Književnice iz regije: Lana Bastašić

Razgovarala: Tamara Zablocki

Jedna od najmlađih predstavnica savremene književne scene Bosne i Hercegovine je Lana Bastašić. Rođena je u Zagrebu 1986., diplomirala je komunikologiju 2009., a potom i engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banja Luci.

Priče su joj pobjeđivale na brojnim konkursima, između ostalih i na Književnim susretima Zija Dizdarević 2010., a objavljivala ih je u zbornicima Blogopedija, Najkraće priče 2008., Rukopisi 32, te u časopisima Sarajevske sveske, Novi put, Književne novine... Učestvovala je na književnim festivalima Ulaznica 2008. i 2009. godine, Pontes 2009, Reč u prostoru 2010. i Odakle zovem iste godine.  Početkom ove godine je iz štampe izašla njena prva knjiga, roman Trajni pigmenti, a nova zbirka priča, Vatrometi, će izaći će ovog mjeseca u Beogradu.

Pored književnosti, angažovana je i na polju društvene kritike, te se nalazi na mjestu urednice Nezavisnog prostora, web poligona za društvenu kritiku glasova koji se možda ne mogu čuti u mainstream medijima.

Radiosarajevo.ba: U tako malo godina je osim zavidne književne karijere stalo i zavidno obrazovanje. Diplomirala si komunikologiju, a potom i engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Namjeravaš li nastaviti školovanje?

Bastašić: Da se ne lažemo, ja sam nerdy bubatorka par excellence. Nije mi bilo dosta, pa sam upisala master na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Dobra strana toga je što sam se potrudila da izvučem državi sve moguće stipendije. Nije baš da volim školu, često mi ide na živce. Smeta mi dosta toga u savremenom obrazovanju, pogotovo ovom eksperimentalnom, koje se sprovodi kod nas. Smetaju mi profesori upitnih biografija i sa metodologijom nastave iz Sovjetskog saveza. Moj pakleni plan je da se ubacim nekako u neku obrazovnu ustanovu i onda širim antifašističku propagandu. Za sada ide dobro.

Radiosarajevo.ba: Tvoje kratke priče su pobjeđivale na brojnim konkursima. Koliko ti nagrade znače i koja su ti sve vrata otvorile?

Bastašić: Naravno da mi znače. Ne mogu da budem kul po tom pitanju. Svaki put sam skakala po sobi kao malo dijete. Međutim, s vremenom naučite da ima raznih nagrada i raznih ljudi koji vam iste dodjeljuju, pa entuzijazam počne da opada.

Neke nagrade su mi otvorile vrata za časopise (npr. Ulaznica ili nagrada iz Fojnice). S druge strane, skupila sam većinu nagrađenih priča i sada mi je u štampi zbirka Vatrometi, tako da su mi ta priznanja bila olakšica kada sam tražila izdavača. Feministkinje su mi često zamjerale što se ne pojavljujem češće na ženskim natječajima. A ja baš nekako volim da se uvučem među gomilu nadobudnih muškaraca i pobijedim ih. To je moj feminizam.

 

Radiosarajevo: Kakvo iskustvo imaš sa izdavačima u BiH i koliko se, po tvom mišljenju, radi na promociji mladih autora i autorica kod nas?

Bastašić: Iskreno, nemam iskustvo sa izdavačima u BiH. Za sada sam objavila jednu knjigu putem konkursa SKC Kragujevac, a sljedeća izlazi sad u oktobru u Beogradu. Ne radi se o tome da ja izbjegavam svoju zemlju. Čini mi se, više, da je ona ta koja izbjegava mene i ostale mlade autore i autorke. Isto tako, čini se kako se sve povezuje sa aktuelnom političkom scenom. Odmah osjetite da vas svrstavaju na ovu ili onu stranu. U isto vrijeme su mi govorili kako forsiram "srpstvo" samo zato što sam objavila knjigu u Srbiji, a ovi drugi kako "izdajem srpstvo" zato što sam otišla u Fojnicu i tamo rekla ovo ili ono. Dok se oni bave nacionalnim korijenjem (koje je očito trulo i bajato, ali opet dovoljno čvrsto da ne mogu da vide dalje od jednog kvadratnog mjesta u kojem su "posađeni"), mi treba da životarimo i piskaramo i jedva sastavljamo kraj s krajem.

