Hasan Fazlić, ekskluzivno: Čampraz, moja olimpijska zbirka
Radiosarajevo.ba
Hasan Fazlić, snimljen 5. februara 2010 u svom domu
Hasam Fazlić, sarajevski karikaturista, nedavno je na svom profilu na Facebooku ( na kojem ima preko 3000 prijatelja!) objavio dvanaest karikatura posvećenih 14. Zimskoj Olimpijadi u Sarajevu, koja je trajala od 8. do 19. Februara 1984.
To je bio povod da posjetimo Hasana Fazlića i zamolimo ga da se prisjeti kako je nastajala ova zbirka. U miru njegovog doma, uz kafu i izvrsnu tortu kojom nas je počastila njegova supruga , gospodin Fazlić nam je ispričao sljedeću priču:
Motiv za izradu ovih karikatura bio je tzv. „čampraz“, to je bio karakterističan uzvik koji su djeca sarajevskih mahala koristila prilikom liguranja i spuštanja niz strmine. Ni dandanas ne znam da li se kaže čampraz ili čampras... U to vrijeme obično smo spajali dva vikenda za praznike 25. i 29. novembar, pa sam tako uradio i te 1983. Za vrijeme tih osam dana nastala je serija od 32 karikature, pod nazivom Čampraz. Jedna se suši, drugu crtam, a treća mi je u glavi. To je, jednostavno, izletjelo iz mene.
Tada sam radio u Oslobođenju kao karikaturista i baš sam u to vrijeme bio nešto kao „u nemilosti“... Ma kakva nemilost, živio sam bolje nego sad (ha, ha). Donio sam sve te radove u redakciju, kolegama su se svidjeli, ali me tadašnji direktor odbio na neviđeno. Odem dalje u Olimpijski komitet da im pokažem, a Mladen Kolobarić mi kaže „Svaka ideja je dobro došla“ – ali ništa. Njega te karikature nisu zanimale. Dalje, sve galerije su već zauzete u vrijeme Olimpijade – svi veliki slikari, od Berbera pa nadalje su trebali izlagati.
Razmišljao sam šta bih mogao uraditi sa tim karikaturama i u razgovoru sa svojom rajom u „Siranu“ (restoran koji se nalazio na mjestu današnje pijace Sirano, op.ur), a bilo je tu muzičara, novinara, arhitekata i raznih probisvjeta, skontamo da ćemo ih izložiti baš tu – u Siranu. Vlasnik Šefkija daje prostor, a slikar Ibrahim Ljubović mi je ponudio da on urami sve te karikature. Moj prijatelj Hedži koji je imao sito-štampariju, uradio je mapu „Čampraz“ u pedeset primjeraka - u njoj je bilo nekih desetak grafika. Pošto ja nisam imao novca da to platim, podijelili smo svak sebi po 25 mapa.
Eh, otvaranje... mi smo htjeli da to bude događaj za odabranu raju, sarajevsku. Tako smo napravili i pozivnicu, u kojoj je pisalo: „Pošto znaš da pjevaš, umiješ da se smiješ, znaš da pričaš viceve, ne jedeš mezu, baždaren si na alkohol, pozivamo te da dođeš to i to veče...“. To je bilo baš pred novu godinu 1984. Fikret Novalija je došao sa televizijom da se to snimi, ansambl Prijatelji sa Slobodanom Kovačevićem je zapjevao, moji prijatelji iz Slavonskog Broda poslali specijalno osamdeset kila svježe ulovljenog smuđa i šarana... Naravno da smo pozvali drugove iz Olimpijskog komiteta, ali su se odazvali jedino Ante Sučić i Nenad Guzina. Divno bilo otvaranje...
Nije prošlo par dana, mene zove vlasnik Šefkija i kaže „Hasane moraš u subotu doć' u Sirano, dolazi Branko Mikulić i cijeli Olimpijski komitet“
I stvarno dođem u subotu, vidim Šefkija se unezvjerio, „šta ću ja sa ovim stalnim gostima“, pita. „Ma ostavi ih tu“, kažem. A među stalnima je bilo svega, od hamala pa na dalje... Uđoše Branko, Uglješa Uzelac, Ante Sučić i Hrvoje Ištuk, ta politička elita. A kvrgavo je to vrijeme bilo, nije sve glatko išlo. Sjećam se da sam preko novina polemizirao sa Vukom Draškoviće, nije njima bilo baš drago da mi imamo Olimpijadu. I tako, sjednemo mi u separe, ja Branku poklonim njegovu karikaturu, a on će meni: „Hasane, ovo je divno, ovo mora vidjeti Samaran, ali ja ne mogu njega dovesti ovdje“.
