Karahasan: Jezik je prva stvar koju moramo dijeliti sa drugima

Djela Dževada Karahasana posljednjih su petnaestak godina doživjela mnogobrojna izdanja i dobila niz prestižnih međunarodnih nagrada. Ovaj ugledni svjetski i bosanski autor romana („Šahrijarov prsten“, „Istočni diwan“, „Sara i Serafina“, „Stidna žitija“, „Stid nedjeljom“), drama („Kralju ipak ne sviđa se gluma“, „Misionari“, „Povučeni anđeo“, „Koncert ptica“), zbirki eseja („O jeziku i strahu“, „Dnevnik melankolije“, „Dosadna razmatranja“), pripovijetki, te stručnih radova iz oblasti teorije i povijesti drame, te profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, trenutno boravi u Sarajevu, povodom izlaska prvog bosanskog izdanja njegovog najnovijeg romana „Noćno vijeće“, u izdavačkoj kući Connectum, a koje je uredila Emina Kamenarević.

Govoreći o romanu, čija se radnja odvija u Foči neposredno prije izbijanja ratnih sukoba, i čiji se glavni junak, Simon Mihailović vraća u domovinu nakon dvadesetogodišnjeg boravka u Njemačkoj, u nadi da će osvježiti sjećanje na svoj stari svijet, Karahasan govori o svojim „učiteljima“, o povijesti i tragičnom, o nedostatku javnosti u BiH

Razgovarala: Dijala Hasanbegović

RadioSarajevo: U svim Vašim romanima nailazimo na postupke koji su rezultat dijaloga sa drugim piscima, stranim i domaćim. Kada je u pitanju roman „Noćno vijeće“, koji su to pisci s kojima vodite dijalog, kojima se obraćate?

To je tačno. Mi često toga nismo svjesni, ustvari, mi u pravilu toga nismo svjesni, ali čim smo nešto izgovorili, mi smo počeli razgovarati sa nekim. Jezik je jedna od prvih stvari koje moramo dijeliti sa drugima, da bismo ga imali za sebe.
Po jeziku smo mi nužno metafizička bića, i socijalna bića. Čim izgovorite jednu rečenicu, vi ste se prvo otvorili prema jeziku, dakle, prema drugim svjetovima, prema drugim formama postojanja i prema drugim bićima. To je jedan sloj ovog razgovornog u književnosti, u procesu pisanja, ali i čitanja. Jer čitanje je, ako tako mogu reći, jedna malo otmjenija forma pisanja. Jer, čitanje dolazi kasnije, ono je prividno pasivno, ono je manje tašto – jer, pisac viče: „Evo me!“ Ma, ja u svakom slučaju ne, ali – pisac traži. Pisac se obraća, on traži sugovornika. Čitalac je privilegiran, on je otmjeno dozvolio da ga se nađe.

Međutim, i vi i ja znamo da je moj roman, ontološki govoreći, potencijalitet. Nešto što je samo moguće. Taj potencijalitet postaje stvarnost činom vašeg čitanja – vi roman dovršavate. Bez vas, njega nema, on ostaje samo moguć. To je druga razina ovog razgovora o kojem ste govorili.

Treća razina je doslovna, razgovor kojega smo svjesni, razgovor sa sugovornicima, učiteljima, autorima. Ono što je najočiglednije i što se primijeti pri prvom čitanju je dijalog sa svetom tajnom, odnosno, sa svetom osnovom kršćanstva. Glavni junak se zove Simon, kao Simon Cirenac, onaj što je nosio Isusov križ, kao Simeon novi bogoslov, prvi i veliki mistik svjetlosti u pravoslavnoj tradiciji, kao učenik svetog Silvija Radonješkog, koji je prvi među njegovim učenicima koji je vidio svetog Sergeja kao stub svjetla. Ime Simon je neraskidivo vezano za mistiku svjetlosti u pravoslavnoj tradiciji. Tu je i ova arhetipska osnova kršćanskoga. Tu su i autori sa kojima ja neprestano razgovaram, i od kojih se nastojim izliječiti razgovarajući s njima, kao što je, više nego očigledno, Schopenhauer, taj moj očajnički trud da s mrvom humora prestanem biti smiješna kreatura, i postanem smiješna kreatura koja se smije, što je mnogo više (smijeh).

Tu je i Nietzsche, i njegova strašna bojazan od stalnog vraćanja istog, panika da bi se spirala nasilja mogla pretvoriti u spiralu vremena, ili obrnuto. Tu su moji novi učitelji, Camus, Sartre, i njihovo pitanje: kako se suprostaviti historiji? Mi jesmo gorivo koje historija koristi da bi se kretala naprijed, ali kako iziči?

