Gorčin Stojanović: Sramota kulturnog zaborava (INTERVJU)

Beogradski reditelj Gorčin Stojanović spada u one javne ličnosti sa kojima je moguće razgovarati o svemu. Od pozorišta i filma, preko muzike, nogometa do krupne politike. Proteklih nekoliko sedmica je boravio u Sarajevu pripremajući predstavu "Sarajevska pozorišna tragedija", koja problematizira "odnos Srba i Muslimana u Bosni". Na tekstu je radio sarajevski novinar Peđa Kojović, a cijeli poduhvat inicirao je Dino Mustafić i Festival MESS. Pročitajte intervju sa Gorčinom, pred večerašnju premijeru "Sarajevske pozorišne tragedije"

Stojanović: Ideja je došla negdje u trenutku kad sam vidio da je to moguće. Niti ja to inače radim, niti sam ovdje tražio glumca koji svira bubanjeve, niti glumca koji zna da svira klavijature,a onda se ispostavilo da Aldin Omerović svira bubnjeve i to dobro, da Muhamed Hadžović svira klavijature i to dobro, a od ranije sam znao da Sijamija može svirati bas, pošto je već svirao u nekim predstavama i onda sam prosto u tom trenutku, kada sam shvatio da možemo, to i odlučio. Da nije bilo toga, sigurno bi bilo nekog pjevanja, sigurno iste pjesme, ali sigurno ne bi na isti način bilo napravljeno. Vjerovatno bismo tražili dodatne muzičare. Tako da je ova predstava rađena, između ostalog, i iz onoga što sami glumci mogu da proizvedu, da donesu na probu, a ne samo kao neki nametnuti, postavljeni tekst koji onda treba da se realizuje.

Stojanović: Višnja Bakalar, moja draga prijateljica i saradnica, koja je i u prethodnoj predstavi (Igra plakanja) koju sam postavio u Narodnom pozorištu, sudjelovala i na sceni, bila je neka vrsta konsultanta, ili da kažem savjetodavaca, pa je u čak u nekoliko stvari pomogla u muzičkom smislu. Dakle, imali smo njenu superviziju, ali u samom početku. Obzirom da je Muhamed muzički obrazovan, i to srednje muzički obrazovan , bio je potpuno kompetentan da mi to postavimo, tako kako će i zvučati na kraju.

Stojanović: Ja već 25 godina živim u Beogradu, a kada je Sarajevo u pitanju, meni se ponavljaju neke matrice. Recimo, ja i kada razmišljam o Sarajevu , razmišljam na ijekavskom, i kad sam u Sarajevu ja govorim ijekavski, iako inače govorim ekavski. To naravno ima veze sa činjenicom da je moja mama ijekavka i da je moj pokojni otac ekavac, te su to meni dva idioma koji su spona. Sada, kad su to sve postali jezici sad mogu da kažem da sam bilingulano dijete , ali u ona vremena, kada sam mislio, a i dalje tako mislim da je to jedan te isti jezik, dodajmo tome i hrvatski, i crnogorski, koji ima svoje specifikume određenih sredina, onda je to jedno od mojih prvih očitovanja istine. Dakle, najprije u jeziku.

A, u smislu dvije istine- ko je prvi počeo , zašto i kako...Ja oko toga imam razriješene stavove. To za mene nisu dvije istine. Nacionalisti su pobijedili. Nacionalisti su se potukli, nacionalisti su pobijedili. Ovdje, u Beogradu, u Zagrebu, u Skopju, čak i u Crnoj Gori. Svuda su pobijedili nacionalisti. Dakle, ja pripadam luzerima, onima koji su izgubili. Ja moram da kažem, da se ja nisam baš nešto mnogo ni tukao protiv tih nacionalista. Više su se oni nekako međusobno, prvo voljeli, pa se onda mrzili, pa se sad opet vole, ili se mrze. Tako da su meni te stvari razriješene puno, puno ranije. Negdje sa pojavom Miloševića na srpskoj političkoj sceni, što koincidira sa mojim boravkom tamo. U tom smislu ja nisam imamo nikakve dvije istine, samo jednu istinu. Ja sam imao jednu domovinu koja se zvala SFRJ i ona je mene napustila. Nisam ja nju napustio, niti sam ja na bilo kakav način doprinjeo tome da ona mene napusti. Prema tome, ja svoju ljutnju na svoju domovinu i dalje nosim sa sobom i onda ja tu svoju domovinu virtulano krpim svojim prijateljima u Zagrebu, gdje živi moj najbolji prijatelj tj. kum, u Dubrovniku, gdje su mi se desile neke od najvažnijih stvari koje treba da se dese u životu mladog muškarca, u Beogradu kojeg sam izabrao, i Sarajevu koje naprosto volim. Nemam sad potrebu da obrazlažem te stvari, a političke istine su nešto što je prolazno. One nas strašno ugrožavaju, najblaže rečeno. U Sarajevu to znači da vam padaju bombe na glavu četiri godine, u Beogradu znači bijedu života nekih desetak godina, itd.