Sada oni meni nude da izaberem gdje će to piti postavljeno u Međunarodnom press centru - koji je za vrijeme Olimpijade bio na Skenderiji. Izaberem ja zidove u blizini restorana Korčula – lijepi zidovi, a ima i šank (ha, ha). „Mojim radovima bi bilo najbolje ovdje“ (ha, ha).
Došla je Olimpijada, došao i Samaran. Mislio sam da će ta posjeta biti formalna, ali on je pomno razgledao svaki pojedinačni rad. Ja mu izradim posebnu karikaturu i poklonim mu je. Međutim, Samaran je trznuo na onu karikaturu iz serije, i mene za par dana zove isti onaj Mladen Kolobarić s početka priče i kaže da je Samaran zainteresiran za ONU karikaturu. Ja kažem „Ja sam Samaranu poklonio jednu. Ako je zainteresiran za ovu drugu, neka se nađe neko i plati mi 5000 dolara“. Trajalo je to nekoliko dana, zvali su me ujutro i navečer. Na kraju sam pristao pod uslovom da se karikature zamijene – da mi vrate onu, a ja ću dati ovu.
Došao i g. Pahud, tadašnji direktor Olimpijskog muzeja u Lozani. On me poziva da te svoje radove izložim tamo, a ja malo foliram, kao, razmislit ću do sutra. Sutra, naravno, kažem da pristajem. Oni su snosili sve troškove putovanja i boravka tamo za mene i moju suprugu. Iz Lozane je izložba prebačena u Bern, u Švajcarski sportski muzej.
Prije nego što sam otišao, iskoristio sam priliku da se našalim malo sa onom rajom s lulama u Collegiumu - dolazim tamo i kažem "Kako je sad iz Sirana da idem u Lozanu, a žena mi se boji aviona" (ha,ha).
Za vrijeme Olimpijade moje je mjesto bilo u Press centru i Domu mladih. Tamo su svaki dan organizirane dodjele medalja i press konferencije sa pobjednicima. Ja sam ih sve crtao. Vježbao sam da karikaturu napravim brzo, onako u jednom potezu. Trebalo je to znati – tamo je vladala frka, žurba, a bilo je i treme. Uglavnom sam uspijevao i kada bi se konferencija završila, dolazio sam do njih, a oni bi se potpisivali na to. Sjedio bih između foto-reportera i oni bi obično prvi vidjeli karikature i rekli je li OK ili nije. Imao sam mapu specijalno rađenu za to – napravio mi je jedan Ibro iz Sarača, i to džabe, kaže, ako je za Olimpjadu, onda je džabe. Unutra su stajale olovke i papiri. Toliko sam se ispraksao da su na kraju svi novinari željeli od mene dobiti karikaturu, u letu sam ih radio.
Ostavio sam važnije karikature sebi i tražio sam da mi se na njih ljudi potpišu i napišu neku impresiju - ima ih oko stotinjak. One su poslije smještene u Olimpijski muzej.
Ova prva zbirka, Čampraz, poslije je sa Planinkom (Mikulić, direktoricom Olimpijskog muzeja u Sarajevu, op.ur), pokoj joj duši, išla na Olimpijadu u Seul. Mene su zamolili da te radove ne prodajem, i nisam. Predao sam sve to njima, dobio neko obeštećenje. Mogao sam dobiti i više, ali tada smo svi bili patrioti.
U Italiju sam otišao 1991. Onda sam saznao da su radovi bili izloženi u ratnom Sarajevu na izložbi povodom 10 godina Olimpijade. Po povratku iz Italije sam pokušavao da ih nađem, a u tome mi je pomagao Edo Numankadić. Sve smo pretražili i našli ih u ZOI-u negdje gurnute pod tapet. Joj kad sam ih ugledao, to je bila radost. Ali postoje i mikrofilmovi u muzeju u Lozani.
Ova vrijedna zbirka karikatura biti će ponovo izložena u Sarajevu. Gospodin Fazlić nas je obavijestio da je planirani datum za otvaranje izložbe 2. mart, a da će radovi biti postavljeni u galeriji Collegium Artisticum. U međuvremenu, pogledajte ih ovdje.
