Josip Pejaković: BiH nije moja domovina (INTERVJU)

Buka: Gospodine Pejakoviću danas razgovaramo sa vama u Sarajevu, prošli put u emisiji Buka vi ste bili naš gost u Banjaluci. Tada ste rekli da nema rupe na putevima u Bosni i Hercegovini za koju ne znate, da ste bili u svakom gradu u ovoj zemlji, da vrlo dobro poznajete ovaj narod, da poznajete ovu zemlju za razliku od onih koji se deklarišu kao legitimni predstavnici naroda. Prvo pitanje vama a koje će biti upućeno svim našim sagovornicima - Ima li Bosne i Hercegovine ?

Josip Pejaković : Da bi odgovorio na to pitanje morao bi da znam šta je Bosna i Hercegovina, šta predstavlja taj geopolitički prostor koga neki smatraju domovinom neki smatraju zemljom a neki smatraju ničim. To je to neminovno trojstvo koje nam se dešava ne samo u nacionalnoj podjeli nego i u podjeli mišljenja. Ako govorimo o domovini, nje nema. Ona ne može biti domovina bez obzira što je to za neke bolno i koji je stalno svojataju kao takvu. Ono što jeste BIH, ona je zemlja, dakle bez obzira htjeli to Bošnjaci Srbi ili Hrvati i ostali, ona je zemlja i ona egzistira kao sadašnji komad jedne bivše zemlje koja se zvala Jugoslavija. Meni se to dopada da kažem da Bosne ima kao zemlje, dakle gruntovno je ima, jedan kroz jedan, nije ničija, ne kaže slučajno da ona nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska. Tako je to zapisano u knjigama, gruntovnim knjigama.

Bosne ima, ali samo kao zemlje. O onima koji tvrde da je nema nikako, ne želim komentarisati. Smatram to neozbiljnim odgovorom.

- Pomenuli smo tu mobilnost koju imate radeći svoj posao. Radite ciklus vrlo gledanih emisija pod nazivom „ U ime naroda“, borac ste za narod. Koliko trebamo biti pošteni i fer prema narodu i da li mu možemo reći da nije kriv ni za što?

Ovdje u Sarajevu, koji je ili se bar tretira da je glavni grad, se stvara situacija gdje recimo dvije generacije nikad nisu bile u Banjaluci niti će biti. Da bude stvar još gora, ima područja u gradu Sarajevu gdje mnogi iz tog dijela Sarajeva nisu otišli u centar tog grada. Ja sam do svoje 15 godine obišao čitavu Jugoslaviju, jednu veliku prekrasnu zemlju. Sve sam obišao, jer su moji roditelji insistirali da znam u kojoj zemlji živim.

U ovoj zemlji živi sigurno 70 posto mentalno nedoraslih ljudi koji nikad nisu bili nigdje osim ako ih neko ne protjera. I otjera. Moja tragedija je u tome što me niko nije pitao te 92-e, gdje ću ja, nego sam ostao tu, gdje sam na neki način rođen, i gdje sam živio i gdje sam stvorio porodicu. Ali mi je pripao najružniji dio Jugoslavije.

U Bosni je pedeset posto nepismenih ljudi. Ali pazite, ovdje nepismenost ne podrazumijeva da se neko ne zna potpisati nego da ne zna ništa. A svih tih 50 posto nepismenih ustvari glasa za ove još nepismenije, kao svoje najbolje predstavnike. I oni zaista jesu najbolji predstavnici tih mentalno potpuno neuračunljivih ljudi. To nisu ljudi koji žive, njima se život jednostavno dešava.

U ovoj drugoj polovini tu imamo 50 posto malo pismenijeg svijeta, ima jedan procenat od 10 posto koji bi i željeli neku promjenu, ali to u odnosu na cijelu amorfnu masu nije deset posto. Nekada je jedan čovjek u stanju da promijeni cijelu situaciju, ako to želi. Ali da bi napravio promjenu moraš znati s kim imaš posla. Da bi znao izliječiti čovjeka moraš ga dijagnosticirati, propisati mu lijekove.

- Vi upravo spadate u tu grupu, dajete upravo tu dijagnozu ali i pripadate toj maloj grupi ljudi koji se zaista bore i koji se trude da ukažu na stanje onakvo kakvo jeste ali i koji pokušavaju da ga mijenjaju – svojim radom, svojim monodramama, svojim pričama, u jednom trenutku ste bili i Alternativni visoki predstavnik, koliko Vam je važan taj angažman i koliko Vam je on oduzimao od Vašeg posla?