Pored ovog hendikepa – opsjednutost korijenjem i korovom i ostalim čudima botanike – BiH ima problem ustoličenih Velikih Pisaca (namjerno ne kažem "spisateljica") koji uživaju ugled Književnika, još uvijek vjeruju da je Autor najbitniji i pumpaju svoj ego svako toliko kroz medije, uštogljene književne večeri i gostovanja u očajnim emisijama "o kulturi". Stvarno je vrijeme da se malo maknu u stranu. Nekolicina njih možda i piše dobro, ali mi smo ta mlada snaga bez koje kultura gubi smisao i ostaje zabravljena u prevaziđene narative i mitove. Mi moramo da dekonstruišemo njihove matrice.

Radiosarajevo.ba: Kako vidiš kulturnu razmjenu Sarajeva i Banja Luke? Kako bi se ona mogla poboljšati? Čini se da politika često uspije u svojoj namjeri da stavi granicu i između umjetnika, koji bi joj trebali biti nedostižni.

Bastašić: Prije svega, ja govorim iz pozicije djevojke koja je rođena u Zagrebu, a živi cijeli život u Banjaluci, te stoga nema nikakav osjećaj "zavičaja" ili nekog «svog grada». Ja gradove cijenim po ljudima koje tamo upoznam ili po tome koliki značaj daju umjetnosti. Tužna je činjenica da i dalje postoje mladi ljudi u Banjaluci koji nikada nisu otišli u Sarajevo i, samim tim, imaju izgrađenu nakaradnu sliku o tom gradu koja se temelji na političkoj i medijskoj propagandi razdvajanja. Isto je i u obrnutom slučaju.

Kultura se, nažalost, još uvijek vezuje za "nacionalno" što ja žestoko opovrgavam. Zato i postoji taj politički zid između Sarajeva i Banjaluke, i dalje, Mostara. Međutim, ono što je nevjerovatno i prelijepo, jeste da se negdje u tim zidovima buše milimetarske rupice, uski tuneli, kroz koje neki od nas uspijevaju da ostvare poveznice. Kao da poručujemo: "Dok vi u svojim skupocjenim odijelima kradete od poštenog naroda i trubite o velikom srpstvu ili velikom bošnjaštvu, mi se bavimo bitnim stvarima – mi iznova oživljavamo i pokrećemo kulturu ovih prostora." Bila sam srećna na festivalu Pitchwise kada sam shvatila da se vodi dijalog u prostoriji punoj najrazličitijih individua, mladih iz Bosne, Srbije, Slovenije i Hrvatske, gdje smo svi bili svjesni/e da pripadamo istom kulturnom kontekstu i da imamo mogućnost da se povežemo i učinimo nešto divno.

Radiosarajevo.ba: Godinama pišeš kratke priče, a knjigu Trajni pigmenti predstavljaju kao roman, premda je ona također i niz priča. Koje mogućnosti ti pruža jedna, a koje druga forma?

Bastašić: Kratka priča je i dalje moja omiljena forma. Ona je brutalna, jer vam ne dopušta nikakav propust, sve ima svoje mjesto i svoje zašto, ali je i jako zahvalna jer je bliska savremenoj čitalačkoj publici koja se okreće filmu, zvuku, internetu, brzoj razmjeni teksta. Zbog toga se veselim zbirci Vatrometi,jer je to klasična zbirka priča, sa dvadesetak sam je svela na četrnaest, čak sam i same priče skraćivala, kako bi sve ono suvišno i što ne služi cjelovitosti zbirke odstranila. S druge strane, Trajni pigmenti su moje igranje formom, između ostalog, kao i pokušaj rušenja prozno-poetskih granica. Htjela sam da poručim: "Nije bitno da li je ovo roman, tri novele, zbirka priča ili gomila lirskih zapisa, zašto se zamaraš time? Bitno je ono što osjećaš nakon čitanja. Ono što sam izazvala." Trenutno sam se upustila u borbu sa dužom formom, odnosno romanom sa više protagonista i protagonistkinja. Ne zamaram se mnogo time da li je to roman, da li zadovoljava ovo ili ono, jednostavno se tema koju sam odabrala činila najpodesnijom za formu romana.

Radiosarajevo.ba: Svoje priče često konstruišeš kao svojevrsni hommage slavnim piscima. Ko su oni koji su najviše uticali na tvoju ljubav prema književnosti i možda potakli želju da i sama pišeš?

