Književnice iz regije: Emina Bašić

Razgovarala: Tamara Zablocki

Emina Bašić je jedna od rijetkih još uvijek aktivnih bh. blogerica, koja je prije nekoliko godina okrunjena titulom najčitanije bh. blogerice. Svoju prvu zbirku priča, Zlatke i haznadari, pisala je uporedo sa blogom, a kako to najčešće blogeri i potvrđuju, brze reakcije čitalaca dale su joj vjetar u leđa da knjigu pošalje na konkurs. Trenutno piše svoju drugu knjigu, a pero oštri i pišući za Peščanik, E-novine i Dane.

Radiosarajevo.ba: Zašto je blog u BiH zamro, ako ne i umro? Prije samo tri godine, bilo je na desetine hiperproduktivnih blogera koje je vrijedilo čitati kontinuirano.

Bašić: Prije dvije godine je neko mojoj majci otkrio kako ja pod pseudonimom pišem na internetu. Naravno, ona je odmah htjela vidjeti šta to pišem i da li sam je slučajno negdje osramotila. Naravno, ja sam odbila  pokazati to što sam pisala, iz istog razloga iz kojeg sam nekada odbijala da joj pokažem svoje tinejdžerske dnevnike. Umjesto toga, prešla sam na opisivanje koncepta bloga i ona je tačno shvatila u čemu je, barem za mene, bila njegova ljepota:

- I možeš da budeš bilo ko i pišeš sve što hoćeš?

Sloboda takvog pisanja, uz istovremeno prisustvo čitatelja je za mene bila pravo otkriće. Danas se blogeri upravo zbog te anonimnosti kritikuju, zaboravljajući da je svijet prepun nas kukavica koji želimo da pišemo bez opasnosti da za svaku svoju misao odgovaramo vlastitoj strini ili kolegi sa posla.  Mislim da je nekoliko zanimljivih blogera prestalo pisati kada su izgubili tu slobodu da budu bilo ko i pišu bez autocenzure, naročito onih koji žive u BiH.

Radiosarajevo.ba: Ti još uvijek pišeš blog. Šta ti je motivacija i da li ti danas vođenje bloga znači nešto drugo u odnosu na vrijeme prije tri-četiri godine?

Bašić: Kada sam pisala blog iz Australije, to je između ostalog  bila veza sa mojim jezikom. Nakon dana provedenog komunicirajući isključivo na engleskom jeziku, zatvarala sam se u sobu i pisala i razmišljala na maternjem.  Svako ko živi u inostranstvu razumije tu potrebu. Danas ga pišem jer sam stekla naviku pisanja dnevnika, sviđa mi se jednostavnost instant objavljivanja i jer sam najvjerovatnije ovisna o pisanju na blogu.

Radiosarajevo.ba: Zlatke i haznadari je tvoja prva knjiga, objavljena prije četiri godine. Je li blog uticao na konačni oblik knjige ili su priče nastale prije?

Bašić: Priče za Zlatke i haznadare počela sam pisati gotovo u isto vrijeme kad i blog. Da nije bilo bloga, ne bih se usudila napisati ih. Za hrabrost da svoje priče pošaljem na konkurs Zuko Džumhur u Konjicu su zaslužni komentari i mišljenja drugih blogera.

Radiosarajevo.ba: Možeš se pohvaliti pravim nomadskim načinom života. Čemu su te sve naučile česte selidbe i zašto si se prije par godina odlučila vratiti u BiH?

Bašić: Ne znam koliko se mogu pohvaliti načinom života na koji većim dijelom nisam imala utjecaja, ali danas na tome mogu biti zahvalna. Prva selidba koje se sjećam je  kada sam imala pet godina: nečija ruka zaključava vrata stana u  Schondorfu.  Nekoliko dana kasnije,  očajni izraz lica moje pranene – jer ne razumije jezik koji govorim. Svaka selidba je šok, zahtjeva učenje novih pravila i traženje načina da se uspostavi komunikacija u novom svijetu. Možda je zahvalnost na tim iskustvima najviše što sam naučila. Ovo drugo je najteže pitanje koje mi svakodnevno postavljaju taksisti i žene u samoposluzi, i to sa nekim prijekornim tonom kojim se obraćate kada govorite sa budalama koje su proćerdale sjajne životne prilike. Ni sada ne znam šta tačno da odgovorim, osim da sam (za sada) ovdje sretnija nego u Australiji.

 

Radiosarajevo.ba: Koliko je život 'u tuđini' uticao na sadržaj, atmosferu i poruke tvojih priča?

Bašić: Priče u knjizi govore više o vremenu prije rata i velikih putovanja, tek neke od njih ali i većina onih novih govore o izmještenosti i onom strašnom osjećaju da su vaša „nakupljena“ iskustva irelevantna u novom svijetu. U prvoj knjizi sam napisala istinitu priču o gotovo slijepoj starici koja se zauvijek seli u Australiju i pred veliki put rodbinu moli da joj na malom žutom kartonu, na engleskom, napišu: Ja govorim samo bosanski!, na plavom: Molim vas, gdje je zahod?,  i na crvenom: Hvala, ne jedem krmetinu.

Meni je zanimljivo sve ono što ljudi „nose“ u tuđinu i kako kasnije od tih informacija ljudima koji su im potpuni stranci pokušavaju sastaviti nekog foto-robota samih sebe, iz straha da se potpuno ne izgube i nestanu. Na plažama Zlatne obale možete čuti ženu kako na lošem engleskom objašnjava osobi na susjednom peškiru: Ja sam iz Trebinja. Imala sam kuću pored rijeke, a i more mi je bilo blizu. Otac  mi je radio u opštini. O tome pišem u novoj knjizi, o potrebi da se prevodimo drugima, pa čak i onda kada govorimo istim jezikom i nemogućnosti da se razumijemo na svim jezicima svijeta.

