Goran Simić: Pjesnici su kao lakmus papir

RadioSarajevo: Možete li usporediti svoj život, kao umjetnika i čovjeka, u bivšoj Jugoslaviji i danas, u Kanadi?
Simić: Da mi je neko prije dvadeset godina prorekao da ću svoje zrele spisateljske godine provesti u Kanadi kao emigrant, smatrao bih ga ili luđakom ili zlonamjernim. Prije nego što je počeo rat, držao sam sa prijateljem knjižaru „Renesansa“ na Filozofskom Fakultetu, redovno objavljivao u novinama, lutkarske drame su mi se izvodile po bh. pozorištima, objavljivao sam knjige, uživao kako mi djeca bezbrižno rastu. Među najvećim brigama mi je bilo da ne zakasnim na nedjeljne fudbalske utakmice koje sam igrao sa prijateljima Bukvićem, Kazazom, Kiketom, Prolićem, umjetnicima iz raznih branši i bili smo prilično dobri kao tim. Trčao sam sa istim zanosom da nabavim neku novu knjigu kolege Hrvata, Slovenca, Srbina, Bosanca kao što sam trčao za knjigom prevedenom sa nekog drugog jezika.

Bili smo razmaženi da učimo druge svjetske jezike, iz jednostavnog razloga što smo imali tako sjajne prevodioce diljem Jugoslavije. Svi smo se bavili onim što nam je bila profesija Imali smo sreću da smo živjeli u post Titoslaviji koja je, kakva takva, sa anomalijama, ipak bila pravljena po mjeri čovjeka. Naravno, možete mi reći da romantiziram to vrijeme, ali do mene je greška što nisam uočavao kako nacionalne zastave postaju veće od državnih, kako raste nezaposlenost i kako su nacionalno- politički torovi dorasli do veličine monstruma. Kad mi je naš pjesnički kolega Karadžić preko Srebrova poručio da bih trebao da dođem na neki SDS skup, poslao sam ga u materinu i pitao ga hoće li da na skup dovedem i svoje dvoje djece iz mješanog braka sa muslimankom.

Kanada nije bila izbor nego rješenje

Ko bi mogao predvidjeti da će, nešto kasnije, Karadžić dogurati do internacionalnog pjesnika i da će svoje pjesme čitati i u Hagu. Zapravo, nisam baš najbolji u predviđanjima. Da sam bolji u prognozama, ko zna kako bih reagovao da sam znao da će nekoliko mjeseci kasnije naša konstantno granatirana porodična kuća ličiti na pepeljaru, da će mi knjižara biti poharana, da će mi brat kao član Teritorijalne odbrane biti prostrijeljen snajperom i da će mi majka, partizanka, umrijeti od tuge prve godine rata, ko zna da ne bih promislio još jednom o svome ostanku u ratnom Sarajevu. Čak i zbog svoga lokalpatriotizma nisam imao pravo rizikovati živote svoje djece. Svejedno, ovako kako je ispalo, osjećam se bolje, jer sam u Sarajevu ostao i zbog sebe i zbog Sarajeva, a dijelom i zbog prkosa, jer nisam htio dozvoliti idiotima da me otjeraju iz moga vlastitog grada.

