Intervju: Nataša Kandić

Nataša Kandić (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)

Nataša Kandić je osoba koju bh. javnost dobro poznaje. Osnivačica je Fonda za humanitarno pravo, nevladine organizacije koja se bavi istraživanjem ratnih zločina koji su se desili na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine, a njen glas se mogao čuti kad god je trebalo ustati protiv kršenja ljudskih prava, desničarskih politika i fašizama u regiji. Pored svih drugih svjetskih priznanja koja je dobila kao borac za pravdu i poštivanje ljudskih prava, Nataša Kandić je 2005. postala i počasnom građankom Sarajeva.

Povodom saradnje Međunarodnog teatarskog festivala MESS i koalicije nevladinih inicijativa REKOM, koja se bavi utvrđivanjem činjenica o ratnim zločinima i žrtvama u periodu od 1991. do 2001. godine, razgovarali smo s njom o ciljevima REKOM-a, važnosti podrške političara, ali i umjetnika. Saradnja MESS-a i Rekom-a se ponajprije ogleda u tome što će na predstojećem MESS-u biti odigrana predstava Generacija '91-'95, u izvedbi ZeKaeM-a, a nastala po motivima iz romana Borisa Dežulovića, a posjetioci festivala će tokom cijelog njegovog trajanja moći da se informišu o REKOM-u i da podrže rad inicijative.

RadioSarajevo: Inicijativa REKOM nastala je prije dvije godine. S kojom namjerom je pokrenuta, i šta je urađeno dosad?

Kandić: Inicijativa je nastala u oktobru 2008., a naši ciljevi su najpre bili da definišemo detalje organizacije, njen statut, krajnje ciljeve, sve u jednoj širokoj javnoj raspravi. U isto vreme smo pokušali da izazovemo dijalog između suprotstavljenih udruženja žrtava, suprotstavljenih delova civilnih društava. Kao treći zadatak smo sebi postavili podsticanje organizovanja stalnih slušanja žrtava kako bi se stvorila određena klima saosećanja i solidarnosti sa svim žrtvama. I na posletku, krajnji cilj nam je da pridobijemo podršku, ne samo političara nego i javnosti, prikupimo milion potpisa, predamo ih vladama koje bi onda trebale osnovati regionalnu Komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i žrtvama u periodu od 1991. do 2001. godine.

Dosad smo dobili značajnu podršku civilnog društva, videli smo da postoji otpor i u civilnom društvu, jedan dio organizacija smatra da bi sve to trebalo ostati na nivou nacionalnih država i ne protezati se na regiju. No, ideja je ipak prihvaćena od širokog kruga javnosti u kojem ima i udruženja žrtava, i organizacija koje se bave ljudskim pravima, i organizacija mladih, i ženskih grupa, istoričara, umetnika. Značajno je i što smo dobili političku podršku, predsjednici Hrvatske i Srbije te crnogorski parlament podržali su inicijativu. Dobili smo podršku evropskih institucija, što je dobro, ali nije najvažnije, jer mi legitimitet želimo steći preko lokalne, regionalne podrške.

RadioSarajevo: Kako je došlo do saradnje s Međunarodnim teatarskim festivalom MESS?

Kandić: Osim političke podrške, nama je jako bitna i podrška određenih profesija, grupa, delova civilnog društva koje stalno postavljaju pitanje šta se dogodilo, zašto se dogodilo, jer nam činjenice o prošlosti trebaju da bismo planirali budućnost. Zbog toga saradnja s MESS-om predstavlja veoma značajnu podršku, zato što je u osnovi bavljenja umjetnošću – bavljenje ljudima, žrtvama, zajednicom. Također je bitno naglasiti značaj odgovornog umjetničkog izražavanja, kojim se sprečavaju pokušaji revizionizma, omalovažavanja ili preuveličavanja događaja iz naše neposredne prošlosti. Podrška MESS-a REKOM-u predstavlja prvu podršku jednog festivala i utoliko je još važnija.

RadioSarajevo: Kada je riječ o umjetnicima, je li bilo pojedinačnih slučajeva podrške umjetnika iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske?

