Ivan Horvat: Ljudi ne reaguju na Mrnjavca i Mistrića

Ivan Horvat je mladi sarajevski muzičar. Po zanimanju je diplomirani pravnik, a, kako sam kaže, bavi se televizijskim poslovima. Svira gitaru, bas, trubu, kaže da ima uvida u klavir, a po potrebi i pjeva.

Radiosarajevo.ba: Kada si se počeo baviti muzikom?

Ivan Horvat: Rat je kriv za sve. U ratu nije bilo ničega zanimljivijeg od sviranja i odrastanja u kulturi bendova poput Konvoja ili Bedbuga. Ne mogu se više ni sjetiti svih tih ratnih bendova, ali ta ratna scena je ostavila velikog traga na meni. Koliko možeš i koliko imaš uslova da s nečim proizvedeš neki ton, ti sviraš sa tim, pa bio to i maslačak. Možda ima i malo genetike. Moj otac je akademski muzičar i dugo se bavio muzikom. Ipak, nemam nikakve naobrazbe u tom smjeru, zbog čega mi je i žao. Više bih volio reći da sam neki diplomirani kompozitor ili dirigent. Ovako sam samo nekakav zanatlija.

 

Radiosarajevo.ba: S kim si sve do sada svirao?

Horvat: Svirao sam u puno bendova. Svirao sam u bendu Papo e muo, jednom prilično alternativnom rock-bendu. To je jedini bend u kojem sam stvarno kreativno radio. Još sam svirao bas gitaru, morao sam navikavati prste, mozak, tijelo na težinu instrumenta. Još nisam ni imao instrument, pa sam posuđivao sa svih strana. To je bilo dosta zanimljivo iskustvo koje se kasnije pretvorilo u neku svirku po potrebi – na svim stranama. Poslije sam, koliko-toliko, imao udjela sa gotovo svima koji nešto sviraju u Sarajevu. Mogao sam svašta svirati, ali nekako je gitara prevagnula. Nekako mi je najseksipilnija (smijeh).

Šalu na stranu, počneš se baviti muzikom i onda ti to uđe u krv. Bilo je tu nekog kreativnog rada, rada u studiju, u produkciji, aranžmana u „kućnoj i ozbiljnoj radinosti“... Ako preskočimo pitanje društva u kontekstu ko šta voli slušati i konstantne sukobe oko toga, mislim da je jedina umjetnost na koju niko nikada nije ostao indolentan i pokazao neku „svejedno mi je“ reakciju – muzika. Tu je sedam osnovnih tonova i pet polutonova. Sveukupno, to je 12 tonova sa kojima čovjek od pamtivijeka čini čuda. Sve oko nas vibrira u nekim frekvencijama i tonovima. Postoje neke univerzalne stvari koje svi znaju, npr. svi su čuli Final Countdown, a teško da neko može nabrojati par albuma ili pjesama tog benda – što nema ni potrebe, jer je Europe tu ubo tamo gdje treba.

Svako bi, tokom svog života, trebao imati nekog udjela u muzici, čisto u toj nekoj duhovnoj sferi. Lijepo je biti u stanju da ono što zamisliš ili čuješ i odsviraš, ali tu već postoje i genetske predispozicije, rad, vježba... Nije više ni bitno šta ko voli slušati, ton je uvijek isti.

 

Radiosarajevo.ba: S kim i gdje trenutno sviraš?

Horvat: Pa, uglavnom sviram klupske svirke. Teško je ovdje raditi jer ne postoji kritična masa za rad i okolina za takvo nešto, a sve zato, opet kažem, jer se spušta standard i ako se nešto pokuša zadržati na nekom nivou – uvijek se pojavi neko sa strane koji to spusti, ili kada su pare u pitanju ili kvalitet.

I ovo je posao koji treba ozbiljno shvatiti. Čovjek koji svira violinu krvari u pozorištu vježbajući po pet-šest sati samo uvod nečega. Uopće, mislim da se u svijetu spustio standard i kvaliteti izvedbi. Nije se desila neka posebna revolucija sa nekim instrumentom u posljednjih 15 godina, kao što je npr. bilo osamdesetih. Tada je možda i završilo sa tom nekom generacijom istinskih virtouza.

Danas su to sve starci, ali se još uvijek nije pojavio neko dostojan da ih naslijedi. Kod nas su bili ljudi poput Mire Marausa, Ivice Vinkovića, Sinana Alimanovića, Bode Kovačevića, Kornelija Kovača, Josipa Bočeka, koji su bili kraljevi svijeta, a poslije se više nije pojavio niko dostojan da može nastaviti taj legat koji su oni ostavili. Istina, tu i tamo se javljaju ljudi, ali su i oni više u „stomakom za hljebom“ fazonu.