RadioSarajevo: Zašto Kanada?
Simić: Kanada nije bila izbor nego rješenje. Da budem isken, Susan Sontag, koja je dolazeći u Sarajevo postala kućni prijatelj i savjetnik uticala je indirektno na to. U jednom kratkom razgovoru testirao sam je pitanjem gdje bih mogao odvesti djecu nakon rata. Očekivao sam od nje kao ponosne Amerikanke da sugeriše Ameriku, a ona je predložila Kanadu. Kasnije nam je sredila da stanujemo u stanu njenog prevodioca u Bariju, obavila silne prepiske sa kanadskim PEN-om i bdila nad nama kao dobra vila dok nismo stigli u Toronto. Zapravo, meni koji sam ima znanje englskog jezika na nivou četverogodišnjeg djeteta bilo je svedno gdje idem. Otišao bih da živim i sa Eskimima na Sjevernom polu samo kad bih imao zagarantovana građanska prava. Kanada je geografski ogromna zemlja, koja je iznutra sklopljena kao mozaik od kamenčića drugačijih naroda i nacija koji bez problema žive u miru i u kojoj niko nema potrebu da se otcijepi, a meni je takva zemlja upravo odgovarala da se liječim od sarajevske ratne klaustrofobije. Otišao sam sa porodicom sa par kofera, sa znatiželjom da se uporedim i sa željom da se sačuvam kao pisac. Čini se da sam u ovome zadnjem postigao više nego sam se nadao.

RadioSarajevo: Kako je bilo „početi iz početka“ u sasvim novoj zemlji, kao pisac?
Simić: Zemlje kao Kanada su savršene destinacije za one ljude koji odaberu novi početak, i da takvih zemalja nema, ova naša planeta bi bila još nesretnija. Problem u emigraciji je sa sličnima meni, koji su se već samodefinisali, već napravili jedan korak, a drugom nogom ostali u prošlosti. Savršena pozicija za pasti. Ne postoji država koja će prije otvoriti vrata emigrantskom pjesniku nego što će ih otvoriti zidaru, mehaničaru ili ekspertu iz informatike. Pisci koji odaberu da nastave karijeru u tuđem jeziku već su žrtve sami po sebi, nezaštićena manjima, nešto kao polarni medvjedi na Kubi. Nije mi trebalo dugo da shvatim bolnu istinu kako su sve moje knjige koje sam do tada objavio bile zapavo bezvrijedne, jer su bile pisane na jeziku koji je prestao službeno postojati i zemlje koja se raspala. Bio sam prisiljen da se suočim sa pitanjem identiteta, jer sam se morao suočiti sa pitanjem vlastitog preživljavanja. Pogotovo kad sam se morao zaposliti kao fizički radnik u magacinu velike modne kuće „Holt Renfrew“ koja je, gle ironije, bila smještena upravo pored torontoškog aerodroma, gdje su slijetali avioni puni novih emigranata, sa snovima o boljem životu.

Iz radničkih cipela u pjesničko odijelo - i nazad

Kad su mi u Holandiji objavili izabrane pjesme „Alledagse Adam“ u petak sam iskakao iz radničkih cipela i uskakao u avion za Amsterdam, da stignem na promociju vlastite knjige, da bih u utorak opet uskakao na avion za Toronto, da bih nazuo radničke cipele i prenosio kutije pune garderobe. Jedino dobro iz toga iskustva je moj esej „Zbogom Muzo-Dobar dan Prada“ o licemjerstvu kapitalizma, koji je kasnije ušao u obaveznu studentsku literaturu. Kasnije, kad su mi se više izdanja pojavile knjige u Engleskoj i Kanadi i kad su se u njima prepoznali oni poput mene, sve je nekako bilo lakše, ako ni zbog čega, ono zbog činjenice da sam mogao živjeti od svoga rada. Tek na iskustvima tog podivljalog kapitalizma i novca kao osnovne mjere ljudske vrijednosti počeo sam shvatati koliko je Jugoslavija bila divna utopija, sistem sa ljudskim licem,nešto kao majka koja nas je prepustila zloj maćehi. Kao da sam jedan dio života živio u bajci, a drugi u baladi.

