Književnice iz regije: Lamija Grebo

Razgovarala: Tamara Zablocki

Premda je u bh. književnosti novo ime, a u nju je ušla kao dobitnica nagrade Fondacije Fra Grgo Martić iz Kreševa, Lamija Grebo nije neiskusna spisateljica. Ona je svoje pero oštrila na blogu, tom nikad priznatom mediju na kojem se, u doba njegovog procvata u bh. virtuelnom prostoru, moglo pročitati štošta kvalitetno. Lamijina zbirka kratkih priča Haron danas radi džaba i jeste počela od priča sa bloga.

Lamijine priče odvijaju se u mahalama, u kafanama sa kariranim stolnjacima i limenim pepeljarama, a iz njih nam obični ljudi iz svačijeg komšiluka, svojim narodskim jezikom, iskrenošću kao jedinim diskursom koji poznaju i pokojom sočnom psovkom, uspijevaju prenijeti detalje iz svojih sudbina, sjećanje, iskustvo iz rata. Ili ludosti. Ili nam pak gradski fakini otkrivaju svoje gubitničke sudbine. Ako iz njihovih sprdnji i tuga ništa ne naučimo – do nas je. Haron danas radi džaba je jedna od onih knjiga nakon kojih poželite postati bolji čovjek. Makar malo.

S mladom književnicom smo razgovarali o njenom uplivu u književne vode.

Radiosarajevo.ba: Sve je počelo od bloga Miss Mjesne Zajednice. Koliko ti je pomoglo pisanje bloga u oslobađanju toga što si na kraju rekla i u knjizi, a i koliko je koristio taj trenutni feedback koji na blogu postoji? Bila si jedna od najčitanijih blogerki u doba prije pojave Facebooka, kad su se blogovi i pisali, a i čitali.

Grebo: Blog je bio pomoćni točak. U to vrijeme, pa recimo „zlatno doba bloga“,  postojala je sjajna ekipa kreativnih ljudi, različitih pozadina, godišta, interesovanja koji su pisali kvalitetne i zanimljive blogove, ali prije svega bila je to dobra zezancija. Počela sam pisati blog upravo iz tog razloga. Blog je dobro sredstvo između ostalog i zbog feedbacka. Niko te ne štedi - popljuju te, pohvale te, a ti vidiš gdje si u svemu tome. Bilo je tu svega, od pohvala do kritika zbog nepodudaranja činjenica, (ne)pismenosti i sl.  Podrška i nagovaranje nekih blogera su presudili da pošaljem rukopis na konkurs FGM. Nekad mi nedostaje pomoćni točak..

Radiosarajevo.ba: Koji je put prešao Haron od izlaska iz štamparije?

Grebo: Književna fondacija „Fra Grgo Martić“ je omogućila Haronu (i ostalim knjigama koje su prošle na konkursu) da se predstavi u nekoliko gradova i meni da se zapetljam u vlastite rečenice. Haron je bio u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Tuzli, Fojnici, Banja Luci  i dr. Jako sam zadovoljna kompletnim poslom koji je odradila fondacija, a promocije su bile najinteresantniji i najzabavniji dio. Obično bi počele sa tremom, a završile smijehom. Razmišljam o stand up komediji...

Radiosarajevo.ba: Malo koja knjiga pobere same salve pohvala i izazove opštu radost svojom pohvalom. Koliko ti hvale i dobre kritike znače?

Grebo: Već sam rekla da je pozitivan feedback na blogu pokrenuo sve. Bilo koja vrsta kritike me tjera da pokušam bolje pisati. Nije da to i bude tako. Pohvale znače, ne mogu lagati. Knjiga je našla put do ljudi različitih profila i bile su interesantne kako recenzije, tako i ostali komentari. Navodno je bilo i suza. Možda bih trebala preći na ljubiće... Pohvale privremeno umire onu samokritičnu ličnost koja u meni drobi kako sam nešto mogla bolje uraditi.  Vjerovatno i jesam.

Radiosarajevo.ba: Tvoje priče kao da potvrđuju onu mudrost da dobar pisac nije ništa drugo  nego odličan posmatrač svijeta oko sebe. Sve tvoje likove možemo smjestiti u vlastiti komšiluk, ali ih za razliku od stvarnosti, u pričama bez osuđivanja uspijevamo razumjeti i voljeti.

