Fikreta Čičak: U sportu nema puno priče

Profesionalka u stonom tenisu među sportistima invalidima, Fikreta Čičak nije odustala od svojih snova. Kao trinaestogodišnjakinja sa slušnim problemima htjela je trenirati sa vršnjacima. Mnogo njih bi odustalo na njezinom mjestu, ali Fikreta je našla hrabrosti. Danas ima 42 godine, i uspješna je takmičarka

Razgovarala: Alma Mujanović za Manjine.ba

Manjine.ba: Vaši prvi sportski koraci nisu bili lagani, relativno kasno ste “ušli” u stoni tenis?
Čičak: Od djetinjstva sam željela da postanem neko ko će, bez obzira na poteškoće sa sluhom, postati poznat unutar te grupe, ali i među onima koji nemaju tih problema. Bavila sam se raznim sportovima, a najviše fudbalom jer sam imala puno rođaka s kojima sam se družila. U stonom tenisu sam se jednostavno pronašla kad sam imala 13 godina, žarko sam željela trenirati taj sport. Jedna prijateljica koja je ujedno bila i moj tumač me je odvela u stonoteniski klub Bosna. Nažalost, nisu me primili zato što su prijave bile za djecu do 9 godina, a ja sam bila četiri godine starija. To me rastužilo ali nisam klonula duhom, išla sam naprijed. Poslije stonog tenisa, hobi mi je bio i streljaštvo.

Manjine.ba: Jeste li imali poteškoća u komunikaciji kad ste počeli trenirati?
Čičak:Nije bilo teškoća u komunikaciji, jer, znate kako je - u sportu nema puno priče. Važno je samo najbolje igrati na svoj način, i dati najviše kako bi uspjeli.

Manjine.ba:  Spisak Vaših uspjeha je impresivan, osjećate li se sretnijom zbog toga?
Čičak: Da. U 1999., 2003. i 2009. godine sam bila najbolji sportista Kantona Sarajevo, u stonom tenisu, u kategoriji sportista invalida. To su bili moji prvi uspjesi u karijeri. Osjećala sam se ponosno jer sam znala da mogu uspjeti u životu bez obzira na hendikep. U 1999., 2000., 2003., i 2005. godine sam proglašena najboljim sportistom godine BiH, za stoni tenis. Što se streljaštva tiče, tu sam bila najbolja 2003. i 2009. godine.

Manjine.ba:  Mislite li da je način na koji vi provodite svoje vrijeme bolji od toga da mladi provode dane najčešće sjedeći, bez ikakvih fizičkih aktivnosti.Čičak: Čini mi se da je vrijeme drugačije, a da su djeca su postala razmaženija i osjetljivija. U vrijeme mog odrastanja sami smo se snalazili kako bismo postali neko i nešto. Može se reći da su nove tehnologije krive za zapostavljanje fizičkih aktivnosti, ali da u tome odgovornot imaju i roditelji. Na nama starijima je da ih usmjerimo prema sportu.

Manjine.ba: Vaš slučaj je rijetkost u našem društvu: zašto ima tako malo gluhih i nagluhih osoba koje uspijevaju u sportu?
Čičak: Eh, zato što malo njih brine o nama. Nemamo nikakvu pomoć države i ministarstava, nisu nam dali bužet. Mi gluhi imamo svoj klub “Mladost”, koji dobro funkcionira, iako nemamo sekretara. Za finansiranje smo se izborili preko sponzora. Najviše mi smeta to što škola nema svoje sportske sekcije. Djeca su prepuštena sami sebi i sama se snalaze. Moje dugogodišnje iskustvo mi kaže da za sport nikad nije prekasno, potrebna je «samo» jaka volja.

Manjine.ba: Šta biste preporučili svim mladim ljudima?
Čičak: Preporučujem im da što više učestvuju u raznim aktivnostima i sportovima . Zdrav duh znači i zdravo tijelo.

Napomena: tekst je nastao u sklopu  radionice za novinare iz manjinskih zajednica, u organizaciji portala Manjine.ba