Radiosarajevo.ba: Šta i gdje sve danas pišeš, osim bloga?

Bašić: Napisala sam nekoliko članaka za Dane, Peščanik i E-novine. Pišem drugu knjigu, što mi ide sporo. Pravdam se privikavanjem na novu sredinu, poslom od devet do pet i drugim obavezama koje ne postoje, ali zvuče ozbiljno u rečenici.

Prevoditi strašne priče

U Kelnu me je Yeliz kao uličnu mačku svakodnevno dovodila svojoj kući na ručak. Njena majka je prstom pokazivala u hranu – pa u mene. Njene četri sestre su bile krupne i sisate žene koje su me štipale za ruke i zabrinuto coktale. Selim je ispunjavao loto listiće i prijetio da će otići u invalidsku penziju, a njen otac  se nije vidio iza Hurriyeta: njemu se čitav dan dolijevala kafa i istresala pepeljara. Živjeli su u turskom  getu u Mullheimu, a  prve komšije bili su njihovi rođaci iz Giresuna: Erkan, Ozkan i Khan. Oni su po čitav dan ulazili, prolazili i izlazili iz stana i tako stvarali ozbiljan osjećaj užurbanosti i uposlenosti, mada ustvari nisu radili ništa. Pitali su me za moje roditelje, koji su dozvolili da žensko dijete ode samo u svijet, ali su vrlo brzo gubili interes da govore na njemačkom jeziku i s vremenom su mi se svi osim Yeliz obraćali na turskom. Ona je, kada je imala milosti, šturo i nestrpljivo prevodila to o čemu se svađaju i čemu se smiju. Ostatak vremena sam sjedila na kauču pored njenog oca i  s punim tanjirom ispred sebe gledala satelitski program.

Taj dan sam prvi put okupala mrtvaca. Radila sam popodnevnu smjenu, napolju je bio mrak i padala kiša. Zvao se Herr  Korkmaz, imao je amputirane noge do iznad koljena. Jedno jutro sam mu se osmjehnula dok sam mijenjala čaršaf ispod njegovih zagnojenih nogu, a on me je pogledao s gađenjem. Poslije sam mu davala do znanja da ni ja njega baš ne volim. Jasmina iz Bosanske Dubice mi je taj dan pokazivala  kako ću u budućnosti kupati leševe, bila je dobro raspoložena. Išla je ispred mene i u narodnjačkom tonu pjevala: a šta da radim, kada odu prijatelji moji. Ja sam iza njenih leđa molila boga da se neko od pacijenata iznenada usere, pa da ga ja moram odmah – barem živoga - kupati. Jasmina mi je naredila da stanem s druge strane kreveta. Pogledala je leš, pa mene i bubnula kako se Herr Korkmaz još više pokupio. Udarala se po butini dok se glasno smijala. Pogledaj - de, šta si se i ti skupila, rekla je. Pitala sam je zašto ima zavijenu vilicu. Stavila sam jednu ruku na lijevo rame Herr Korkmaza.  Nosio je prugastu pidžamu. Ogromno uho. Drugu na njegov mršavi kuk. Polako sam ga okretala sebi gledajući u njegovo zavijeno, sivo lice.

- Nekad im se objesi vilica, zato. Otegne se. Ako ti se iznenada pomjeri ili čuješ kako vazduh izlazi iz pluća, to je u redu. Dobro je dok se ne ustanu iz mrtvih, trapaju hodnikom, traže čašu vode, al ovaj više nigdje neće ići -  opet se nasmijala.

Kad smo mu mijenjale povez oko glave, činilo mi se da mu se donja vilica malo spustila, kao kad živi ljudi iz pluća pokušavaju da izbace sav nakupljeni zrak.

 Ispred bolnice je stajala Yeliz sa kišobranom. Poslije večere je njena majka sjela na pod, podvukla kosu iza ušiju pod maramu i rekla nešto od čega su svi veselo zapljeskali.

- Yeliz, prevedi.

- Mama će nam pričati strašne priče!

Sjeli smo u krug, i ja sam sjela. Toliko su se navikli na mene, da su me gledali u oči i pričali mi na turskom, kao što ljudi na svim jezicima pričaju sa mačkom. Svi znaju da ne razumije, ali ipak, ponekad - kao da osjeti. Yelizina majka je sigurno kazivala zanimljivo, jer su je kćerke pomno slušale i na istim mjestima stavljale ruku na prsa, dok su u razmacima od nekoliko sekundi izgovarale: estakvirulah!, kao da jedna drugu simultano prevode. Njihova majka je klimala glavom, nastavljala da priča, gledajući ispred sebe, u tepih. Onda je još samo šaputala, gnječeći pojedine riječi kao da će iz njih nešto istisnuti, sve dok odjednom nije zastala, pogledala nas iskrivljenog vrata i propištala riječ od koje su svi vrisnuli i ruku sa prsa brzo prebacili na usta.

- Yeliz! Prevedi!

Yeliz je polako okrenula svoje mjesečevo lice, iz nekog razloga mi pokazala dlanove i oduševljeno rekla:

- Dodirivala je  mrtvog čovjeka!

Stavila sam ruku na usta.