Grebo: Likovi iz priča negdje postoje. Povremeno ćemo ih prepoznati, u drugima, u sebi. To su ljudi koje okrzneš u prolazu, to su njihove sudbine. Lako je bilo pisati o nečemu poznatom. Trebalo je samo pažljivije posmatrati, slušati ljude i onda su priče manje više same nastajale. Imena likova su mi bila i najteža, pa sam „posuđivala“ od prijatelja, porodice. O naslovima i samom nazivu knjige da i ne govorim. Na konkurs sam poslala rukopis bez naslova i kasnije razbijala svoju i tuđe glave zbog istog. Htjela sam da ljudi osjete bliskim te likove, sav njihov sjaj i bijedu, možda zvuči kao kilše, da ih možda u stvarnosti malo drugačije doživljavaju. Nadam se da sam bar donekle i uspjela.

Radiosarajevo.ba: Koliko ti je prva knjiga, na bilo koji način, obogatila život?

Grebo: Prva knjiga je ponajprije iznenadila ljude, u smislu da većina poznanika, pa čak i porodice nije uopšte znala da pišem. Iznendila je i mene. Sve je počelo slučajno sa blogom i završilo ukoričeno. Zanimljiv put. Specifično za našu sredinu je bilo ono „Književnice, napiše li se šta?“ To su ti likovi iz mojih priča.

Radiosarajevo.ba: Haron je tvoj prvi pravi korak u književnost. Kuda dalje?

Grebo: Kuda dalje, pa valjda roman (smijeh). Postoje periodi kada riječi ne mogu naći svoj put do papira. Polovične misli se sudaraju, kasapim sve napisano. Ali su kratke priče ono što volim i ono što mi izgleda najbolje i ide. Zasad se još uvijek njih grčevito držim, a dalje ćemo vidjeti.

Književni konkursi su inače dobar način da „uđete“ u književnost, možda i završite sa vlastitom knjigom u rukama ili gurate dalje. Mada, i tu sam imala različitih iskustava. Kad sam prijavila priče na konkurs izvjesnog kulturnog udruženje jedne sarajevske općine, odgovorili su mi da „ne preferiraju umjetnički izražaj koji sadrži elemente vulgarizma“, te se nadaju da ću poslati nešto što je u okviru „općeprihvaćenih umjetničkih vrijednosti“. Te vulgarizme, za koje ne znam kako ih izbaciti iz klasične bosanske kafane, nazvali su „površnim i nebitnim elementima“ u priči. Nekad vam na konkursima traže i sliku, što je opet bespotrebno, sem ako nećete dobiti i titulu misice. 

Takve stvari ne trebaju biti prepreka. Postoji dosta dobrih konkursa u regiji.  Moje iskustvo sa književnom fondacijom Fra Grgo Martić je bilo divno. Ljudi iz fondacije su vrlo posvećeni, izlaze u susret autorima, prave promocije gdje je god to moguće i iskreno vjeruju u vas... Sjajna prilika pogotovo za nove autore.

TAKO JE GOVORIO MUJO HARMONIKAŠ

Za Muju harmonikaša sam prvi put čuo od svog starog. Na prvu sam mislio da izmišlja ili u najmanju ruku izvrce istinu, jer je bio od onih ljudi koji su svakoj priči malo i dodavali, uljepšavali je te nerijetko mijenjali njen tok i izbijali iz šina istine. Ipak, nekoliko ljudi mi je potvrdilo postojanje tog legendarnog harmonikaša.

Stari je ravno trideset godina izlazio u istu kafanu u kojoj je njegova ekipa bila inventar, a u većini slučajeva i jedini gosti. Dok nije došao Mujo harmonikaš. Desilo bi se da poneko zaluta da se ugrije za hladnih januarskih noći, da pita čije auto ga je zagradilo ili na terapiju. „Nema boljeg hećima od klenera“, reče pijano i krepa od ciroze jetre. To je ta filozofija.