Ja trenutno imam neku svoju ekipu kojoj smo već pet puta mijenjali ime. Četvorica nas je – bas, klavijature, bubanj, a ja pjevam i sviram gitaru. Čak imamo i jednog akademskog muzičara – klavijaturistu Brunu, koji je i najmlađi u bendu. Jedno vrijeme smo se zvali LoveMonster, po čudovištu iz crtanog filma.

Radiosarajevo.ba: Kako objašnjavaš onaj svoj glam rock izgled na bini?

Horvat: Mislim da je to već pitanje nekog doživljaja muzike. Čovjek kada je na bini, ispred ljudi, mora imati neku interakciju sa njima. Jedno je kada na koncertu nastupa neka zvijezda kojoj je prirodno da svira pred 100 hiljada ljudi, pa je zaboli dupe za njih – zvijezda je, pa može. Ali, glupo mi je kada odem na neku svirku, a muzičar ispred mene se ponaša kao da svira pred tri miliona ljudi, pa tako svaku noć. Daj da nam je svima dobro, pokreni me nekako. Možemo svi biti neraspoloženi, ali muzika je takva da je vrlo malo potrebno da to klikne u ljudima i krene dizanje ruku u zrak. Uostalom, uvijek postoji ona 'Koja je pjesma najbolja? Ona koja proda najviše pive'.

 

Radiosarajevo.ba:Imaš li svojih autorskih radova?

Horvat: Pa, radio sam jako puno jingleova, a imao sam dosta učešća u kojekakvim projektima, albumima, izdvojenim pjesmama, a postoje i sati i sati materijala, koji su uglavnom ideje i možda je tek pet posto toga na putu da bude dovršeno, da ima konkretan početak i kraj.

Ne znam ni isplati li se uopće raditi i ne znam kome... Kod nas je kritična sredina i uvijek pljuju. Ne znam da sam ikada vidio da ljudi idu „nazor“ podržati neki naš bend. Poslije rata je stvarno bilo kvalitetnih bendova, a ima ih i dan-danas, ali ta neka frustracija, ljubomora i podjela među ljudima to jednostavno koči. Ja stvarno volim otići na svirku nekog lokalnog benda i nikada neću reći je li nešto dobro ili loše odsvirano – zato što je to svejedno. Nisam ja norma za to, niti sam je postavio. Norme postavlja, recimo, Richie Sambora, a ne ja.

 

Radiosarajevo.ba: Pravio si i svirke za udomljavanje životinja...

Horvat: Da, jesam. To je akcija koja je krenula malo iza Nove godine i trajala je oko pola godine. Osnovna ideja je bila udomljavanje sarajevskih pasa, a mi smo bili prateći bend. Organizovano je pet takvih svirki, u okviru kojih je udomljeno oko 25 pasa, što je ogroman broj u periodu kada ljudi pse izbacuju na ulice.

Što se konkretne te akcije tiče, mislim da je ideja super – ali samo ideja. Nažalost, realizacija u podneblju u kojem je rađena i način „kako ćemo – lako ćemo“, na koji se sve kod nas radi, su loši. Danas treba iskoristiti medije. Jedno su televizija i radio, ali postoji jedan novi medij koji ljude konstanto drži napetim i informisanim.

 

Prvo je na taj način trebalo probuditi svijest ljudi i zainteresiranost za ovaj problem, a onda kada bi se desila kritična zainteresiranost, trebalo je napraviti udomljavanje. Mislim da bi tako ove akcije imale puno veći odjek. Generalno, kod nas je problem što je sve stihijski. Ljudi su već zaboravili na Jovana Divjaka, a čovjek je još uvijek u Austriji. Isprva je bila euforija, a sada niko više ne reagira. Ljudi ne reaguju na Denisa Mrnjavca i Amara Mistrića... Ljude koji su izgubili život radi nečije igre „ko je ovdje zajeban“. Tako vidiš čovjeka koji je mučki ubijen i vidiš psa, i onda shvatiš naše mozgove. Nedavno sam razgovarao sa čovjekom koji brine o psu kojem su amputirani i noga i rep i priđu nam neki likovi i pitaju da mu otkinu i drugu nogu. To može samo kod nas. I Goebbels bi se toga postidio i rekao 'pa ovo ni meni nije moglo pasti na pamet'. Društvo nam je takvo.