RadioSarajevo: Na koji način osjećate prijelaz između jezika, na koji ste ga način savladali?
Simić: Postoji neki užasan strah kod svakog pisca koji živi van prostora i jezika sa kojim je rođen, a to je da će učenje novog jezika ići recipročno sa zaboravljanjem vlastitog jezika, i ja nisam imun na to. Sa druge strane, ja sam od onih koji se drže praktičnog savjeta: „kad skočiš u rijeku - nemoj glumiti neplivača“. Iz tih razloga sam i počeo učiti engleski jezik, da ne govorim o praktičnim stvarima, jer sam se već bio popeo na glavu prijateljima koje sam moljakao da mi tu i tamo prevedu neki tekst ili pjesmu. Trebalo mi je vremena da se priviknem na činjenicu da će me moje porijeklo, ime i prezime uvijek određivati i da kanadska književnost i nadalje mentalno živi u šezdesetim kada se samodefinisala i da će uvijek postojati ono „mi“ i „oni“. I sama Kanadska književnost pati od kompleksa identiteta, zbog superiornijeg komšije, američke književnosti, ali sami kanadski pisci su krivi tome, jer stalno izbjegavaju pospremanje književne kuće, barem sudeći da se zadnja ozbiljna Antologija kanadskog pjesništva pojavila prije dvadeset godina.

Nisam ni očekivao da će me lako udjenuti u kanadsko pjesništvo, bez pitanja koliko sam kanadski a koliko bosanski pisac, kao da postoji neka precizna vaga koja će izvagati nečije djelo, koje po samoj prirodi prevazilazi granice država i kontinenata. To su neke ustaljene društvene anomalije koje ne idu sa tako uređenom državom, koja je sa jedne strane deklarativno okrenuta ka emigraciji, a sa druge strane Canada Council for the Arts kao izraz državne politike na kulturu odbija da finansira prevode sa drugih jezika. Po mome mišljenju, ako već neko želi da upozna novog emigranta, onda će ga najbolje upoznati čitajući literaturu na kojoj je taj novi emigrant odrastao. Prije par godina, stotinjak kanadskih pisaca je pisalo peticiju o diskriminaciji drugih jezika kojim se služe emigranti, ali peticija je još uvijek u procesu. Govorim o tome da su mali jezici ostavljeni da vegetiraju u malom krugu emigranata i da prosječan Kanađanin nije baš sklon da uči van svoga jezičkog dvorišta.

Nostalgija najviše napada petkom i subotom

Prije par godina, radeći na Antologiji savremene kanadske poezije, po prvi put sam osjetio potrebu da napišem knjigu poezije na enleskom jeziku. Sa jedne strane, iz potrebe da izmjerim koliko komotno se osjećam u tome jeziku koji sam učio iz novina, knjiga i razgovora, toliko da samom sebi skratim muke i svađe sa prevodiocima.

RadioSarajevo: Da li osjećate i na koji način iskazujete imigrantsku nostalgiju koju spominju, protiv koje se bore, i koju prevazilaze skoro svi naši pisci u inozemstvu?
Simić: Nostalgija naše ljude koji žive u drugim državama najviše napada petkom i subotom, rijetko nedjeljom, pošto iza nedjelje dolazi ponedjeljak, kada svako mora poći na posao i suočiti se sa šefom koji nema talenta za razovor o nostalgiji. Svako nostalgiju preživljava na svoj način, a niti jedan način nije baš shvatljiv prosječnom Kanađaninu. Sa jedne strane, par mojih drugova su odlučili da proslave Prvi maj tako što će ispeći janjca na krovu dvadesetospratnog nebodera, pa su se čudili kad su se u roku od deset minuta, dok su raspirivali vatru, pojavila dva policijska helikoptera i vatrogasna ekipa, što su odmah bili uhapšeni i što su morali platiti kazne. Sa druge strane, neki moji poznanici su isti praznik proslavljali u kineskom restoranu, pa se zamalo nisu potukli sa gazdom, koji im je zabranio da sviraju harmoniku.