Vezano: 84-e je pao snijeg i skupio se čitav svijet
vesna, radiosarajevo.ba
Hasam Fazlić, sarajevski karikaturista, nedavno je na svom profilu na Facebooku ( na kojem ima preko 3000 prijatelja!) objavio dvanaest karikatura posvećenih 14. Zimskoj Olimpijadi u Sarajevu, koja je trajala od 8. do 19. Februara 1984.
To je bio povod da posjetimo Hasana Fazlića i zamolimo ga da se prisjeti kako je nastajala ova zbirka. U miru njegovog doma, uz kafu i izvrsnu tortu kojom nas je počastila njegova supruga , gospodin Fazlić nam je ispričao sljedeću priču:
Motiv za izradu ovih karikatura bio je tzv. „čampraz“, to je bio karakterističan uzvik koji su djeca sarajevskih mahala koristila prilikom liguranja i spuštanja niz strmine. Ni dandanas ne znam da li se kaže čampraz ili čampras... U to vrijeme obično smo spajali dva vikenda za praznike 25. i 29. novembar, pa sam tako uradio i te 1983. Za vrijeme tih osam dana nastala je serija od 32 karikature, pod nazivom Čampraz. Jedna se suši, drugu crtam, a treća mi je u glavi. To je, jednostavno, izletjelo iz mene.
Tada sam radio u Oslobođenju kao karikaturista i baš sam u to vrijeme bio nešto kao „u nemilosti“... Ma kakva nemilost, živio sam bolje nego sad (ha, ha). Donio sam sve te radove u redakciju, kolegama su se svidjeli, ali me tadašnji direktor odbio na neviđeno. Odem dalje u Olimpijski komitet da im pokažem, a Mladen Kolobarić mi kaže „Svaka ideja je dobro došla“ – ali ništa. Njega te karikature nisu zanimale. Dalje, sve galerije su već zauzete u vrijeme Olimpijade – svi veliki slikari, od Berbera pa nadalje su trebali izlagati.
Razmišljao sam šta bih mogao uraditi sa tim karikaturama i u razgovoru sa svojom rajom u „Siranu“ (restoran koji se nalazio na mjestu današnje pijace Sirano, op.ur), a bilo je tu muzičara, novinara, arhitekata i raznih probisvjeta, skontamo da ćemo ih izložiti baš tu – u Siranu. Vlasnik Šefkija daje prostor, a slikar Ibrahim Ljubović mi je ponudio da on urami sve te karikature. Moj prijatelj Hedži koji je imao sito-štampariju, uradio je mapu „Čampraz“ u pedeset primjeraka - u njoj je bilo nekih desetak grafika. Pošto ja nisam imao novca da to platim, podijelili smo svak sebi po 25 mapa.
Eh, otvaranje... mi smo htjeli da to bude događaj za odabranu raju, sarajevsku. Tako smo napravili i pozivnicu, u kojoj je pisalo: „Pošto znaš da pjevaš, umiješ da se smiješ, znaš da pričaš viceve, ne jedeš mezu, baždaren si na alkohol, pozivamo te da dođeš to i to veče...“. To je bilo baš pred novu godinu 1984. Fikret Novalija je došao sa televizijom da se to snimi, ansambl Prijatelji sa Slobodanom Kovačevićem je zapjevao, moji prijatelji iz Slavonskog Broda poslali specijalno osamdeset kila svježe ulovljenog smuđa i šarana... Naravno da smo pozvali drugove iz Olimpijskog komiteta, ali su se odazvali jedino Ante Sučić i Nenad Guzina. Divno bilo otvaranje...
Nije prošlo par dana, mene zove vlasnik Šefkija i kaže „Hasane moraš u subotu doć' u Sirano, dolazi Branko Mikulić i cijeli Olimpijski komitet“
I stvarno dođem u subotu, vidim Šefkija se unezvjerio, „šta ću ja sa ovim stalnim gostima“, pita. „Ma ostavi ih tu“, kažem. A među stalnima je bilo svega, od hamala pa na dalje... Uđoše Branko, Uglješa Uzelac, Ante Sučić i Hrvoje Ištuk, ta politička elita. A kvrgavo je to vrijeme bilo, nije sve glatko išlo. Sjećam se da sam preko novina polemizirao sa Vukom Draškoviće, nije njima bilo baš drago da mi imamo Olimpijadu. I tako, sjednemo mi u separe, ja Branku poklonim njegovu karikaturu, a on će meni: „Hasane, ovo je divno, ovo mora vidjeti Samaran, ali ja ne mogu njega dovesti ovdje“.