Kandić: Kada je MESS organizovao Modul memorije, Slobodan Šnajder je otvoreno pokazao da razume važnost ovakvog bavljenja prošlošću. U Srbiji, Mirjana Karanović je lider takvog mišljenja u umetničkom svetu, ona je naprosto odana temama koje se bave ovim pitanjem. To su ljudi koji jako dobro razumeju da sva ta priča o budućnosti ima smisla jedino ukoliko dobro preispita prošlost. Ima umetnika koji propitivanje prošlosti i donošenje činjenica na vidjelo smatraju jednom od svojih stalnih tema, a nama preostaje da vidimo kako će umetnička zajednica pomoći celoj stvari svojom javnom rečju.

Jer, pridobijanje javnosti je najteže. Ljudi su umorni od prethodnih 18 – 19 godina, umorni od svog izmenjenog života, siromaštva, nepostojanja nade. Zato je teško očekivati da će zbog 135.000 žrtava 22 miliona ljudi, koliko ih je otprilike u regiji, tako lako podržati vraćanje dostojanstva žrtvama.


Nataša Kandić (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)

RadioSarajevo: Kako onda namjeravate pridobiti javnost, običnog čovjeka obilježenog lošom prošlošću? Na koji način će oni shvatiti da jedna ovakva inicijativa u regiji zaista mora da postoji?

Kandić: Pokušavamo dati važnost samim žrtvama i njihovim porodicama. Njihova priča nije javna priča, njihove priče su u govorima političara neke kolektivne priče, lišene svega ličnog. Osim toga, političari se u svim našim državama, naslednicama Jugoslavije, kunu u žrtve jedino kad su obeležavanja nekog datuma ili izbori. Naša inicijativa pokušava stvoriti regionalnu platformu za glas samim žrtvama. Ono što se nekome dogodilo je njegova istina, i niko je ne može negirati, a ova inicijativa pokušava da ukaže na to da postoji zajednički zapis žrtava o tome šta se dogodilo. U osnovi zapisa moraju biti imena žrtava, konkretni događaji koji su se desili, a sve u cilju preveniranja nekih potencijalnih budućih zločina.

RadioSarajevo: Osim iskustvenog uporišta u događajima sa naših prostora, da li postoje slična iskustva na drugim meridijanima i da li su u istoriji postojala slična iskustva, nakon Drugog svjetskog rata ili južnoafričko iskustvo svjedočenja u cilju pomirenja.

Kandić: Iskustvo Južne Afrike je jako važno, jer je javni glas žrtava odigrao glavnu ulogu u njihovom suočavanju sa prošlošću. Niko ništa nije mogao napisati, a da to ima tu snagu koju je imao glas žrtava. Drugog iskustva nema, jer je ovo specifična situacija, ovdje se radilo o jedinstvenoj teritoriji nekoliko država, u svakoj državi postoji jedna istina, a odmah iza granice je druga istina. Na nama je da damo primer kako jedna regionalna tragedija može da bude primjer za sprečavanje drugih tragedija u Americi, Africi, ostatku sveta.


Nataša Kandić (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)

RadioSarajevo: Govorite o umjetnicima i njihovoj podršci koja vam je važna. Mi u BiH smo jučer imali situaciju u kojoj je umjetnička sloboda zatomljena: na osnovu neprovjerenih informacija povučena je dozvola snimanja filma Angeline Jolie, pod isprikom da „scenarij vrijeđa žene-žrtve rata“. Po Vašem mišljenju, gdje prestaje umjetnička sloboda, ukoliko dođe do narušavanja faktografije?

Kandić: Ja nisam sigurna da su činjenice te koje su navele nekoga da bude protiv stvaranja filma, jer činjenice ne mogu biti prepreka. Umetnička sloboda je neograničena, niko je ne sme ograničavati, ali je to teško razumjeti u postkonfliktnim društvima u kojima se ljudi suprotstave slici koju imaju u glavi, a ne činjenicama. Žrtve se boje da će ih neko prikazati na način na koji one ne žele, ali ne shvataju da umetnici nikog ništa ne pitaju. Činjenice uvek stoje u osnovi dobrog umetničkog dela, umetnik nikad neće reći da nije bilo silovanja u Foči niti će jedno istinski umetničko delo prikazati kako žrtve zapravo nisu žrtve. Mogu postojati dela koja se neće dopasti svima, ali odgovoran umetnik nikad neće ići preko činjenica. Kada se to ipak dogodi, onda je to falsifikat i revizionizam, a ne umetnost.

vesna, tamara, radiosarajevo.ba