Falk Richter, redatelj predstave "Ispod leda"

RadioSarajevo: Šta je to, po Vašem mišljenju, što danas u teatru može natjerati gledatelja da sluša, da se šokira, da razmišlja, u današnjem svijetu u kojem je na prvom mjestu konformizam, te kada se od tzv. popularne kulture očekuje da nam ponudi šareniji svijet, bez postavljanja mnogo pitanja i angažiranja gledalaca?

Richter: Moj pristup je da napravim ličnu prdstavu. Biram teme za koje sam zainteresiran i za koje vjerujem da su važen za moj život i za društvo u kojm živim. Želim da razumijem svijet u kojem živim i način na koji ljudi organiziraju svoje živote i svoj rad. Za mene je takođe zanimljivo pitanje moći. Kako raspoznajemo moć u suvremenom društvu, kako je struktuirana, ko bi bili kraljevi Šekspirovih drama u današnje vrijeme. Smatram da bi to bili biznismeni, kao oni iz mog komada UNTER EIS (Ispod leda). Ljudi koji imaju moć da odlučuju o životima drugih ljudi, koji su u stanju da osiromaše zemlju, kao što se trenutno dešava, koji mogu da unište svijet, kao u svjetskim ratovima, oni koji nameću definicije o tome šta je u redu a šta nije, oni koji nam određuju okolnosti u kojima ćemo živjeti.

RadioSarajevo: U najavi vašeg komada na sarajevskoj konferenciji za novinare, gosp. Haris Pašović je rekao kako je vaš pristup teatarskoj režiji jedinstven i ne liči ni na koga. Naglasio je značajnu upotrebu videa u vašim predstavama. Možete li nam dati više pojedinosti?

RICHTER: To je veoma lijepo od gospodina Pašovića i ako ga ikada sretnem zahvaliću mu se za to! Video je umjetnička forma koja me je oduvijek zanimala. Radovi koje potpisuju Bill Viola, Merce Cunningham, Pipilotti Rist i Blast Theory su za mene bili direktna inspsiracija, baš kao i beskrajne noći uz MTV i apsorbiranje svih mogućih video spotova. Kroz svoj sam rad surađivao sa mnogo različitih video umjetnika, mnogo smo razgovarali o slikama koje bi mogle proizilazile iz mog teksta, ili o tome kako da postignemo određenu atmosferu uz upotrebu određenih slika. U komadu Unter Eis, ideja koja se provlači kroz film su pusti prazni prostori veikog grada noću, velike poslovne zgrade bez ljudi i pusta industrijska područja. Snimali smo sa sigurnosnim kamerama ili pak na način sinemaskopa. Glavni karakter u predstavi osjeća se poprilično izgubljeno i usamljeno na svom globaliziranom radnom mjestu. Pored toga, često radi do kasnih noćnih sati i provodi većinu života u hotelskim prostorima, aerodromskim čekaonicama, liftovima poslovnih zgrada, praznim stanovima – dakle te smo slike koristili kako bismo naglasili način na koji glavni junak vidi svijet. Video pomaže publici da ona to osjeti na isti način kao i glavni lik, da se osjeća jednako kao i on kada iscrpljen kasno navečer uđe u svoj stan.
Generalno sam mišljenja da video u predstavi može biti jednako bitan kao i svjetlo i muzika, pa čak i kao glumci.

RadioSarajevo: Vaša je predstava o čovjeku koji, u onom momentu kada prestane biti „na raspolaganju“ i „efikasan“, uviđa jednu sasvim drugu mogućnost života, koja se javlja kao san, halucinacija. Kojim postupcima ste nastojali izbjeći sentiment, dodatnu psihologizaciju i sve ono što bi moglo opteretiti poruku predstave?

RICHTER: Nisam koristio nikakve procedure, samo sam pisao tekst direktno iz srca i glave, a onda sam ga prepravljao, prepravljao i prepravljao, sve dok nisam dobio konačnu verziju za koju sam smatrao da je savršena, i to je ovo što vidite u predstavi. Kao pisac, u sebi sam godinama stvarao sistem interne kontrole koji ne dozvoljava sentimentalnosti da ispliva, koji izbjegava sve što suvišno opterećuje komad. Ali ja ne mogu opisati na koji način taj sistem djeluje, to je jednostavno osjećaj da li je nešto napisano dobro ili loše.

