Jadranka Stojaković: Nije mi žao što sam bila muzičarka, a ne domaćica!

Radiosarajevo.ba
Jadranka Stojaković: Nije mi žao što sam bila muzičarka, a ne domaćica!

Slavna jugoslovenska kantautorka Jadranka Stojaković, čiji su megahitovi obilježili živote cijele jedne generacije kako kod kuće, tako i u dalekom Japanu, iako svakim danom sve teže govori zbog oboljenja motoričkog neurona, ALS-a, zbog kojeg je vezana za postelju, kaže da ni za čim ne žali i da je proživjela divan i ispunjen život.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu prenosimo s portala Pressrs.ba

U velikoj ispovijesti za Press Jadranka, koja danas živi u staračkom domu "Ivan Pavao" u Banjaluci, govori kako su izgledali njeni počeci, a kako 23 godine u Japanu, koga je fatalno voljela, koliko se plašila Tereze Kesovije i kako se nosi sa bolešću.

Iako sve teže govori i diše, Jadranka je ipak za razgovor s ekipom Pressa sakupila snage i posebno se spremila, a i obukla majicu sa printom mjesta sa kojeg je krenula njena zvjezdana karijera.

Rekapitulacija
Jadranka priča da nema više potrebe da pravi rekapitulacije. Za to se pobrinula njena prijateljica novinarka Milka Čeremidžić, koja je mjesece provela sa njom snimajući njene nasumične priče koje će se ubrzo naći objedinjene u jednoj knjizi. "Šest mjeseci smo snimale nasumične priče iz mog života. Neće to biti knjiga kakvu su pisale ove naše estradne dame, nego portret umjetnice uz koji ćemo dati i snimak mog posljednjeg banjalučkog koncerta. To će biti priča o borbi u ovom svijetu, o umjetnici koja četvrti put ulazi u borbu za opstanak, uz bolest koja napreduje i teške životne prilike u kojima se odvija", priča Jadranka.

"Ni za čim ne žalim, stvarno sam se naživjela. Obukla sam se specijalno za vas. Ovo je majica Omladinskog festivala iz Subotice. Poslali su mi je organizatori prije nekoliko godina. Moja zvanična zvjezdana karijera počela je tamo 1973. godine, kada sam dobila nagradu publike. Nedavno su mi priredili koncert u Novom Sadu upravo  ljudi koje sam tamo upoznala, među kojima je bio i Srđan Marjanović ", sjeća se Jadranka i dodaje da je posebno ponosna na priznanje publike jer je to bio znak da je svi slušaju. U muzičke vode ipak je uplovila pet godina ranije i to pomalo neuspješno, kada je pred Đorđa Novkovića izašla kao ženska verzija Boba Dilana.

"Pojavila sam se na festivalu Mladi pjevaju proljeću u Sarajevu 1968. godine. Pjevala sam pjesmu Boba Dilana s usnom harmonikom i gitarom. Đorđe Novković me je vratio i rekao mi: 'Aj, ti, mala, dođi ponovo, i spremi nešto na našem jeziku.' Sljedeći put sam spremila njegovu pjesmu i bilo je bolje, pa sam sa Željkom Bebekom, Ismetom Dervoz i 'Kodeksima' išla u Češku na turneju. Nakon turneje, otišla sam u Njemačku na odmor i ostala tamo kao basista u bendu mog ujaka. Umjesto da se vratim i diplomiram u Školi za primijenjenu umjetnost, postala sam basista u džez bendu pod imenom "Vuki Rič" i otišla na turneju u Norvešku", kazuje ona.

Jadranka je skoro tri godine nastupala s ovim bendom širom Evrope, a njeno umjetničko ime bilo je Širli Mej. Kaže da je u to doba bilo važno imati dobro umjetničko ime, a naučila je da pjeva sve muzičke žanrove. Nezavršeni poslovi kod kuće nisu joj dali mira, pa je odlučila da se vrati kući.

"Jednog dana sam se zapitala da li planiram da do kraja života ostanem u džez klubovima. Odlučila sam da diplomiram i rekla ujaku da opet ostaje bez basiste. Poslije sam upisala filozofiju i psihologiju, a kada su otvorili likovnu akademiju tri godine kasnije, prebacila sam se. Muzika mi je pomagala finansijski, pa sam mogla da sjedim na dvije stolice. Uvijek sam bila jako zauzeta i drago mi je zbog toga. Imala sam viška energije, a ona se morala negdje potrošiti. Čak i kad sam se razboljela, sve dok sam mogla, pjevala sam", kaže ona.