Tu, naravno, ne smijem zaboraviti Dostojevskog, koji spada u pisce koji nisu moja ljubav, ali jesu moja opsesija – kao što je ono pitanje Ivana Karamazova: „Gospode, kako da ti vratim kartu?“. To znači: ja na tvoj svijet ne pristajem.
Kada je moj dragi prijatelj Predrag Lucić pročitao Noćno vijeće, bio je jako potresen, ali i bijesan. Govori mi: „Zašto se morao žrtvovati nevin čovjek? To je perverzno!“, ja odgovaram: „Naravno da je perverzno, ali nisam ja kriv!“. Jer, kriv čovjek ne može spasiti ni sebe, a ovdje se radi o tome da se spase drugi.

Dakle, opet, kako izići iz spirale nasilja, kako se suprotstaviti historiji, koja nas uporno pokušava trošiti kao gorivo, kako vratiti kartu – to su pitanja koja sam preuzeo od Dostojevskog, Sartrea, Camusa, ali bilo bi katastrofalno kada bi previdio da je jedan od ljudi s kojima razgovaram i veliki pjesnik Vasko Popa. U jednom poglavlju romana čak parafraziram jedan njegov stih: „Zografe, dokle ti pogled dopire?“.

RadioSarajevo: Koja je funkcija fantastične motivacije, odnosno fantastičnoga i nadnaravnoga u romanu?

Roman je počeo, uvjetno govoreći, ekstremno realistički, sa tačnim datumom, satom – jer taj višak realizma čini ovu fantastiku mogućom. Fantastika je prodrla u roman, da pokaže da nije fantastika. Jer, prošlost je počela prodirati u Simona, još u Berlinu. Njegova žena ga zagrli, oni se miješaju kao dvije vode, i on to doživi onako kako ga je grlila voda Ćehotine. On izlazi iz kuće i čitav dan osjeća trag okvira nad kućnim vratima u dlanu, Barbara mu nešto kaže i on čuje glas iz djetinjstva...

Ono što mi nazivamo fantastikom, samo je dio svijeta koji se odbija podrediti zakonima naše logike. Ono što mi mirna srca proglasimo nepostojećim, tu je, ali dovoljno diskretno da ne bude vidljivo. Sve što je ikada bilo – i sad je. Mi ga nosimo u tijelu, u onim slojevima duha koje nismo osvijestili. Svi mi razvijamo kulturu života na masovnoj grobnici, i svi se mi pretvaramo da tu nema ništa. U najboljem je slučaju tu asfalt ili beton. I ne znamo da oni koje smo pobili govore iz drveća oko nas, posjećuju nas kao kapi kiše, da nam se svake jeseni obraćaju kao lišće koje opada. Ono što mi ne vidimo prolazeći livadom je veliki, strašno naseljeni svijet buba, glista, crva. O tome prekrasno piše Goethe u Wertheru.

Tako ne vidimo vlastita sjećanja i ne čujemo ljude koji nam govore. Ili, koliko puta čujete nešto što bi vam rekao onaj što sjedi pored vas, ili prolazi kraj vas na ulici?

Funkcija onog ekstremnog realizma na početku romana služila je da pokaže kako ono što mi tako rado proglašavamo fantastikom uopće nije fantastika, nego onaj dio stvarnosti koji mi ne želimo vidjeti.

RadioSarajevo: Također ste i dramatičar, i veliki dio Vašeg profesionalnoga života posvetili ste teatru i drami. Pored različitih stilskih registara koje pronalazimo u „Noćnom vijeću“, kao što su esej, krimi-priča, fantastična priča i sl., također osjećamo i jaku napetost, odnosno dramatičnost, koja se javlja uprkos prevlasti monologa nad dijalogom. Šta je u ovom romanu proizišlo iz vašeg dijaloga sa dramom, odnosno iz ljubavi prema teatru?

Aristotel kaže da se drama razlikuje od ostalih formi književnosti po tome što likovi iskazuju sami sebe. To je i temeljno načelo moje proze. Ja sjedam pisati kada su se moji likovi toliko osamostalili i odvojili od mene da djeluju sasvim mimo mene. Ja počinjem pisati kada tačno znam kako koja moja junakinja reagira na kompliment, šta bi koji junak naručio u kafani. Znam da svi oni govore ono što oni hoće i misle, čak i kada ja to ne želim. Moj san je da se iz svog romana potpuno povučem, da nema nijedne rečenice koja dolazi od mene. San mi je da se iskaže ne samo svaki lik, nego i sanjam o romanu u kojem bi i vjetar, drveće, zidovi, potoci, progovorili svojim jezikom i iskazali sebe. Ja tvrdim da je svijet rječit, da sve govori, samo da mi to ne čujemo.