„Nikad ne treba podcijeniti ljekovitu moć kafane“, govorio bi stari, a stara se uredno slagala sa tim. Vjerovatno je bila jedina žena koja je muža slala u kafanu i dočekivala ga sa osmijehom. Da je tako, stari se mogao zahvaliti isključivo  činjenici da  nikad nije bio neki cuger. Sjedio bi sa jednom pivom dok ona ne baci ključ. Njemu je bio merak družiti se. Dana nije fulio, ni u ratu, čak ni kad ga je rak uveliko izjedao i okrenuo bitku u svoju korist. Gazda Izo bi svaku noć došao po njega i vraćao ga, makar i nakon pola sata. Stara kaže da je ta kafana očuvala mir u našoj kući. Sve bi ostalo u limenoj pepeljari. Poslije njegove smrti ponekad  smo išli u kafanu. Izo bi nam srdačno stisnuo ruku i donio dvije klipače. Društvo za stolom bi utihnulo, a stara bi šutke gledala ispred sebe, rukom ravnala karirani stolnjak kao da broji kvadratiće i šibicom palila cigaru. Onda bi suknula onu pivu i rekla: „Hajmo!“

Kažu da se Mujo jednog kišnog dana samo pojavio u kafani. Niko nije ni primjetio kad je ušao i sjeo za prvi sto. Spustio je harmoniku, skinuo mokru kapu, otkrivši svijetlu kosu, i nasmiješio se najširim osmijehom u svemiru. Plavim očima je naišaretio na lozu i stavio kapu na koljeno. Navodno je rodom bio iz nekog sela pored Foče, ali bilo je onih koji su se kleli il' da to selo ne postoji il', ako već postoji da ga taj sigurno očima vidio nije. Radio je kao zidar, ali mu je najveća ljubav bila harmonika. I to je sve što je iko znao o Muji harmonikašu. Mujo je, opet, znao sve. Kažu da je znao čitati ljudske duše. Onako ležerno, kao novine. Zagledao bi se u nekoga koju sekundu i onda odsvirao pjesmu koju mu ta duša naruči. „E, to je ta. Ta je moja!“, povikao bi nosilac duše, zatvorenih očiju i sa rukom u zraku. Amidža je pričao da je njemu jedne noći zasvirao „Jesenje lišće“ i da „brat bratu, nisam mogao da se pomjerim, već se neka toplina razlila mojim tijelom, pa kako on koju tipku dotakne, tako mene valovi miline zapljuskuju. Mogao sam čuti kako Zemlja diše. Mislim, jesam ja bio pijan, ali nisam toliko. Ne morate mi vjerovati, znam ja dobro šta je bilo.“

Nije on samo znao čitati duše, već je i ulijevao neko povjerenje ljudima, pa su mu se istresali kao da je emotivna deponija. On bi pažljivo slušao, bez ijedne progovorene riječi. Stiskao je svoje plave oči, pa ih opet šitio, krivio lice i klimao glavom. Tek na kraju bi nekoga potapšao po ramenu i rekao: “Jebeš to, i to će proći. Imam ja pjesmu za tebe.“ Sa Mujinim dolaskom, gazdi Izi je upala kašika u med, pa je kafana gotovo svake večeri bila puna da šibicu nisi mogao baciti. I to ne samo Izi, već je svakog nešto krenulo, kao da je Mujo donio džak sreće i dao svima da zagrabe. Objema rukama.

Mujo je posljednji put viđen na jutro prvog masakra na Markalama. Sjedio je, bez onog prepoznatljivog osmijeha, pušio i gledao u jednu tačku. „Jebeš ga, nema pjesme koja bi ovo mogla popraviti.“ rekao je tiho i izašao iz kafane. Nikad se više nije vratio.

Šta je bilo sa Mujom harmonikašom i danas nagađaju. Neki kažu da je iste godine poginuo od snajpera, da su ga vidjeli kako leži i grčevito stišće harmoniku. Drugi pričaju da svira u nekoj kafani na Ilidži, ali da se ne odaziva na to ime i da se pravi  lud. Treći više i ne vjeruju da je uopšte postojao, jer ga, kao i ja, nikad nisu vidjeli nego ga znaju samo iz priče.

Godinama sam želio da ga sretnem, da i meni pročita dušu i kaže: “Jebeš to, i to će proći.!“ Jednom prilikom učinilo mi se da sam čuo „Da sam ptica“ na pločnicama nekog grada u lijevom ćošku kontinenta, ali sam tu misao otjerao poput dosadne muhe. A, opet, ako ćemo pravo, ništa sa Mujom nije bilo kao što se čini i što bi to bilo nemoguće da Mujo harmonikaš po svjetskim budžacima pjeva „..zdravo, Bosno, uvijek zdravo da si...“