promjene. Osobno ne smatram da je mjerilo demokracije da svi vole pedere i lezbe – samo da imaju jednaka prava u zakonu i pred zakonom. To je kozmetika koju na meni mogu testirati u svako doba.

Radiosarajevo.ba: Zašto je, po tebi, važno biti feministička i LGBTQ aktivistkinja? Mi u BiH se trenutno ne možemo pohvaliti niti udruženjem koje se bavi LGBTQ pitanjima, a ni nekom hrabrom javnom osobom koja je out.
Simić: Znam za bosanski pokušaj kulturno-aktivističkog iskoraka – trebala sam gostovati na Queer Sarajevu te godine, no dan uoči putovanja u Sarajevo konzultirala sam se s Asjom Bakić, milom kolegicom po peru i maču, koja mi je rekla da će biti krvi do koljena i da mi je pametnije da ostanem u Zagrebu. Premda se pomalo sramim vlastitog kukavičluka, ne mogu reći da mi nije drago što sam ostala doma s mačkama.

Aktivizam svake vrste, odnosno društveni angažman, smatram građanskom dužnošću i etičkom odgovornošću. Nema tu velike mudrosti – kad bismo se svi bar malo angažirali oko nepravdi koje se čine svijet bi bio mnogo pravednije mjesto. A poanta je također u solidarnosti – ja podržavam i sudjelujem u svim borbama koje prepoznajem kao važne – i feminističkoj, i LGBT borbi, i borbi za prava životinja, i borbi za radnička prava – gdje god mogu i na koji god mogu način pokušavam dati doprinos u smjeru promjene, u smjeru pravednijeg društva. Ne mogu zamisliti da živim u bilo kojoj vrsti tišine ili ormara, da svojom šutnjom hranim laž i opresiju. U Hrvatskoj, srećom, imam prostora za sve svoje angažmane – umjetničke i političke – bez po život opasnog trenja; i uspjevam se pritom osjećati i produktivno i korisno. Ne znam kako bi bilo drugdje – da živim u Bosni vjerojatno bih i tamo bila 'aut' i pokušala javno djelovati – ali pri prvom pokušaju ubojstva slutim da bih zatražila azil na Islandu.