Junaci bez ulica: Krstan Bijeljac

01.04.11. 09:42

Radiosarajevo.ba

Tokom posljednjeg rata brojne sarajevske ulice promijenile su imena, a heroji bivšeg režima zamijenjeni su novima. O tome koliko je koji od te "nove garde" heroja zaslužan da neka ulica nosi njegovo ime može se raspravljati danima. Međutim, Krstan Bijeljac s pravom zaslužuje ulicu u ovom gradu - bio je heroj tokom Drugog svjetskog rata, ali i tokom ovog posljednjeg.

Krstan Bijeljac (1916.) bio je pravoslavni sveštenik koji se 1941. priključio antifašističkoj borbi i nosilac je Partizanske spomenice 1941. Bio je jedini živi predstavnik srpskog naroda na području današanje FBiH koji je bio delegat na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu te jedan od ukupno osam živih vijećnika.

Zanimljiva je priča da je Bijeljac, kada je poginuo jedan od njegovih saboraca muslimana, izvukao list papira sa transkripcijom Fatihe i proučio je - kako bi se poginuli bar donekle pokopao po svojim običajima.

Nakon Drugog svjetskog rata radio je u Crvenom krstu, Socijalističkom savezu i u drugim institucijama. Penzionisan je osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Bijeljac je sa izbijanjem proteklog rata ostao u Sarajevu pod opsadom i, u nedostatku aktivnih pravoslavnih sveštenika, ponovo obukao svešteničku mantiju i održavao liturgije u Staroj pravoslavnoj crkvi.

Krstan Bijeljac

U jednom intervjuu je izjavio da te godine nije ni pomišljao da ode iz Sarajeva, već je znao da je jedini pravi put da ostane sa svojim narodom i komšijama. Vratio se pozivu.

"Često me pitaju zašto nisam otišao, ali kuda i kome da odem. Ostao sam vjeran velikim ljudskim principima na kojima se razvijala država BiH i to se pokazao kao dobar pristup u životu", rekao je Bijeljac.

Tokom čitave opsade Sarajeva, kretao se po opkoljenom gradu, riskirajući vlastiti život, kako bi podijelio sudbinu svojih sugrađana. Suprotstavljao se svim negativnim autoritetima tog vremena, kako iz svoje etničke i vjerske grupe, tako i svim ostalim kojima borba za zajedničke vrijednosti bh. društva nije odgovarala, dokazujući kako je zajednički život moguć.

Kako je govorio, zadovoljavao je religijske potrebe ljudi koliko se moglo, jer je to bilo vrijeme kada je vjera ljudima bila neophodna.

Na pitanja da li je u ratu imao problema, Bijeljac je obično odgovarao da jeste, ali samo onih koje su imale i sve druge Sarajlije.

"Rat je to. Metak nije birao koga će pogoditi. Ljudi su ginuli i svaki dan smo nosili glavu u torbi. Svega materijalnog nam je nedostajalo, ali kako je sav svijet živio, tako sam i ja. Ali, to što sam iznio živu glavu na ramenima, veliki je uspjeh s obzirom na to da sam preživio i Drugi svjetski rat u partizanima", govorio je.

Pionir borbe za zaštitu ljudskih prava
Bijeljac je bio pionir borbe za zaštitu ljudskih prava, koju je neumorno vodio skoro 70 godina, uvijek poručujući: " Danas je puno toga drugačije, došlo je neko drugo vrijeme, neki drugi ljudi... No, već sam rekao, nevažni su ljudi, važne su samo činjenice. Mrkonjić Grad, zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem je odlučeno da su BiH udareni temelji - to su činjenice. Od tog dana smo postali država, koju, ma koliko je neki negirali, nikada neće moći razjediniti. Narod to neće dozvoliti, ma šta ovi političari pokušavali i pričali".

Bijeljcu je, za njegovu iznimnu građansku hrabrost, dodijeljena i nagrada Duško Kondor, koju zbog lošeg zdravstvenog stanja nije mogao lično primiti. Pored toga, zajedno sa Općinom Tuzla, dobitnik je nagrade i plakete Srpskog građanskog vijeća pokreta za ravnopravnost u Bosni i Hercegovini.

Preminuo je u 84. godini, 2. marta 2010. godine u Sarajevu, samo sedam dana nakon dodjele nagrade.