Ibro Spahić za RadioSarajevo: Kandidirat ću se za izbore

Spahić ispred slike "28. juli" Radenka Milaka, postavljene na izložbi "Međuprostor"

Razgovarati sa gospodinom Ibrom Spahićem, direktorom festivala Sarajevska zima, osnivačem Građansko-demokratske stranke, direktorom Internacionalnog centra za mir i nosiocem još najmanje desetak funkcija, za jednog novinara početnika moglo bi predstavljati potencijalnu traumu - sa intervjua dolazi sa dva-tri sata snimljenog, skoro pa monologa, ne znajući kako da to pretoči u intervju. No, ako ovom sarajevskom gospodinu priđete poznavajući njegovu "blagoglagoljivost" i uvažavajući je kao karakternu osobinu koja ga čini takvim kakav jeste intervju doživite kao ugodno ćaskanje.

Sa gospodinom Spahićem počela sam razgovarati dok je pospremao promo materijal nakon press konferencije, i izdavao zadatke unezvjerenim i pomalo izgubljenim volonterima; potom hodajući glavnom gradskom ulicom i zaustavivši se kod penzionerskog šaha. Nastavili smo uz kafu u jednoj od gradskih kafana, koju je Spahić ispio u jednom dahu, odgovarajući usput na desetine telefonskih poziva. Sve je to ram za sliku čovjeka koji svojim skoro pa utopističkim entuzijazmom i pozitivnom energijom već 26 godina stoji iza festivala koji nam svake godine u Sarajevo dovede stotine umjetnika.

RadioSarajevo: Gospodine Spahiću, kako iz godine u godinu iznova pronalazite zajednički jezik sa novim garniturama mladih suradnika i volontera angažiranih na Sarajevskoj zimi?
Spahić: Tu se postavlja pitanje što zapravo znači festival, ne samo u Sarajevu, nego i u svijetu i po čemu je priča o festivalima bitna. Postoje festivali koji okupljaju ljude zbog toga što žele da budu viđeni, a postoji umjetnički festivali. Sarajevska zima od samih početaka razvija priču koja je bazično zasnovana na potrebi da se ljudi izraze u određenom trenutku na određenu temu kao što su „bliski i daleki susreti“, „barikade bez granica“, ili recimo ovogodišnje pitanje „šta sad?“. Da li odustati od umjetnosti u doba recesije i krize ili da, kao što idete na doručak, na kafu ili parti, i kultura postane stvar vaše svakodnevice. Iz godine u godinu mi okupljamo vrhunske mlade ljude koji su godinama izrastali iz Sarajevske Zime, tako je već 26 godina. Od Jusufa Hadžifejzovića, Pašovića koji je imao prve premijere kod nas, Dine Mustafića koji je tu bio kao četrnaestogodišnjak , mlade grupe Zvono, brojnih muzičara, pa i vas.

RadioSarajevo: Jeste li ponosni na sve te ljude?
Spahić: Pa jesam, naravno.



RadioSarajevo: Kada govorite o festivalima na koje neki dolaze da bi bili viđeni, na šta konkretno mislite?
Spahić: To nije elitizam, ja ne govorim o tome, za mene je radost da postoje. Ja govorim o potpunoj raslojenosti društva, istovremenoj promjeni strukture stanovništva i potrebi da se afirmira kulturna različitost. Problem je što je u tranziciji koja je vladala zadnjih dvadeset godina, došla jedna nova generacija koja je stasavala. Oni su među nama, na akademijama... Ja sam svo vrijeme radio sa tom novom generacijom. Ja nisam ignorisao promjene strukture stanovništva. Ja nisam ignorisao promjene u socijalnim odnosima između skupine bogatih „Garimaldijevih“ i revolucionarno nastrojenih „Garibaldijevih“

RadioSarajevo: Prenijet ću vam sada svoje lično iskustvo – već godinama imam problem da u mnoštvu događaja koje nudi Sarajevska zima odaberem ono što je zaista vrijedno da se pogleda. Vi i ove godine u prosjeku imate šest događaja dnevno. Ne čini li vam se da se kvalitetni programi izgube u masi, da se time gubi nit?
Spahić: Eto vidite, vi ste jedna krasna stereotipna Sarajka!

RadioSarajevo: Pomozite jednoj stereotipnoj Sarajki, šta je to što trebamo vidjeti ove godine?
Spahić: Prvo, mi se trudimo da se dva programa ne preklope. Drugo, to je programiranje urbanog ritma metropole, kakva nismo još uvijek.