Jadranka priča da nije zažalila što nije ostala kod kuće i bila domaćica ili samo slikarka. Vjeruje da je za to kriv nedostatak klasičnog porodičnog okruženja koje nikada nije imala.

Fatalna ljubav
Život umjetnice obavezno je obilježen i fatalnim ljubavima. Jadrankina se dogodila u Norveškoj i, kao sve velike, završila fatalno, rastankom. "Fatalna je prva ljubav, to je tako uvijek. Silno sam se zaljubila u jednog norveškog studenta, pa sam čak ostala u drugom stanju. Svašta mi se izdešavalo i izgubila sam dijete. Zbog obaveza iz ugovora morala sam iz Norveške u Njemačku, a on je ostao. Nije nam uspjelo. Ta ljubav mi je i danas ostala živa u sjećanju. Puno godina kasnije, u Dubrovniku sam ga srela, sasvim slučajno. Bila sam sa Zdravkom Čolićem na turneji. Sjećam se, stojim na aerodromu sa gitarom, čekam let, kad me neko zove: "Jadranka". Okrenem se i vidim frajera, njega sa dvoje djece i suprugom. Meni je ispala gitara, izgubila sam se.

"Nekoliko puta sam upravo o tome mislila, ali sam, izgleda, navikla na nomadski život. Nikada nisam živjela sa roditeljima, sa majkom kratko, a s ocem nikako. Jedno vrijeme sam bila uz more, a onda godinu dana u Laktašima. Nisam imala klasičnu porodicu. Mnogo sam se seljakala i najviše živjela sa bakom. Svi u familiji su bili umjetnici", kaže ona.

Vrijeme kada su nastali njeni najveći hitovi opisuje kao period kada se tek navikavala na zvjezdani status. Nije znala da prepozna koja će pjesma biti hit, samo je slutila koja bi mogla da traje. Sjeća se i koliko se plašila Tereze Kesovije i njene zvjezdane pojave.

"S 22 godine sam se takmičila za izbor Pjesme Evrovizije. Bila sam dijete, obučena kao rokerka i bez šminke, a nastupala sam u Skenderiji i takmičila se protiv afirmisanih pjevačica u raskošnim i sjajnim haljinama. Pogledam oko sebe, Tereza Kesovija pored. Jebote, kakva je to bila veličina! I ja se sa njom takmičim? Ogroman dekolte, raskošna haljina, a glas... To je bilo strahopoštovanje. Radojka Šverko je odmah shvatila koliko me drma trema i rekla mi je: "Ne boj se, sine, ništa ti se neće desiti". Kasnije sam prestala da se plašim, ali nisam zaboravila", sjeća se Jadranka.

Vrtoglavi uspjeh krenuo je kada je po nju došao Goran Bregović iz Beograda i odveo je tamo "da joj nešto napiše".

Uvijek više rok, a manje pop 
Jadranka obožava internet, ali, nažalost, sada se već teško služi rukama. "Volim da pretražujem, slušam muziku, ima me i na Fejsbuku. Doduše, moju stranicu vodi Eldina Redžepagić, koja je sve moguće našla o meni, posebno iz perioda kada sam bila u Japanu. Imala sam neku japansku verziju prezentacije, ali je ona sve pokupila, preuzela i složila, a povezala je i mnogo mojih prijatelja. Volim naše mlade bendove, "Aleksandriju" i onu otkačenu "Dubiozu kolektiv". Volim muzičare koji afirmišu tradiciju, poput Željka Joksimovića i Jelene Tomašević, Biljanu Krstić, kao i "Balkaniku". Dosta pratim i stranu muziku, volim Adel, ali i grupe "Arctic Monkeys" i "Black Keys". Nikada ne zastarijeva moja ljubav prema bendovima "Led Zeppelin" i "Pink Floyd". Uvijek više rok, a manje pop. 