Ja sam tim svojim angažmanima uglavnom gubio, jer svaka žrtva podrazumijeva neki gubitak, gubitak negdje para, negdje ugleda. Ove stvari koje radim nemaju podršku velike većine kao kad glumim Pepu Bandića u „Osmoj ofanzivi“, a čak se i on sada gleda drugačije jer se ovi moji stavovi prebacuju na njega. Jer kad ja kažem za nekoga da je gad u politici, onda svaki gad sebe prepozna. A njih je većina. Tih gadova.

Jedan skorojević koji je do juče kopao nos bez manira sada sjedi u parlamentu a ja treba da se divim njegovom pedigreu koji ima, a sutra ću otići u penziju sa 500 maraka kao osvajač niza nagrada. I ja treba da mu se divim. On je gad. I nemam druge riječi za njega. E sad ako se taj prepozna iz državnog parlamenta, mene to raduje. Ali on ima svoju porodicu, svoju vilu, svog šofera, ljude koji ga opslužuju. I takvi meni viču eno onoga koji kaže da je naš gazda gad.

To je pitanje mentalne slobode ali ja moram na taj način etiketirati određene pojave u društvu jer ne mogu pristati na činjenicu da me čitav život predstavlja neko za koga nisam glasao.

Ko je kriv za to? Demokratija? Ne. To je kao da nekome daš uputstvo na engleskom a on ne zna engleski i on sad postupa po tom uputstvu. Takvo je naše shvatanje demokratije. U takvom stanju čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se žrtvuje.

Bilo je velikih izazova i ponuda, dovoljno je bilo dići ruke i priznati ja sam Hrvat. I sve bi time riješio. I egzistenciju i djecu. Ja to neću. Ja neću da me se generacije mojih potomaka i mojih predaka stide. Ja neću da participiram u tome, neću da budem dio tog tala.

Ja ne vjerujem da će se za mog života nešto značajno dogoditi za moju djecu ali će mnogi koji su me poznavali, u budućnosti znati da su moji postupci i djela imali smisla jer su ti postupci tolerancije i nekog drugačijeg pristupa u ljudskom odnosu.

Bosna i Hercegovina je obilovala vrijednostima međuljudskih odnosa, međutim ovdje se nameću priče o zlodjelima, genocidu, pritom zaboravljajući na ono što je suštinska stvar koju ja hoću da branim a to je ljudski odnos. Na ljudskim odnosima je učinjen najveći genocid na ovim prostorima.

Iz tog ljudskog odnosa se njedri i priča o deset posto Jugoslovena kojih je bilo u Banjaluci ili u Prijedoru ili u Sarajevu ili u čitavoj Jugoslaviji. Oni su to nazvali najgnusnije - mješoviti brakovi. Ti kreteni, idioti koji su do te mjere drznuli pa su rekli da su djeca iz mješovitih brakova kopilad. Ja tvrdim da su oni, većinom, neuspjeli abortusi! Ti, koji upravo to tvrde. Bilo da su oni veliki Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. I takvi se većinom u politici danas nalaze.

Oni nikad nisu trebali ni doći na svijet. Čovjek kome je glavno da bude Srbin, ili Hrvat ili Bošnjak nije zavrijedio da vodi politiku. U njemu nema ništa drugo do fesa, šubare ili ličke kape. Ili koje je već obilježje Hrvata.

Kod njega nema diplome doktora ili profesora, to je njemu najvažnije, to mu je svetinja. Ma nije mu svetinja. Od toga ne može da se živi.

Kada takvi prestanu da misle na to, kada se tradicija ne bude čuvala u parlamentarnoj skupštini i udarajući šakom o sto da bi se dokazala nacionalna i nacionalistička bahatost , kada se bude branili postulate vrijednosti obrazovanja, nauke, kulture ili uspjeha u životu koji ne proizilazi iz toga što sam ja dobar Srbin Hrvat ili Bošnjak već zato što sam dobar stručnjak iz svoje struke i dobar ljekar, radnik i komšija e tada će biti Bosne biti. I kao domovine za sve.

A dok to ne bude, dok nas ti maloumnici predstavljaju samo kroz liniju da je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat dotle ćemo imati ovakvu situaciju. A da ne govorimo od ovih koji su još gori od ove trojice a to su oni koji proklamuju vjeru na ovim prostorima. To je katastrofa.
Nema zlodjela koje oni sa miropomazanjem nisu posvetili. A sve je bilo to u ime Svevišnjeg.

- Nažalost, ne znam da li je dobro to što ovako jednostavno i precizno predstavljate stanje našeg društva. Vi ste ostali u Bosni i Hercegovini, mogli ste otići, ali ste ostali, tu je i Vaša porodica. Često pominjete kako masa svijeta želi da ode iz ove zemlje, ovaj sistem koji stvara lobotomiju o kojem pričate kao da se ne bavi ljudima kao da ga narod uopšte ne interesuje. Na sličan način se, čini mi se, ponaša i međunarodna zajednica....