RadioSarajevo:Da li smatrate da ova vrsta dijaloga koji glumci vode na sceni, o tome ko je kriv i ko je prvi počeo, svjesno ili nesvjesno, koči i opterećuje mlade ljude u njihovom kreativnom radu i procesu ?

Stojanović: Ja, kada bih imao čiste odgovore, onda ne bih pravio pozorišne predstave. Ja bih onda napisao neki tekst ili esej i završio sa time. Ovdje, ta velika scena počinje tako, ali završava jednom projekcijom koja je nažalost utopijska, a i nije. Ona je neka vrsta poetskog odgovora. Jedan lik kaže: „ Ja bih doneo zakon da niko ko se sjeća rata, ne može da se bavi politkom“. Nekako tako prepričano, što je dirljivo i utopijski, i što je nemoguće. A, sa druge strane, nerazriješene situacije koje postoje ponekad se na takav neki način i trebaju sjeći. To je ono, kada je Kemal paša došao u Tursku i jednog dana rekao- od danas ljudi žive u demokratiji. Nema tranzicije u tim stvarima. Ja sada govorim o tome, a pomalo govorim i o sredini iz koje ja dolazim, a to je jedna politički potpuno nesređena zemlja koja se zove Srbija, koja prosto nije bila u stanju da napravi rez, nego je krenulo nešto što se zove tranzicija . Mislim, nema tranzicije kada se desi pad jednog režima, sutradan je novi režim. Ne bi Turske kakava je danas bilo, da je pad Osmanskog carstva bio takav, da je Kemal paša rešio da trideset godina bude u tranziciji. Ne, sutradan je skinuo službenicima fesove i stavio cilindre. To je prizvalo određenu revoluciju, ali je Turska zbog toga jedna demokratska zemlja , a nije i dalje samo smanjena orijentalna imperija. To je dobar primjer koji nam je blizu. Dakle, ja o toj vrsti situacije govorim, tako da ta utopija na kraju ove scene je možda nešto što u nekoj krajnjoj instanci ne zvuči tako nenormalno-prosto da podvučete u jednom trenutku crtu i da neko ko je mlađi, ne mora biti opterećen svim tim stvarima. Govorim o jednom principu. Ovo je petnaest godina kasnije, još uvek nije procesuiran svako ko bi trebalo da je procesuiran. Kko vi krenete da zauzimate stavove... pa nema stavova o zločinu. Zločin ili jeste ili nije, nema stepenovanja.

RadioSarajevo:U predstavi, jedan lik kaže: „Ako hoćeš da imaš zemlju, onda mora da ti se desi sranje“. Da li je to zaista tako?
Stojanović: Ne, on kaže da: „IZGLEDA da mora da ti se desi sranje...“. Pa mislim, to je istorijska perspektiva koliko sam ja razumio radeći Peđin tekst. Ima jedna druga rečenica iz jednog drugog komada Kaće Čelan, u kojem žene različitih nacija i vjera u Vojvodini sjede okupljene i čupaju perje i jedna kaže: „ U ovoj Vojvodini se ne zna, ko koga jebe. Kažu da je i Amerika tako nastala“. Carstva ili male države nastaju na ružnim događajima. Nema velike imperije koja nije nastala na nekom obliku genocida. Nema neke države koja nije nastala na nekom revolucionarnom teroru. To je ono zbog čega ja imam ogromnu skepsu u povijest, ali to je moje sad nešto intimno. Ova predstava nije moja intimna priča, ni Peđina intima ispovijest. Nisu tako čvrsto definisane stvari, a da jesu ne bi bilo predstave i to je onda parola. Vi kad imate čvrst stav, stavite ga na T-shirt i šetate gradom. Nema razloga da se preispitujete. Ja lično nemam preveliku volju za državama, baš zato jer uvijek nekako nastaju na nekom jadu. Hegel je mislio da je država najviša emanacija ljudskog duha. Hegel je bio u krivu ako mene pitate.