"Sjećam se kako smo doklapali do Beograda u nekom kombiju i snimili "Čekala sam". Kakav je to bio hit! Nevjerovatno! I odjednom, šalju nas u Dom sindikata na koncert. Kuku meni, gdje ću sad?! Tu sam prvi put doživjela da me publika dohvati i čupa i cijepa. Kasnije, kada je krenula popularnost, dobijala sam pisma, poklone obožavalaca i čitala sam ih, odgovarala im. Imala sam i prijatelja koji mi je pomagao. Sreća moja, nije mi karijera stalno bila u nekoj histeriji. Dešavalo se da tri godine pjevam neke čudne pjesme Duška Trifunovića i da se tek onda desi neki veliki hit", kaže Jadranka.

Ni na kraj pameti joj nije bilo da će se za neke od njenih pjesama publika toliko zalijepiti ili da će joj se dešavati da je publika raščupa.  

"Ljudi se vežu za nešto za šta niste pretpostavljali, vodi ih sentimetalnost ili životni slučaj, pa nikad ne znate šta će biti sa nečim što ste uradili. Čudila sam se. Slala sam dosta snimaka iz Japana jer sam komponovala mnogo muzike za film i igrice za Soni PS. Mislila sam da će neko nekada da pusti neku od tih pjesama. Ali, to se nije dešavalo. Radio-stanice su se vezale kao i ljudi za tri ili četiri moje pjesme i nisu od njih odustajali. A ja, jadna, kao da sam tamo čučala sve te godine i ništa nisam radila. To mi je bilo malo teško i žao", naglašava muzičarka.

Raspad Jugoslavije
Rat na Balkanu Jadranku je zatekao u Japanu sa jugoslovenskim pasošem i u teškom psihičkom stanju. Zemlja u kojoj je odrasla nestala je u vihoru rata, a ona je ostala sama bez dokumenata u tuđoj zemlji. "Sjećam se koliko sam bila psihički pala. Kao ćuko sam hodala četvoronoške do kraja rata. Jugoslovenska ambasada odjednom je postala Ambasada Srbije i samo su mi udarili pečat da mogu da se vratim. Nisam mogla dobiti srpski pasoš jer nisam rođena u Srbiji, a Hrvati su me odbili. Japanci su mi onda dali jedan papir na kojem su mi dopustili boravak i rad, ali nisam mogla da napustim zemlju. Dobila sam onda iz Pariza pasoš BiH, ali Japan nije priznao BiH do 1998. godine. Kada sam pala, produkcija koja me je vodila nastojala je da se zaštiti, da to nema veze sa njom. Mislila sam da će to brzo da prođe, ali kada je postalo ozbiljno, tražila sam da vidimo šta ćemo, ali smo "zakrvili" i završili na sudu, gdje sam dobila malu odštetu", kaže kantautorka.

S japanskom kulturom ju je upoznala njena majka, koja je bila zaljubljena u Tošira Mifuena, velikog japanskog glumca, koji je igrao u Kurosavinim filmovima. Kroz sve to, ona je gledala da nauči što više o japanskoj kulturi i životu i da to prenese na svoju kćerku.

"Jednog dana, dok sam pjevala na Olimpijskim igrama u Sarajevu, a komitet dijelio moj album gostima, neki japanski novinar ga je odnio kući i dao na slušanje kolegama iz šou-biznisa. Odjednom sam ja tamo i imam ugovor da nastupam. Ljubav sa tom zemljom trajala je pune 23 godine. Frtalj mog života. Na mnogo čemu im zavidim. Na strpljenju. Ne ugrožavaju jedni druge iako ih ima puno. Sviđa mi se balans između tradicionalnog i modernog života i njihov odnos prema prirodi i čovjeku. Dobro sam se uklopila. Brzo sam naučila jezik. Kod njih vam je sve po volji, samo izvolite, budistički hram ili crkva, kako vam drago", kaže Jadranka.

Slavna umjetnica govori da ni danas ne bi bila tu gdje jeste da nije njenih prijatelja.

"Jeste, pomogli su mi mnogi prijatelji. Među prvima moj drug Kornelije Kovač, RTRS i tadašnji direktor Dragan Davidović. Posebno veliku pomoć sam imala upravo od direktora Pressa, Gorana Rosića, ali i vašeg pokojnog urednika Gorana Mihajlovića. Oni su mi obezbijedili da dobijem i računar. Đule iz Van Goga me je obilazio, a nedavno me je iznenadio Edo Maajka. Bili su i Željko Samardžić, Zdenka Kovačiček i mnogi drugi, teško mi je sada da ih sve nabrojim. Čujem se ponekad sa Bregovićem i Čolom, najčešće preko posrednika jer teško pričam", kaže ona.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije