Iz BiH u svijet je krenuo sa 16 godina i 100 dolara, a 10 godina poslije stvarao zvijezde

Još kad se sa 16 godina iz Hercegovine otisnuo u svijet bez zimskog kaputa i sa 100 dolara u džepu, Tony Mandich (tada još Ante Mandić) sanjao je da će dosegnuti zvjezdane staze.

Gdje, kada i kako, nije znao. Ali imao je cilj: bit će to u muzičkoj industriji. Točnije, u industriji rocka koja je tada stvarala neki bolji svijet i grijala mu dušu, piše Večernji list.

Samo deset godina poslije Tony je šetao Rodeo Driveom u Los Angelesu s Mickom Jaggerom, Bee Gees su ga toliko cijenili da su organizirali avion za njegovu bolesnu sestru, a ko zna kako bi se uopće odvrtjela priča Bona Voxa i U2 da ih Tony nije prigrlio.

Trending

Dragan Čović o Južnoj interkonekciji: "Kroz dijalog možemo postići kompromis o 'teškim temama'"

Ray Charles, Aretha Franklin, Eaglesi, AC/DC, najveći od najvećih voljeli su i vole ovog Hercegovca koji im je otvarao vrata svjetske slave. A Robert Plant i Jimmy Page, glas i gitara Led Zeppelina? E oni ne da vole već obožavaju našeg Tonyja koji je 30 godina bio potpredsjednik američkog diskografskog diva Atlantic Recordsa. 

Večernji list: U jednoj popularnoj pjesmi mostarska pop-grupa Zoster u refrenu pjeva: "Hercegovina, Kalifornija". Vaš životni put odvija se baš na toj relaciji.

Mandich: Da, rođen sam na Hardomilju, između tri vodopada rijeke Trebižat. No moj glazbeni put krenuo je 1961. kad sam se iz Hercegovine sa 16 godina zaputio u Sarajevo u srednju šumarsku školu. Djed mi je tada dao 100 dolara, a majka mi je ispohala kokoš. I čim sam sjeo na vlak u Čapljini, do Mostara sam je cijelu pojeo. Ručao sam poslije u najboljim restoranima i hotelima svijeta, ali nikad bolju kokoš nisam pojeo. U Sarajevu sam u početku bio kod starije sestre i brata, a poslije u domu. Uglavnom, brat me je tada spasio od sarajevskih minusa i kupio mi prvi zimski kaput.

Večernji list: Jesu li se u Sarajevu probudili ti vaši glazbeni nervi?

Moglo bi se tako reći. Sestra me je jednog dana odvela na moj prvi koncert, bila je 1964. godina. Koncert je bio na vanjskom rukometnom igralištu i sve je bilo krcato. Pjevao je Matt Collins. Kad je počeo izvoditi pjesme Everly Brothersa, Elvisa Presleya, Jerryja Leeja Lewisa, Beatlesa, rekao sam: "Wow, to je to što me dira." Oduševio me je. Taj isti Matt Collins, odnosno Karlo Metikoš, 12 godina poslije živio je kod mene u Los Angelesu.

Ostatak teksta pročitajte na OVOM linku.