RadioSarajevo: Mislite li da imamo dovoljno publike za sve programe, kakva su vaša iskustva kroz sve ove godine?
Spahić: Mi imamo najbolju publiku i novinare. Mi nemamo krizu publike. Mi imamo krizu odnosa prema onome što je dobro. Kada vam dođe neko ko npr. iza sebe ima 60 godina iskustva na baletnoj sceni, kao što je to Makedonska opera i balet, ili dovedete Muziku na snijegu Isadore Duncan, dovedete Ukrajince, Rusine... a vi dodjete u situaciju da to ne vidite, onda to nije dobro.

RadioSarajevo: Hoćete li nam reći, dakle, koji su to programi koje ne smijemo propustiti ove godine?
Spahić: Evo, pomenuo sam već dva – Muziku na snijegu i Šeherezadu, oba se dešavaju u nedjelju 7. februara. Ja ne bih propustio Kemala Gekića koji svira Šopena i Lista; ne bih propustio ni jedan etno koncert koji će biti sjajni – od Koreje do Mađarske; vjerujem da ljudi neće propustiti dolazak Violete Smajlović. Ostavimo koncerte po strani – pogledajmo filmove. To je najbolji odgovor. Imali smo prošle godine premijeru filma vezanog za poljsku tragediju, a neki je dan prikazan na televiziji. Onda su tek tada ljudi shvatili da je film bio prikazan na Sarajevskoj zimi. To ne znači da je program bio zatrpan. To znači da kod nas postoji zakašnjela reakcija javnosti da se prepozna kvalitet. Festival svake godine objavi svoj program.

RadioSarajevo: Možda je zadatak dobrog PR-a da taj program približi publici?
Spahić: To nije zadatak PR-a jer publika nije stado. Ljudi treba da biraju sami, kao crne ovce. Ovaj je festival susret poetika, a ne artificijelnosti. Nama ne treba 400 plaćenih fotoreportera da od nas napravi sliku da smo najljepši. Festival je ono što je u „mojoj kući i u mom susjedstvu“, ako toga nema, onda ništa.

RadioSarajevo: Znači vi ne mislite da je ovaj festival disperzivan?
Spahić: Naprotiv, ovo je malo za jedan ovako veliki grad. Stalno pričamo kako smo veliki grad, zaljubljeni smo sami u sebe. Ali ulaganje u festival je nikakvo. Vješti menadžeri, gradski i kantonalni, mogu da ostvare sve snove Lepe Brene, a ne mogu da ostvare normalan odnos prema festivalu koji nudi takvo bogatstvo međunarodnih sadržaja. Ne može niko oduzeti ljudima mogućnost da na jednom mjestu saberu stvari. Šta je festival? To je trijumf talenta, umjetnosti, to je svjetlost koja traje nekoliko nedjelja. E sad su se udružile sve snage da ne bude 6 nedjelja, nego da bude tri nedjelje. Ako nekome odgovara da mi samo otvorimo i zatvorimo festival u jednom danu, može i tako. Ja to jako dobro znam uraditi u jednom danu, jer samo na otvaranju imam o 1500 umjetnika. Oni ne mogu ni ruku da pruže tim umjetnicima, a ja sam u proteklih 26 godina ruku pružio tridesetku hiljada ljudi. Mi smo gradili međunarodne odnose u kulturi, to se nije tek tako desilo.



RadioSarajevo: Moram vas nešto privatno pitati – poznati ste kao čovjek "od hiljadu projekata i od milion riječi". Imate li vremena da se naspavate?
Spahić: Pa ja najmanje govorim u Bosni i Hercegovini. Ja sam jednom visokom političaru u Bosni i Hercegovini rekao da se ja namjeravam, ako me zdravlje posluži, ove godine vratiti da nešto kažem. Ja do sada nisam stigao još ništa reći.

RadioSarajevo: Da li ćete se na izborima pojaviti kao političar ili kao javna ličnost?
Spahić: Ja ću se pojaviti kao neko koji promovira da smo jedni drugima u Bosni i Hercegovini važni kao građani Evrope. Pojavit ću se kao javna ličnost koja će se kandidovati. Dosadilo mi je da budem sa strane

RadioSarajevo: Na kraju, nekoliko puta ste nam već rekli da volite RadioSarajevo.
Spahić: Dragi ste mi, između ostalog i zato što je onaj toranj koji ste koristili kao logo bio na jednom plakatu istog autora i tada nagrađen na Sarajevskoj zimi. Htio-ne htio, vezan sam za Radio Sarajevo, vezan  time ili ako hoćete, idejom slobodnog govora, nekim unutrašnjim glasom. Želim vam čestitati zato što imate svoje mišljenje o nekim stvarima i zato što želite učestvovati u građanskom životu na drugi način, jer svi ste vi mimo tog radija mogli graditi karijeru kako hoćete.

RadioSarajevo: Hvala i sretan vam početak festivala

vesna, radiosarajevo.ba