RadioSarajevo: Na prvi pogled čini se da je naziv komada ‘’Ispod leda” metafora načina života suvremenog čovjeka. Šta to u predstavom želite reći? Šta je skriveno ispod leda?

RICHTER: Život koji ne živimo. Većina nas ne živi život kakav bismo željeli da živimo. Naši životi su prepuni nastojanja da uspijemo u poslu, zaradimo novac, radimo ono što nam nalože ali obično to nije ono što nam istinski znači i što bi nas istinski usrećilo. Cijelo naše društvo oskudijeva dobrim životom koji bi podrazumijevao i nešto više od odlaska u kupovinu. To je veoma tužno i veoma razarajuće i tek sada, kada se svijet suočava sa takozvanom krizom, mi vidimo kako je korumpiran i kaotičan sistem u kojem živimo. Ostaje nam jedino želja da preživimo. Kada se cijela ideja kapitalizma sruši, ne ostaje nam ništa drugo osim straha.

RadioSarajevo: U vašem komadu koristite birokratski rječnik, konkretno rječnik konsultanata velikih firmi. Kako ste ga uspjeli pretvoriti u poetski tekst?

RICHTER: Koristio sam jezik konsultanata. Učio sam ga, baš kao što se uči neki strain jezik, Francuski, Španski. Na kraju sam bio sposoban pisati na tom jeziku, ali i poigravati se njime. To je jezik moći, to je čisti tehnokratski rječnik i zvuči veoma komplicirano čak i kada govori veoma jednostavne stvari. Konsultantski jezik je “latinski” našeg vremena: on postoji da bi impresionirao ljude i samo elita ima pristup razumijevanju tog jezika. U stvari, teško da iko razumije šta se dešava u svijetu ekonomije, teško da iko razumije trenutne procese i umrežavanje ljudi kroz njih, a ekonomski svijet se snažnije odražava na naše živote od bilo kojeg omiljenog političara za kojeg smo glasali.

U komadu sam koristio i svoj sopstveni jezik i to je jezik glavnog lika. Poetski jezik nije jezik jednog konsultanta. To je jezik koji sam mu dodijelio kao jezik svojevrsnog otpora: nije efikasan, nije tehnokratski, govori o osjećajima a ne o brojkama, opisuje unutarnji svijet, djetinjstvo, njegove paranoje, njegove vizije za bijeg iz sistema koji će ga ugušiti.

RadioSarajevo: Šta vam znači suradnja sa teatrom Schaubuehne?

RICHTER: Tu radim od 2000. godine. Svi moji komadi koje sam od tada napisao imali su svjetsku premijeru u tom teatru. Posebno sam vezan za neke glumce iz te kuće, za neke dramaturge, i osjećam se kao da je to moja baza. Mnogo putujem kao “freelance redatelj”, ali Schaubühne osjećam kao svoj dom. Osjećam kako umjetnički direktori i ja imamo isti pogled na ono što bi teatar trebao biti i o kojim stvarima bi se trebalo pisati.

RadioSarajevo: Publika u Sarajevu s nestrpljenjem očekuje predstave Schaubuehne teatra. Koliko ste upoznati sa teatarskim životom i uopće sa ovim gradom?

RICHTER: U ovom trenutku režiram veliku operu u bečkoj Državnoj Operi, pa je to razlog što ne mogu doći u Sarajevo. Žalim zbog toga. Ne znam baš mnogo o lokalnoj sceni i naravno da bih volio saznati više. Posebno me zanima na koji način i o čemu pišu vaši mladi autori , te kakva je redateljska estetika. Sarajevo je zadnjih godina isusilo veoma ekstremne stvari i promjene, koje se, siguran sam, odražavaju na teatarsku scenu kod vas. Stoga se nadam da će biti drugih prilika da dođem u Sarajevo i naučim više njegovom teatarskom životu.

RadioSarajevo: Hvala lijepa na vašim odgovorima.

RICHTER: Hvala i vama i dobrodošli na predstavu Ispod leda.

Ispod leda