Kad sam u Torontu držao restoran, došli su mi jednom nostalgični četnici, koji su se kasnije čudili što ih izbacujem iz kafane samo zato što su zapjevali svoje rodoljubive ravnogorske pjesme. Dolazile su i neke novopečene balije, koji su nakanili slaviti Dan državnosti BiH, a koji su insistirali da uđu u kuhinju i provjere da u frižiderima nema krmetine, pa sa i njih izbacio vani. Ustaše nisu dolazile, jer su već od ranije imali svoje zatvorene klubove. Svako ima svoj oblik nostalgije, jer nostalgija je neliječiva bolest. Ja sam nostalgičan za jezikom, za prijateljima i poznanicima koji me se sjećaju iz nekih sretnijih dana. Zbog toga sam se i vratio u Sarajevo. Puno mi je srce kad se sretnem sa svojim prijateljima koji nisu iznutra osijedili. Sa povratkom u moj grad, ja sam se trenutačno izliječio od te opake bolesti, nostalgije. I vjerujem da me neće napadati nostalgija za Torontom.

RadioSarajevo: Koje biste kanadske pisce i pjesnike izdvojili kao one koje posebno cijenite i čitate? Da li ste imali domaćih književnih uzora?
Simić: Svi mi pjesnici smo kao mozaik napravljen od onoga što smo u drugim pjesnicima pronašli kao vrijedno i onoga vlastitog bola koji se ne mjeri količinom ispisanih stranica. To što sam naučio od Gottfrid Benna, Czeslaw Milosha, Primo Levia, W.H. Audena, Jacques Preverta, Bertolt Brechta, kako je zlo vječno, kako je ljudski život jeftin i kako je mali korak od žrtve do zločinca-niko me nije mogao naučiti do poezija. Bez obzira koliko i sam imam sumnji u pjesničku misiju Leonada Cohena toga pjesnika izdvajam kao posebnog, kao i Okudžavu jer su na najbolji mogući način vjenčali poeziju i muziku. Ne zaboravljam Aldena Nowlana, sjajnog kanadskog pjesnika koji je počeo kao drvosječa, i prerano umro da bi ga slavili. Ja se ne vežem za pisce koliko se vežem za pjesme. Da se vežem za pisce knjige našeg pjesnika Abdulaha Sidrana bih vjerovatno bacio u smeće.

RadioSarajevo: Da li smatrate da ratno iskustvo neminovno obilježi poetiku na poseban način, ili se sve na kraju svodi na univerzalnost pjesničkog iskustva? Ili, svjesno patetično govoreći, rađa li se bolja književnost iz iskustva koje je povijesno bolnije i teže?
Simić: Moja ratna i poratna lirika je zapravo iznikla iz krika i to je možda jedina različitost u usporedbi sa predratnom poezijom. U ratu je poezija bila neka vrsta produžavanja sebe kao autora, drama sam po sebi, i ne čudi da su pjesme nastale u BiH u ratu najsnažnije u cijelom korpusu BiH književnosti. Imamo cijelu jednu antologiju tuge. Predratna poezija koju sam pisao bila je možda lepršavija jer sam koristio književni instrumentarij dok je poratna reducirana do jednostavnosti. No u oba perioda sam se bavio malim čovjekom čijim životom upravljaju okolnosti radilo se o urbanoj klaustrofobiji, ličnoj slobodi i krikom za promjenama.

Naravno, rat me je ipak promijenio. Unio je u moje pjesme tugu a poratna iskustva emigrantskog života unijela su u moju poeziju potrebu da svjedočim o unutrašnjim stanjima ljudi koji su zakoračili negdje, u nečiju tuđu baštu, stalno sumnjajući i imajuću stalno na umu da ima cvjetova koji ne uspjevaju kad ih preselite sa jednog mjesta na drugo. Rat me je promijenio i u smislu što sam postao angažovan zato što sam sticajem okolnosti postao svjedokom dvije najužasnije stvari koje neko može doživjeti u životu. Pjesnici su kao lakmus papir društva. Neki budući čitalac će iz pjesničkih knjiga moći identificirati ovo vrijeme jasnije nego čitajući knjige istorije u kojima su ljudi pretvoreni u brojeve.