Bastašić: Mene su, s jedne strane, na pisanje potakle i druge umjetnosti – film i muzika. Volim da razmišljam o kadrovima, dok pišem, o unutrašnjem monologu sa specifičnim soundtrackom. S druge strane, u Trajnim pigmentima je jasno da su Nabokov i Džojs odradili svoje. Oduševljavaju me i postkolonijalne književnice, kao npr. Arundati Roj ili Đumpa Lahiri. Isto tako humor Nika Hornbija ili Erlenda Lua... Mnogo je toga.

Radiosarajevo.ba: Koje savremene regionalne književne autorice cijeniš?

Radiosarajevo.ba: Lamija Begagić je dragulj kojeg Bosna još uvijek nije svjesna. Nešto slično mislim i za Tanju Stupar Trifunović. Tu je i Asja Bakić, zatim vanredno talentovana Jelica Kiso. Dragoslava Barzut, Borjana Mrđa... To što nas ignorišu, ne znači da nas nema.

 

Druga crta

Sve je počelo kolridžovski. Lokal Stari mornar i neke novine presvučene po stolovima i četvrtasti sat u boji salmonele i ja u onim Scholl klompandurama i te novine koje sam već pomenula. Prokleti grudnjak. I prokleto ružna riječ. Grudnjak. Naopako od Kajndurg. Neki proleterski gradić na pupku Austrije. Ne mogu da pozicioniram Austriju trenutno. Ma, tamo je negdje… Kajndurg. Ne mogu da pozicioniram ni matericu. U glavi je. Unutar močvarne lobanje. Da. Dalistedobro, neštostemi blijeeedi? Dobrosamdobrosam. Marš, đubre jedno, sebi sam blijeda, a ne tebi. Nene, hvalanetreba. Kanta za smeće. Šta ako neko od konobara ima neki fetiš koji uključuje rovarenje po kantama? Ma, zabole me. Dvije linije. Plusić. Dvije crtice. Zvuči kao sveščica iz matematike. Odnesi mami da se potpiše, da zna uča da je viđena sramota. Kartu za Kajndurg, molim. U pola pravca. Kako se nosi s ovim, a da ne budem patetična kokoš? Kako se nosi s ovim, a da ne budem hladnokrvna krljušt? Naopako Tšulj-rk. Selo na sjeverozapadu Islanda u kojem pecaju Tšulj-ribe kroz led. Da mi je sad da vidim neku budalu s transparentom. Budalu koja nikada u svom budalastom življenju nije ugledala budalasti crveni plusić u infektološkom kvadratnom metru toaleta Starog mornara i neke novine presvučene po stolovima i četvrtasti sat u boji salmonele i ja u onim Scholl klompandurama i te novine koje sam već pomenula. Čekaj malo. Preduga ti je rečenica i razmišljaš iz početka. Misli kao zanatlija. Isključi Platona bar ove nedjelje. Pošalji ga u nabavku ili negdje… Zamisli ga kako kupuje 7days kroasane i rechargable baterije. Budi koncizna. Budi jasna. Kao druga plava linija. I kao druga crvena linija. Končasti trag. Naravno da će tako da reaguje kad pišaš po njemu. Muzika. Ona nema nikoga da joj kaže… Pa, stvarno. Patetični kokošinjac. Prokleti KVO KVO. Uđeš u klozet jednosvjesna, a izađeš duplo. Kao neka florescentna mašinerija iz loše epizode Trećeg kamena od sunca. Moždano stablo. Želučana kesa. Bubrežni kanal. Materica. Tumor. Helicobacter. Kamen. Život. I te proklete novine svuda po neokomunističkim stolovima. Idi negdje, ženo. Naopako onež. Ne. Ovdje je žena naopako.

Doktor mi je rekao evo. Ono se odnosilo na kuglicu koja se presijavala na ekranu. Slika mog uterusa sa kuglicom. Jedna mala ćelija i jedan cijeli život. Moj život. A to evo na ekranu nije život. To je tačkica s tendencijom rasta. Tačkica sa tendencijom uzimanja svih mojih planova. Tačkica koja je velika poput birokratskog pečata. Vezuje me za jednog zlog čovjeka koji ne voli da se grli i nikome ne govori volim te. Neću takvu tačkicu. Doktor mi je objasnio proceduru.

Iščisti… Kao proces pročišćenja. Kao da sam prljava. Kao da je moja materica prljava. Implementacija oplođene jajne ćelije. Paučina unutar mene.

