In memoriam: Derviš Korkut

Derviš Korkut (1888-1969), sin hadži Ahmeda Muniba Korkuta i Šahide Biščević, rođen je u Travniku. Bio je bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, i izuzetno poznati orijentalista.

Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848., antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Bio je gospodin, antifašista, intelektualac. Njegov brat Besim Korkut (1904-1975), arabista, preveo je Kur’an na bosanski jezik.

Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo. Početkom sljedeće godine u Zemaljski muzej je upao general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska Hagada. Ta knjiga je trebala da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda.

Zamisao Adolfa Hitlera o Jevrejskom gradu je sprovodio Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnova nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska Hagada bila značajan trofej.

U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je, uz saglasnost Joze Petrovića, riješio spasiti Sarajevsku Hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu.

Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Hagada je sačuvana zahvaljujući odlučnosti i hrabrosti kustosa i direktora. Odluke su bile zajedničke, akcija isključivo Korkutova.

Kada je general Fortner tražio od direktora Petrovića da mu preda knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Sarajevske Hagade, ali je za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obješen.

Derviš Korkut je objavio i dvije knjige o istoriji i ahitekturi Travnika i o svojim sjećanjima (1961) te više drugih radova, poput Turske ljubavne pjesme u zborniku dubrovčanina Miha Martelinija iz 1657, Tursko-srpskohrvatski rječnik nepoznatog autora iz XVII vijeka… Bio je urednik Glasnika Rijaseta Islamske zajednice od osnivanja januara 1933 do 1936. godine.

Servet, supruga Derviša Korkuta je tvrdila da je on Sarajevsku Hagadu donio kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa u Treskavicu gdje je kod jednog hodže Hagadu sakrio u džamiji, među Kur’anima. Nakon rata je hodža Sarajevsku Hagadu donio Dervišu, a on ju je vratio u Muzej. Servet nije znala da hodžino ime.

Derviš Korkut je u aprilu 1942. godine ranije došao kući iz Muzeja. Sa sobom je vodio djevojku srednjoškolskog uzrasta. Rekao je ženi da je Jevrejka i da se zove Mira Papo te da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kada su se stekli uslovi, pridružila se partizanima.

Nakon rata se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. godine na ulici je srela ženu koja je molila da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Mira tada nije prepoznala Derviševu suprugu Servet.

Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to novom režimu nije bilo dovoljno pa je osuđen na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž, odgovorio od toga, rekavši joj kako se ona, kao vojno lice, nikako ne smije pojaviti kao svjedok na političkom suđenju.

Derviš Korkut je preživio višegodišnju robiju u Zenici i umro prirodnom smrću nakon izlaska iz zatvora 1969. godine.

Mira Papo je odlučila napisati svoju životnu priču, u kojoj je navela i kako ju je kustos Zemaljskog muzeja U Sarajevu spasio za vrijeme rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu Jad vašemu pod naslovom Kako me je Derviš efendi Korkut spasio od sigurne smrti. Mira je umrla 1998. godine, godinu dana prije nego je Derviš Korkut proglašen Pravednikom među narodima.

Svjedočenje Mire Papo vjerovatno ne bi izmijenilo tok sudskog procesa obzirom da je bilo onih koji jesu svjedočili u korist Derviša Korkuta, ali bez učinka. Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je u zatvoru proveo šest.

Servet je kao žena narodnog neprijatelja ostala bez posla i stana. Napustila je Sarajevo i otišla kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjeća kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom nedjeljno da posjete Derviša. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.

Derviš Korkut je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. 1955. godine Servet rađa kćerku Lamiju koja pamti kako su ljudi o njenom ocu govorili uvijek s poštovanjem, pominjući kako je mnogima pomagao, savjetovao ih. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i njeno spašavanje, kao što ni Mira nije njega pominjala svojoj djeci.

Na samom početku posljednjeg rata Lamija napušta Sarajevo i odlazi u Prištinu kod porodice svoga muža, a zatim i u Makedoniju. Pokušavali su putem telefona od rođaka pribaviti dokumenta. U jednom trenutku je Munib Korkut došao na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Lamija je imala fotokopiju certifikata Jad vašema o Dervišu Korkutu pokazala ga u skopskoj Jevrejskoj zajednici koja je s radošću pomogla kćerci jednog Pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Lamiju, kćerku Derviša Korkuta je na telavivskom aerodromu Ben Gurion dočekao sin Mire Papo, Davor Baković.

sarajevo.co.ba/radiosarajevo.ba