Sada oni meni nude da izaberem gdje će to piti postavljeno u Međunarodnom press centru - koji je za vrijeme Olimpijade bio na Skenderiji. Izaberem ja zidove u blizini restorana Korčula – lijepi zidovi, a ima i šank (ha, ha). „Mojim radovima bi bilo najbolje ovdje“ (ha, ha).
Došla je Olimpijada, došao i Samaran. Mislio sam da će ta posjeta biti formalna, ali on je pomno razgledao svaki pojedinačni rad. Ja mu izradim posebnu karikaturu i poklonim mu je. Međutim, Samaran je trznuo na onu karikaturu iz serije, i mene za par dana zove isti onaj Mladen Kolobarić s početka priče i kaže da je Samaran zainteresiran za ONU karikaturu. Ja kažem „Ja sam Samaranu poklonio jednu. Ako je zainteresiran za ovu drugu, neka se nađe neko i plati mi 5000 dolara“. Trajalo je to nekoliko dana, zvali su me ujutro i navečer. Na kraju sam pristao pod uslovom da se karikature zamijene – da mi vrate onu, a ja ću dati ovu.
Došao i g. Pahud, tadašnji direktor Olimpijskog muzeja u Lozani. On me poziva da te svoje radove izložim tamo, a ja malo foliram, kao, razmislit ću do sutra. Sutra, naravno, kažem da pristajem. Oni su snosili sve troškove putovanja i boravka tamo za mene i moju suprugu. Iz Lozane je izložba prebačena u Bern, u Švajcarski sportski muzej.
Prije nego što sam otišao, iskoristio sam priliku da se našalim malo sa onom rajom s lulama u Collegiumu - dolazim tamo i kažem "Kako je sad iz Sirana da idem u Lozanu, a žena mi se boji aviona" (ha,ha).
Za vrijeme Olimpijade moje je mjesto bilo u Press centru i Domu mladih. Tamo su svaki dan organizirane dodjele medalja i press konferencije sa pobjednicima. Ja sam ih sve crtao. Vježbao sam da karikaturu napravim brzo, onako u jednom potezu. Trebalo je to znati – tamo je vladala frka, žurba, a bilo je i treme. Uglavnom sam uspijevao i kada bi se konferencija završila, dolazio sam do njih, a oni bi se potpisivali na to. Sjedio bih između foto-reportera i oni bi obično prvi vidjeli karikature i rekli je li OK ili nije. Imao sam mapu specijalno rađenu za to – napravio mi je jedan Ibro iz Sarača, i to džabe, kaže, ako je za Olimpjadu, onda je džabe. Unutra su stajale olovke i papiri. Toliko sam se ispraksao da su na kraju svi novinari željeli od mene dobiti karikaturu, u letu sam ih radio.
Ostavio sam važnije karikature sebi i tražio sam da mi se na njih ljudi potpišu i napišu neku impresiju - ima ih oko stotinjak. One su poslije smještene u Olimpijski muzej.
Ova prva zbirka, Čampraz, poslije je sa Planinkom (Mikulić, direktoricom Olimpijskog muzeja u Sarajevu, op.ur), pokoj joj duši, išla na Olimpijadu u Seul. Mene su zamolili da te radove ne prodajem, i nisam. Predao sam sve to njima, dobio neko obeštećenje. Mogao sam dobiti i više, ali tada smo svi bili patrioti.
U Italiju sam otišao 1991. Onda sam saznao da su radovi bili izloženi u ratnom Sarajevu na izložbi povodom 10 godina Olimpijade. Po povratku iz Italije sam pokušavao da ih nađem, a u tome mi je pomagao Edo Numankadić. Sve smo pretražili i našli ih u ZOI-u negdje gurnute pod tapet. Joj kad sam ih ugledao, to je bila radost. Ali postoje i mikrofilmovi u muzeju u Lozani.
Ova vrijedna zbirka karikatura biti će ponovo izložena u Sarajevu. Gospodin Fazlić nas je obavijestio da je planirani datum za otvaranje izložbe 2. mart, a da će radovi biti postavljeni u galeriji Collegium Artisticum. U međuvremenu, pogledajte ih ovdje.
Vezano: 84-e je pao snijeg i skupio se čitav svijet
vesna, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