Sastruže… Kao zapečena mrlja nakon roštilja. Kada svi gosti odu, a vi ostanete sami u svom dvorištu i stružete. Strug. Strug. Gore-dolje. Sastruže zvuči tako bolno. I jednako prljavo. Samo što poslije čišćenja dobijete nešto čisto. To je krajnji produkt. Nakon struganja ostaju sastružne ranice. (Upravo sam izmislila taj pojam. Mogao bi da se iskoristi u nekoj medicinskoj knjizi. Sastružne rane.)

Oplođena… Plod. Kada sam prestala da volim smokve? Nekad su mi bile omiljene. Stvarno omiljene. Onako da je to jedna od stvari koje ljudi znaju o vama. Ona voli smokve. Tako omiljene.

Specifičnost… Moja situacija je specifična. Ja već krvarim. Ja već odbacujem tačkicu sama od sebe. Tako da ne moram da se osjećam krivom i bogohulnom što će da me pročiste i sastružu neki muškarci koji će da okreću očima čim padnem u anestetički san. Seronje. Moja tačkica me želi jednako koliko i ja nju. Moja tačkica curi iz mog tijela kao da sam pokvarena vodovodna cijev. Ja sam specifična. Ja neću na vješala.

Ostavimo stvari da idu prirodnim tokom… Prošli put kad su išle prirodnim tokom, nekoliko ziliona repastih oplođivača sručilo se u moju vodovodnu cijev. Prirodnim tokom. Postoji li prirodni tok za neprirodne stvari? Sve je to prirodno, kaže moj doktor. Nije prirodno. Koze i krave ne idu na ultrazvuk.

Sastruže se…

Iščisti i sastruže. Unutar mene.

U meni.

*

Dan prije nego što sam otišla na pročišćavanje, kuglica i ja gledale smo film Factory Girl.Kugličin tata zbijao je šale. Zato smo se i osamile. Kupile smo i kokice. Stajale smo na izlogu neke male knjižare i ja sam joj objašnjavala ko je Noam Čomski. Doktor mi je savjetovao da se emotivno ne vezujem za kuglicu. Otkad su doktori kvalifikovani da savjetuju o emocijama? Pojele smo crnu čokoladu iz Gane, sa čilijem. Gledali smo Sunđer Boba. Puštala sam joj neku kubansku muziku i plesala s njom. Uveče sam joj rekla laku noć. Nisam imala neke patetične dijaloge. Ja nju ne želim, ni ona mene. Ovo je samo jedan nametnuti dan sa podstanarkom. Kao i svaki drugi.

Bili su svuda oko mene. Umnožavali su se poput termita. Neki su stizali u grupama očajnika. Drugi u grupama doktora. Treći samo u grupama. Bez etikete. Strah je koračao uz nas. Propinjao se uz savijene kičme kao parazit i isisavao nam jone. Bio je prisutan u vidljivom obliku: u očima, prstima, mimici; a bilo ga je i skrivenog: u klompama, krevetima, zidovima. Bilo ga je svuda. Kao epidemija koja se toliko raširila da infektolozi odustanu od spasavanja zdravog stanovništva. Ja nisam hodala sa grupama. Nisam hodala sa strahom. Ali strah je hodao sa mnom, bio je uvijek tu negdje pored da me podsjeti da nisam nadčovjek, da ipak imam sinapse, receptore, ostala čuda ljudske mašine. Bio je tu kao post-it sa rokom, kao hipoteka na dvorac, kao pokvaren kavijar u frižideru. Strah. Našao je način za mene.

Imala sam klompe u ušima. Svi su ih nosili, a one su odzvanjale poput pritiska na dnu mora. Onako da vas bole bubnjići. Antiseptici su se grabili za moje nosnice, a ja sam šakama pokušavala da spasim svoja čula od užasnog saznanja da sam baš tu gdje jesam.

Zašto sam ja ovdje? Ne znam. Zašto je bilo ko ovdje? Jer je neko nekad u nekoj debeloj knjižurini napisao da u “mojoj situaciji” treba da dođem ovdje da mi urade to i to. Da sastružu. Nosim maminu smeđu trenerku. Žao mi je, niža sam od nje, pa mi se krajevi vuku po bolničkom podu, a ja ih gazim svojim Vans patikama. Kasnije izblijede i ne mogu sasvim da se operu. Nogavice, ne patike. Sjećam se kad sam ih kupila. Patike, ne nogavice. Kada sam dobila svoju prvu PR platu. Radila sam promotivni film i prezentacije. Dobila sam 200 evra. Išlo mi je to. Meni to ide. Dobra sam u tome. Nisam dobra u ovome. Ja ne treba da budem ovdje.