Drugo što je važno iz mog teatarskog iskustva, iako ja volim teatar a teatar mene ne – tu je previše ljudi, a meni asocijalnom to ne odgovara (smijeh), ali, dakle, ono što mi je drago u teatru je težnja da se pokaže beskrajna ljudska ranjivost, ta smjelost koju imaju glumci. Sve što mi ljudi imamo dobili smo samo da nas može boljeti. Svjestan toga, glumac izlazi pred sto pedeset ljudi, u bolje posjećenim predstavama pred tristo ljudi (smijeh), savršeno svjestan toga da se, ove sekunde, može radnik iz tehnike okliznuti i pasti mu na glavu, da može poderati haljinu... On je apsolutno izložen. I u tome, u toj apsolutnoj izloženosti koja pokazuje njegovu beskrajnu ranjivost, on nudi svoju umjetnost. Čini mi se da sam nešto od toga uspio unijeti u roman.

RadioSarajevo: Radnja romana se odvija u Foči. Od svih bosanskih tragičnih mjesta, odnosno mjesta sa tragičnom poviješću, zašto ste odabrali baš Foču?

Prvi razlog je što je Foča, nažalost, postala simbolično mjesto zbog ponavljanja te tragedije. Kad se tragedija događa prvi put, ona je događaj. Kad se događa drugi ili treći put, ona postaje simbol. Tragedija koja je simbol, podrazumijeva ponavljanje, tragedija i ritual se međusobno dopunjavaju,rituala nema bez ponavljanja. Foča je mjesto koje prijeti onom Nietzscheovom bojazni, koje prijeti da se spirala historije pretvori u spiralu nasilja. Drugi razlog je što je Foča, zbog svoje jako naglašene graničnosti, eminentno, silno bosansko mjesto: tu se susreću Bosna i Hercegovina, susreću se Crna Gora, Srbija, Bosna, susreću se islamska, katolička i pravoslavna religija, susreću se dvije rijeke. Ona je toliko granično mjesto, mjesto susreta, da se prirodno nametnula kao pozornica za ovakav roman.

RadioSarajevo: Često ste spominjali kako Vam više odgovara način na koji se prihvaćaju Vaša djela u inostranstvu nego u Bosni i Hercegovini, naglašavajući nedostatak književne kritike, brojne nedostatke izdavačke djelatnosti, pomanjkanja javnosti u najširem smislu riječi. Da li možete reći da se išta promijenilo danas, nabolje, da li postoji šansa da se u našoj zemlji formira javnost, kritičarska masa?

Ja sam govorio da osjećam posve različito svoj status ovdje i u inozemstvu, zato što kod nas vlada nešto što bih ja nazvao „jaranskom estetikom“. Imate male skupine ljudi koji se prave da su jarani, to su zapravo male interesne skupine, koje kad se sretnu jedni drugima govore: „Đes' klasik!“, „Đes' legendo!“ i „Sinoć sam napisao jednu svjetsku pjesmu“, a ovaj dodaje, „Jest', vjerujem, ti sve što zineš, to je svjetski“. Pri tome se oni niti međusobno čitaju, niti bilo šta... Ja razgovore o književnosti osjećam stvarno kao razgovore.

Ja od kolega očekujem da mi kažu šta sam mogao bolje uraditi, šta su očekivali. Mene uzbuđuje razgovor, a kod nas vlada mentalitet u kojem vas čovjek zalijepi neodmjerenim komplimentom, i time sebi kupi pravo da se vama ne bavi. A ja se bavim - ja sam puno više čitalac nego pisac, ja čitam svoje kolege, očekujem da mene čitaju kolegijalno i reagiraju na to što su pročitali. Utoliko mi je puno jednostavnije funkcionirati na Zapadu, gdje imate književnu kritiku koju pišu književni kritičari, kritiku koja se pita o knjizi, a ne o tome šta bi kritičar mogao dobiti od autora. Imate izdavačke kuće koje funkcioniraju kao kulturni pogoni, kao kulturna preduzeća. Imate javnost kao ambijent različitih intelektualnih i duhovnih pozicija, u kojem ljudi međusobno razgovaraju da bi se razumjeli, a ne da bi se sukobljavali. Jer onog momenta kad se počnemo sukobljavati, praviti se da smo neprijatelji, mi smo blokirali razum.

Ja tvrdim da mi nemamo javnost, zato što je ono što se kod nas prodaje pod filozofskim i ideologijskim pozicijama, zapravo rov iz kojeg se puca na neprijatelja. Javnost je ambijent u kojem nema neprijatelja, ali ima mnogo neistomišljenika. Onda kada budemo imali javnost, tada će biti moguć razgovor, kritika, tada će se pojaviti i nešto što neće biti jaranska estetika, nego ozbiljan razgovor o umjetnosti. I tada ću se i ja, možda, osjećati bolje. Iako, teško. U mojim godinama, nema nade da će biti puno bolje (smijeh).

radiosarajevo.ba