RadioSarajevo:Rekli ste da je predstva nastala od Kojovićevih priča i poezije, filmova Ivice Matića, te fotografija i muzike alternativne scenu u Sarajevu, prije New Primitivesa. Radeći sa mladim ljudima, šta sada mislite da li postoji alternativna scena u Sarajevu i uopšte šta mislite o kulturnoj klimi među mladim ljudima?
Stojanović: Postoji jedna tendencija kulturnog zaborava. Filmovi Ivice Matića, ovdje su naravno zbog toga, što su oni „idealna scenografija“ za ovu priču. Ali, između ostalog i iz jednog mog privatnog pasjaluka. Mislim da je stvarno kulturna sramota, da se jedan takav raskošan talenat, čovjek koji je prvi donio najveću TV nagradu koja se mogla dobiti za film „Žena sa Krajolikom“, da njegov opus propada u nekom frižideru njegove supruge u Ljubljani. I da vi taj film, kao ni film Tema 1 (koji se u cijelosti prikaže u našoj predstavi) koji je remek djelo sa bezbroj nagrada, ne možete kupiti kod sarajevskih švercera DVD-a, a možete kupiti svako drugo đubre koje stiže recimo iz Srbije. Znači to je strašna kulturna sramota i ja ću imenovati dvoje ljudi. To je kulturna sramota Emira Hadžihafizbegovića i Gavrila Grahovca, pošto sam im to rekao pa mogu da kažem. Oni su za to odgovorni. Ja naravno nisam zato stavio filmove da bih sada držao lekcije bilo kome, ali evo prozivam ih, ako se prozovu, ako im to nešto znači super, ako ne...

Ali hoću da kažem, po istom tom principu New Primitivsi nisu najviša emanacija sarajevskog duha, zato što su u Sarajevu nastale mnoge stvari koje su bile prve i u bivšoj Jugi. Recimo ljudi ne zanaju, da je Kamerni Teatar 55 prvo avangardno pozorište u SFRJ. Onda je nastao festival MESS, također prvi festival drugačijeg teatra, pa se onda taj festival, što se također ne zna internacionalizovao sredinom 60ih godina, pa su onda u Beogradu rekli, neće nam valjda Sarajevo uzeti to. Tako je nastao Bitef. Bitef je nastao kao krađa sarajevskog MESSa. Festival dokumentarnog filma u Beogradu, koji je najstariji filmski festival , je svoje prvo izdanje imao u Sarajevu. To također ljudi ne znaju i to se zaboravlja. Trebalo je da dođe do rata, pa da se ispostavi ovo što se sad ispostavlja- da je SFF najznačajniji festival u regionu i šire. Da je festival MESS najbolji pozorišni festival od Beča do Istanbula, i od Budimpešte do Alžira . Ova predstava govori o sjećanju, ali ako govori o sjećanju to znači da govori o zaboravu. Super, pa je Izeta Građević fotografisala svih tih godina dok smo mi tamo skakli i divljali po Kuku, po AG klubu, Slozi, Trasi, itd. U Sarajevu se sviralo više nego u Beogradu i Zagrebu u to vrijeme. Onda su neki Malkomi Muharemi napravili pokret od toga i unovčili to. Ali Sarajevo stvarno nije Audicija, i Sarajevo stvarno nije New Primitives. Nije to Sarajevo koje postoji na tim fotografijama. A sada, zašto ništa „novo“ ne nastaje? Pa mislim da ni u svijetu ništa tako ne nastaje, a sa druge strane dovoljno je da pogledate sarajevske bendove kakvi su Skroz, Protest, Sikter ili Dubioza kolektiv. Nije tačno da ništa ne nastaje, već je prosto potrebno plasirati. To je zadata MESSa i Sarajevo Film Festivala.

Gasha, radiosarajevo.ba