Kader Abdolah: Revolucija je uvijek pogrešna

Kader Abdolah rođen je 1954. u Araku, u Iranu, pod imenom Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha, a potom i protiv ajatolaha. U Holandiju je doselio 1988. godine, nakon što je morao napustiti Iran. Piše na holandskom jeziku pod pseudonimom koji se sastoji od imena njegovih poginulih prijatelja – Kadera i Abdolaha.

Izdavačka kuća "Buybook" pozvala je iranskog pisca Kadera Abdolaha da bude gost na predstavljanju bosanskog prijevoda njegovog romana "Kuća imama". Radnja romana odvija se pred izbijanje i za vrijeme trajanja Islamske revolucije u Iranu, prateći uspone i padove jedne ugledne porodice iz Seneđana. Roman jednostavno ali ne i površno detaljno opisuje dolazak Homeinija na vlast, te promjene u svijesti i načinu života običnoga čovjeka.

Razgovarala: Dijala Hasanbegović

U Holandiju ste došli kao politički imigrant, 1988. Dotada ste pisali knjige na perzijskom jeziku. Je li bilo teško početi pisati na holandskom? Da li se osjeti u vašim originalnim rukopisima jezičko dvoglasje?

Kada sam došao u Holandiju, nisam znao riječi holandskog. Bio sam izgubljen. Što je još važnije, izgubio sam svoj san. Moj je san bio da pišem, i da živim od toga, u svojoj zemlji. Ostao sam i bez zemlje, i bez jezika. Tako sam počeo da učim, jako intenzivno. Potpuno sam poludio! Sjećam se, moj prvi tekst na holandskom je sadržavao sedam stotina riječi. Od toga, bilo je sigurno pet stotina grešaka. Ali, to je bio prvi tekst. Učio sam i pisao i dalje, bilo mi je jako teško... I napokon, kada sam počeo pisati, odlučio sam na ovome jeziku da pišem djela namijenjena svojim evropskim čitateljima. Način pisanja se u neku ruku razlikuje od mog pisanja na perzijskom.

Kada kažete da ste ovu knjigu pisali „za Evropu“, odnosno, za svoju evropsku, holandsku publiku, šta pod tim podrazumijevate? Pišete li na svome maternjem jeziku, i za neku drugu publiku, na neki drugi način? Je li to samo stilska vježba, ili se i suština mijenja?

Nekada sam pisao na maternjem jeziku, dok sam živio u Iranu. Danas, ne. Kada kažem da pišem za Evropu, prije svega mislim na nešto vrlo jednostavno, i meni vrlo važno: želim predstaviti muslimane i njihovu religiju iz jedne druge perspektive. Želim razmaknuti zavjesu, pokazati obične ljude, pune mana, sa mnogo problema zajedničkim svim ljudima, a opet jedinstvene u svojoj kulturi i običajima. Ja znam da nije sa svim Evropljanima tako, ali još otkako je počeo „rat protiv terorizma“, to je nešto što je zauvijek obilježilo muslimane. Zapadnjaci su bili, i dalje su, puni predrasuda. Želio sam prikazati više lica svoje zemlje, jer ja svoju zemlju, i dalje, volim.

Vaš je roman, između ostalog, i o sukobu javnog i privatnog, odnosno o uplivu politike u život običnih ljudi. Da li smatrate da običan čovjek u Iranu, uzimajući u obzir i nedavne demonstracije, može promijeniti nešto? Da li je moguća jedna drukčija, bolja revolucija danas u Iranu?

Revolucija je uvijek loša i pogrešna stvar. Mišljenja sam da, i kada je moguća, ona nije nikakvo rješenje – ona podrazumijeva silu i nametanje. Svijet, država, sve se mijenja samo kroz reforme, kroz borbu za postepene, ali stabilne promjene. I Iran se danas može promijeniti samo reformama. Ja se iskreno nadam da je tu povijesnu lekciju naučila i Bosna i Hercegovina. Ja se nadam da će se razlike u ovoj zemlji prevazići, da će njeni narodi shvatiti da kroz promjene mogu jedino zajedno, i da je stvarna promjena reforma, a ne sila ili revolucija.

Vaš glavni lik, Aga Djan, preživio je da bi bio svjedok. Šta je potrebno da bi se preživjelo u diktaturi? Šutnja, licemjerstvo, mudrost, hrabrost?

Prije svega, mislim da je potrebna velika doza strpljenja. Strpljenje i razumijevanje. Aga Djan – on je pokušao razumjeti svaku promjenu koja se pojavila, prilagoditi je svom načinu života, ostajući vijeran sebi. Mudrost je u prilagođavanju, kao i opstanak.

Da li biste se, kada bi se situacija promijenila, ikada vratili u Iran?

Kao što rekoh, ja još uvijek volim svoju zemlju, i ona je bila dio moga sna. Namjeravam ostati u Holandiji, napisati još jedno pet-šest romana, i zatim bih volio da se vratim u Iran. Mislim da bi se stvari, naravno, mogle promijeniti. Morale bi, jer sada, u ovoj poziciji, nemoguće mi je vratiti se u domovinu.

radiosarajevo.ba