Jasmin Džemiđić: Diskriminacija osoba s invaliditetom počinje kada otvorimo vrata svoje kuće (VIDEO)

Na autobuskom stajalištu na Skenderiji, u dogovorenom vremenu, čekao nas je Jasmin Džemiđić, prvi i jedini sit-down komičar u Bosni i Hercegovini. Kaže da je ranije stigao, jer je danas imao sreće da brzo naiđe Centrotrans. Nasmijan nas odmah uvodi u svoju životnu priču, svakodnevnu za njega, toliko inspirativnu za nas. Hitrim pokretima ruku pokreće svoja kolica te nas vodi ka Obali Maka Dizdara.

Pripremili: Hajrija Avdić i Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba

„Živim u Švrakinom Selu. Trolejbus, koji mi je najbliži, rijetko koristim jer nemam olakšan ulazak. Ako se nađe neki dobri građanin koji će mi pomoći, unijeti i mene i kolica, e tad se vozim. Inače se vozim komercijalom koja ima prilagođeno stepenište i ljubazne vozače“, počinje svoju priču Sarajlija Džemiđić.

Iako mu je dijagnosticirana dječija paraliza, to ga nije omelo u njegovom redovnom školovanju. Olakšavao je sebi kretanje koristeći štake, a za duže relacije koristio je kolica... sve do jednog srednjoškolskog izleta.

„Završio sam Mašinsku tehničku školu u Sarajevu. Kada smo bili treći razred, organizovan je školski izlet na Stojčevac. Živio sam tada na Koševskom Brdu, te odlučio kolicima otići do Hrasnice. Kada sam izlazio iz jedne ulice kod tunela na Ciglanama, neki mladić me udario motorom, te od siline udarca izbacio iz kolica. Od tada, moje stanje se pogoršalo, i više nisam mogao ustati iz kolica“, prisjeća se Džemidić, i dodaje da ga to nije nikada obeshrabrilo da nastavi hrabro ka ostvarenju svojih snova.

Dok prolazimo gradskim ulicama, trotoarima, šetalištima... naša priča se nastavlja. No, ne možemo ne primijetiti nepoštovanje neodgovornih vozača koji automobile parkiraju na rampama koje su jedini način da Džemiđić pređe na drugu stranu ulice.

„Navikao sam, ali navika je tako loša. Mislim da smo nepoštovani jer šutimo. Ako se danas snađem, pređem, prešutim... i sutra ću, i prekosutra. To je ono što svim osobama s invaliditetom zamjeram“, ističe komičar.

Smatra također da je veliki problem, koji je razlog svih predrasuda prema osobama s invaliditetom, neznanje!

„Kako da očekujemo da dijete u školi poštuje svoje drugare, djecu s invaliditetom, ako njihovi roditelji ne znaju da postoji potpisana konvencija o pravima osoba s invaliditetom i u BiH? Moramo da sve to mijenjamo, jer ta djeca moraju da se školuju. S druge strane, i što se obrazovanih ustanova tiče, također moraju da se prilagode takvoj djeci, studentima... pa makar samo jedno pohađalo. Kada sam ja upisivao fakultet, od nekih sam odustao, jer nije bilo šanse da uđem u njihove zgrade“, priča Džemiđić, dok prolazimo pored zapuštenog lifta za kolica na ulazu u sarajevski Pravni fakultet.

Pristupačnost zgrada institucija (zgrada općina) osobama s invaliditetom (u invalidskim kolicima)

Studenti s invaliditetom na fakultetima u BiH

Otkako se Džemiđić suočio sa sudbinom, podrška su mu bili svakako prijatelji, komšije, ali ipak roditelji i sestra su zasluženi što je danas toliko samostalan.

„Nikada nisu dozvoljavali da se osjećam kao osoba s invaliditetom. Ok, jesi, prihvati to, ali hajde izvuci najbolje iz toga. Išao sam redovno u školu, iako je bilo prijedloga doktora da idem u specijalne, što oni nisu dozvoljavali. Veliku ulogu je imala sestra, koja me učila da trebam uzeti sam čašu vode, recimo. Tada sam je mrzio, jer sam mislio da ih treba pustiti da mi pomognu, ali danas sam joj neizmjerno zahvalan“, ističe Džemiđić.

Često ovog jedinstvenog komičara pitaju gdje počinje diskriminacija osoba s invaliditetom.

„Od onog momenta kada otvoriš vrata svoje kuće i kreneš da izađeš. Od mog praga, koji je bio visok. Potom nailazim na stepeništa, rupe, parkirane automobile... A kada ne uspijem nešto završiti, odlučim drugi dan krenuti, jer je bit u neodustajanju, da vas nije sram vašeg invaliditeta, da tražite pomoć. Naravno, jeste i meni kada sam bio mlađi, dok ne prihvatiš tu situaciju. Živiš u državi gdje malo ko mari za tvoje probleme. Ono što ne možeš, zamoliš nekoga. To je lijepo u Sarajevo, što zaista postoji taj sarajevski duh, gdje su ljudi susretljivi“, poručuje Džemiđić.

Teški su za ovog mladića, zbog neprilagođenih objekata, i izlasci s društvom, bilo u kafić, restoran... ali još teži je odlazak u ambulante. 

„ Kada neko kaže da neko ima rampu, lift, ne razmišlja se o jednoj jako bitnoj stvari, pogotovo kada su škole u pitanju, šta je s toaletom? Stepenice nisu problem,  neko će me prenijeti, ali niko ne može otići za mene u toalet. Strašno je kada pomislimo na zdravstvene ustanove, koje nisu prilagođene, ambulante, koje ja ne mogu birati. Kada dođete gdje je više nego normalno da će doći neko u kolicima, a ti nemaš u toj ustanovi lif. Možete doći na recepciju, i nadati se da će doktor sići, koji te opet tu ne može pregledati“, razočaran je Džemiđić.

No, ne demotivira to Jasmina mnogo. Uvjeren je da osmijehom može pobijediti svaku prepreku, a skroman je i sa željama. 

„Želim da budem živ, sa zdravljem sam već zakazao. Želim da na neki način pomognem drugim osobama s invaliditetom, da budem ta osoba koja će ih pokrenuti da urade pozitivno u svom životu. Prije su i mene, dok nisam izašao na scenu, sažalijevali, a sada me gledaju drugačije. Dešavalo mi se prije ovih nastupa, da izađem na ulicu i čekam nekoga, pa mi neko prođe, i da mi marku, samo zato što sam u kolicima, to je taj stereotip“, kroz osmijeh govori Džemiđić.

Smatra da se uvijek možemo okružiti dobrim ljudima, koji će nas motivirati da razmišljamo pozitivno.

„Pokušavao sam uvijek kroz šalu da ljudi upoznaju mene, da ne gledaju mene kroz invaliditet, već mene pa onda moj invaliditet. Volim da svojim šalama uljepšam nekome dan. Želim da neko vidi da ja eto imam mrvicu problema više nego drugi, da se smijem, i da tako motivišem njih da se podignu“ poručuje Jasmin Džemiđić, jedini sit-down komičar u BiH.