Oni su znali da Jugoslaviju treba rasturiti. Ne zato što tu žive Srbi Hrvati ili Bošnjaci već zato što je Jugoslovesnka narodna armija bila preopasna kao oružana sila a koja bi mogla napraviti neki nered. Ili bolje rečeno zavesti još veći red na ovim prostorima. To je najočitije bilo za vrijeme posljednjih pokušaja zadnjeg premijera Ante Markovića koji je pokušao ustrojiti ovu zemlju ekonomskim odnosima i kada je bio na pravom putu da svrsta Jugoslaviju u red razvijenih zemalja Evrope i svijeta. To ni Rusima ni Amerikancima nije odgovaralo.

Rušenjem Berlinskog zida neko je morao obući krvavu košulju. Šezdeset miliona bahatih, prebogatih, egzistencijalno potpuno sređenih Nijemaca i dvadeset miliona nikad fašizma oslobođenih Nijemaca, koje su zbog toga Rusi terorisali i od njih stvorili još veće fašiste. E a kako je govorio Gunter Grass – spojiti to dvoje predstavlja veliku opasnost za svijet i Evropu i svjetski poredak.

Ja sam bio u Berlinu kad se rušio Zid i vidio sam kako se čovjek reže žiletom od radosti. Kao da ga je neko zaklao. Ja sam sebi stalno ponavljao – neko će zbog ovoga obući krvavu košulju. Po principu vala , koji kada udari on obično ne donese najveću štetu u mjestu udara već tamo gdje je najslabija tačka. Upravo kod nas je bilo najslabije.
Bošnjaci Srbi i Hrvati su samo poslužili kao obični igrači. Tako je počela velika utakmica rasparčavanja, razvaljivanja, uništavanja uz amanet i jednih i drugih. Uz „Danke, Genscher“ u Hrvatskoj i zahvaljivanje Rujama u Srbiji. Tako je krenulo, njemački interes je zavladao u Hrvatskoj a ruski po Srbiji. A nama šupalj nos do očiju. Tako krene mržnja. Ona je prvi faktor koji ima smisla kad je u pitanju uništavanje jednog prostora. I tad krene haos.

U to vrijeme normalan čovjek koji je završio fakultet kupi svoju porodicu i ide odavde. Niko još nije prebrojao koliko je tih koji ne pripadaju ni jednom ani drugom ni trećem korpusu, otišlo iz ovih gradova, uključujući i Zagreb i Beograd. A otišao je najpametniji i najobrazovaniji svijet. Dodajmo uz njih i onaj napaćeni ozlojeđeni, opljačkani i silovani narod.

Tako je Amerika dobila puno bolje stanovništvo nego što im dolazi iz Ugande ili Sudana. Multietnički potpuno spremnih na posao, na rad, na manire. Ko je ovdje ostao? Ja. Ne zbog zablude već zato što ću možda i otići. Onog časa kad ne budem imao prilike da nešto kažem na javnoj sceni a to će se desiti vrlo brzo jer ću slijedeće godine najverovatnije u penziju, dakle biće mi uskraćena mogućnost da djelujem tamo za šta sam i obrazovan i za što sam stekao taj ogroman ugled. Kada mi se ne pruži više mogućnost da iskazujem svoje stavove po televiziji, kojekuda, onda naravno da ću negdje završiti. Ne znam gdje. Ali ovdje sigurno neću živjeti. Niti želim da živim.

Zbog bahatosti većine, koja je i više nego očigledna ovdje u gradu koji preferira da bude multietnički a on to nažalost nije, kao što to nije više ni Banjaluka. Isti je to slučaj. Banjaluka jedino ima šanse u tom svom geopolitičkom položaju koji je božanstven, za razliku od Sarajeva, koje je, što se tiče komunikacija, rupa rupe...

- Kako ste rekli, razmišljate da odete, e sad jedno logično pitanje za sve one koji su planirali da odu a svo vrijeme su bili u Bosni i Hercegovini - zašto niste otišli na početku. Na početku ste se borili za Bosnu i Hercegovinu, nudili ste svoje ideje i svoje riječi da se spasi mir i da se sačuva društvo kakvo je bilo prije i danas ste ovdje dvadeset godina poslije. Da li će biti poraz ili pobjeda ako Josip Pejaković ode iz Bosne i Hercegovine?