Neki čovjek je rekao moje ime. Naglas. Pitala sam se da li postoji i jedna druga situacija u životu kada bi ta osoba bila primorana da me pogleda i uzvikne moje ime. Da li je to moguće bilo gdje na ovom svijetu, osim ovdje?

Ušla sam u sobicu. Sestra me pogledala. Samo to. Još uvijek nisam sigurna kako. Ali pogledala me. Nekoliko sekundi. Onda je skrenula pogled na formular.

Izvadila sam svoju svijetloplavu spavaćicu do koljena. Spavaćica za djevojčice. Ja nikada ne nosim spavaćice. Spavam u odjeći, trenerkama, potkošuljama, gola. Ovdje se tako ne igraju. Ovdje sam djevojčica sa svijetloplavom spavaćicom.

Nazula sam klompe na bose noge. Bile su hladne. Uski hodnik vodio je do osvijetljene prostorije. Nekoliko koraka. Nekoliko koraka. Nekoliko koraka. Ljudi u bijelom. Izrazito jaka svjetlost.

Lezi.Broji unazad od 100. 99. 98. Anesteziolog me gleda ružno. Kao da sam loša osoba.

…

Laura, šta bi voljela da budeš kad odrasteš?

Glumica. Voljela bih biti glumica.

Zašto glumica?

Ne znam. Mogla bih da budem neko drugi svaki put.

Zar to ne možemo svi?

Možda. Ali ovako bih mogla da opravdam to… Šta bi to voljela da budeš kad porasteš?

Pisac. Voljela bih da budem pisac.

Hm… Zar treba da odrasteš da bi postala to?

(Smijeh.)

Pa, pretpostavljam da ću jednom morati da odrastem. Ako ništa, nešto će me natjerati da odrastem, zar ne?

Da, pretpostavljam da hoće…

*

Otvori oči. Ostani da ležiš na desnoj strani. Sve je gotovo, rekla je neka teta koja me pokrila dekom. U krevetu pored mene spavala je neka druga djevojka. Naše su tačkice danas sastrugane u neku posudu. To nam je jedina zajednička stvar na ovom svijetu i u ovom vremenu. Gledam je. Ona otvori oči, nasmiješi se, pa spava ponovo. Vjerovatno je više nikada neću vidjeti. Ali znam da će me zapamtiti. Kao da imamo isti rođendan. Sve je gotovo. Kugličin tata me pita da li mora da dođe danas u posjetu, ne odgovara mu, radije bi sutra. Vrijeme je neobično toplo za januar. Neke čaše leže na podu. Čuje se smijeh nekog starca. Sve je neprirodno. Ništa me ne boli, samo sam umorna. Sestra navlači jastučnicu i govori mi, utješnim glasom: ,,Dušo, sad je sve gotovo. Ali ovo je nešto što moraš da čuvaš za sebe. Nemoj nikome nikada reći za ovo. Nikada.” Htjela sam da je pitam da li misli na jastučnicu, ali cura pored se probudila i tražila vodu.

Ne plačete nakon toga. Nakon struganja materice. Pobačaja, kako ga zovu. Meni to zvuči više kao potez u boćanju. Kako god bilo, ne plačete odmah poslije toga. Obučete se, navučete patike, sjednete u auto i odvezete se kući. Izvučete gazu iz sebe. Gledate glupi film na ATV-u. Pošaljete humanitarni SMS. Čitate neke brošure o ljetovanju u Turskoj. Igrate jamb sami sa sobom. Onda legnete uveče da spavate i to je već jedan dan. Ujutro plačete. Dok stavljate suđe u mašinu. U nekoj kuhinji koja ne izgleda kao vaša i nekoj sceni na koju vam se ranije povraćalo. I ništa više nije vaše. Sve je odjednom palo u ruke Svijeta. Veliki Svijet je dobio skrbništvo nad svim predmetima i svim situacijama, vi ste izgubili na sudu. Ne plačete zbog toga što vam se juče dogodilo u nekoj sobi u kliničkom centru. Ne plačete zato što vas nešto boli ili zato što imate osjećaj krivice. Plačete zbog toga što vam je jedna medicinska sestra rekla da nikome ne kažete za svoju sramotu. Zato. Ali to je standardna procedura. Ništa se ne brinite. Sve je to prirodno. Kiretom se iščisti zid vašeg uterusa.