Neće biti poraz, zašto bi bio? Ja sam učinio sve ali bukvalno sve. Osim što nisam niti ću položiti život na oltar domovine jer ja je nemam. Bosna i Hercegovina nije moja domovina. Da se razumijemo, to su stvari oko kojih ne želim da se prostituišem. Ja sam imao majku , sad ne mogu imati drugu majku. Ona se sa razlogom zove maćeha. Ali nemam oca da bi mi tu maćehu doveo.

Ima ljudi koji to mijenjaju, prvo im je domovina Jugoslavija, danas je to Bosna i Hercegovina pa će mu sutra domovina biti neka mala treća državica. Ja to ne mogu. Ja sam rođen u Jugoslaviji ali nisam bio spreman da položim život na oltar ni te Jugoslavije. Smatrao sam da je nekako pametnije preživjeti.

Kada sam govorio o Bosni i Hercegovini onda sam o njoj govorio isključivo i samo u sastavu Jugoslavie. Ja je nikad nisam veličao u smislu samostalne države. Ne bi mi napamet padalo. To je ludost.
Ali kad se već dogodilo to što se dogodilo, kada mi je nasilnički dodijeljena kao mjesto gdje mi je spavaća soba onda sam želio da taj prostor uredim, da ga namjestim. Ni to mi nije dozvoljeno. Sve sam uradio.

Sad zagovaram da se napravi neka unija bilo koje vrste između Bosne, Srbije i Hrvatske. Jedina sretna zemlja može biti zemlja u kojoj su u nekom zajedništvu i Srbi i Hrvati i ovi ljudi iz Bosne.

- Zar ne mislite da će većina reći kako to nije tačno, kako smo svi mi različiti, mi nismo isti narod. Zar ti principi „mi nismo isti“ nisu bili razlog da se ubijamo među sobom...

Zbog toga sam i govorio o pokretljivosti, jer to je Bosna i Hercegovina. Ja znam vrlo dobro gdje je koji izvor, a kamoli gdje je koja tabla. Zamislite koliko sam ja neravnopravan u odnosu sa nekim kretenom koji sjedi u Parlamentu, koji smije otići samo iz svog mjesta u Parlament, koji ne smije sjesti u ćevabdžinicu na pola puta jer se plaši zbog svoje nečiste savjesti upravo zbog politike koju spominjete. Njegova je zadaća da ubjeđuje svoje da su oni drugi loši a da su ovi dobri. E tako ne može. Meni je bila čast živjeti zemlji u kojoj su me svi dočekivali za onim „evo ga onaj naš“.

E a nakon što smo se međusobno mrzili, poubijali došli se John i Fritz, koji su se ovdje počeli ponašati kao dreseri za pse bez pedigrea. Jer Visoki predstavnik nije ništa drugo nego dreser pasa. A ovi ništa nisu bolje ni zaslužili ali nisu ništa ni naučili.

I šta preostaje čovjeku koji ostane takav sklupčan u to svoje ogorčenje, koji se presabire i žali što tad, kad se pripucalo, nije pokupio svoju malodobnu djecu, dva sina, koji će kasnije imati mnogo problema u ovom gradu.

Da sam otišao u martu te 92-e, kad mi je to bilo nuđeno, mogao sam da zaradim toliko novaca, igrajući predstavu „On meni nema Bosne“. Ja sam tu predstavu na isti način igrao te 74-e kao što je igram danas. Danas je ni ne igram, jer nemam kome. Ja nemam više kome ni zapjevati tu pjesmu o Banjaluci, te 2002. godine kada sam je pjevao kod vas u emisiji je bio poljednji pokušaj.

- Naš prvi susret bio je u Banjaluci, danas razgovaramo u Sarajevu, iz Vaših stavova je jasno da ne možemo pretpostaviti gdje ćemo voditi potencijalni treći ja se nadam da će to biti ovdje, u Bosni i Hercegovini... Bili ste poprilično jasni u ovom što ste govorili. Ljudi Vas zbog Vaših stavova ili vole ili mrze. Volio bi da od vas iznjedrim zrnce nade za ovo društvo. Gdje vidite nadu da će za 10 godina stanje biti barem malo bolje...

Ja sam prije govorio kako na ovim prostorima tri majke rađaju jedno dijete. naravno kao rezultat tog poroda mora biti Frankenštajn, mora biti debil Nažalost, takva BiH se danas pravi.

Nažalost ja ne vidim nikakvo rješenje za samostalnu Bosnu i Hercegovinu. Ne dogodi li se bilo kakva unija, ekonomska, carinska, ili interesna između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ostat ćemo da tavorimo u svojim vlastitim zabludama u tri potpuno odvojena prostora koja su danas na sceni.

Intervju preuzet sa portala 6yka.com