Evociramo uspomene s Hendom: Ništa nismo imali, a imali smo sve...

4
Radiosarajevo.ba
Evociramo uspomene s Hendom: Ništa nismo imali, a imali smo sve...
Foto: Privatni album / Mugdim Avdić Henda

“Gdje si dušo, gdje si rano, gdje si cvijete mio”…riječi su kultne pjesme koju je davno otpjevao Mugdim Avdić Henda. Upravo to je pjesma koja je obilježila karijeru pjevača koji pomalo samozatajno i dalje stvara nove pjesme, ali ne govori o tome na sva zvona.

U velikom intervjuu za Radiosarajevo.ba kroz razgovor s Hendom vratili smo se mnogo godina unazad, prisjetili dobrih starih vremena i odgovorili na pitanja svima koji se pitaju gdje je danas i šta radi Mugdim Avdić Henda.

Nismo mogli, a da ovaj razgovor ne počnemo s čuvenom “Gdje si dušo, gdje si rano“ i pitanjem kako je nastala pjesma po kojoj ga pamtimo.

Razgovarala: Enisa Skenderović

„Krenuo sam u ovu muzičku avanturu sasvim slučajno po završetku košarkaške priče. Tada sam davne 1980. godine iz neke radoznalosti poslao pjesmu "I dok predajem se tebi" programskom savjetu diskografske kuće "Diskoton" ne očekujući od toga ništa. Iznenadio sam se kada su mi rekli da je pjesma je prošla. Poslije tog singla objavio sam dva albuma, a onda je došao taj treći i pjesma "Gdje si dušo gdje si rano". Desio se taj dobar spoj popa i narodnog i pjesma je postala veliki hit, pa se poslije pokazalo da je to i moj najprodavaniji album“, prisjetio se Henda na početku razgovora za Radiosarajevo.ba.

Veliki umjetnik toga doba bio je, nastavlja nam priču, Asim Merdanović koji je uradio omot tog LP-a.

„Slikao me u rockerskoj jakni, muzika i dizajn su bili u tom novom folu. Na tom albumu je svirala gotovo cijela sarajevska pop rock scena. Ljudi su sami dolazili da nešto odsviraju. To je bila prava sarajevska raja. Bilo je to jednom davno i divno vrijeme u Sarajevu. Sve se dešavalo od olomana do estrade. Do sada sam snimio jedan singl i 11 albuma“, govori nam Henda.

Priznaje da mu nedostaju dobra, stara vremena u kojima je sve bilo drugačije. Emotivno se prisjećamo tog „zlatnog doba“, a s gorčinom i tugom govorimo o vremenu danas...

„Šta mi sada znače ta dobra, stara vremena najbolje bih opisao na način, da i danas kada me neko ili nešto podsjeti na neku priču iz tog vremena, kao naprimjer Boša Tanjević neki dan, kad je pričao o toj našoj majstorici. Poslije toga puno bolje spavam i lijepo sanjam. Ako je suđeno da živimo od sjećanja, onda barem da imamo od čega da živimo. A i nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba, što neko reče nedavno. Sad znam da smo mi upravo to živjeli. Ništa nismo imali, a imali smo sve. O ovome danas, ne vrijedi ni pričati. Volio sam biti drugačiji, ali sam slijedio neki svoj put i san“, iskren je Henda.

I bližio se taj prvi veliki koncert 1984. godine koji se trebao održati u Skenderiji. Ali nešto je ipak bilo važnije...

„Napravili smo taj moj plakat u prirodnoj veličini. Asim Merdanović je rukom crtao najveći džambo plakat u Jugoslaviji tada, bio je postavljen na platou Skenderije. Nije bilo plotera i printera. Bila je to najava za moj veliki koncert i turneju. Ali sam odustao od toga, nije me to interesovalo. Otišao sam u New York gledati baskete u kavezima Greenwich Villagea. Dragan S.Stefanović je dizajnirao prvi singl i press materijal, Tone Stojko je fotografisao moj drugi album, Kemal Hadžić peti itd.. I još milion stvari koje nikad nisu rečene, a obilježile su svaka na svoj način taj divni period. Naravno, danas je neko novo ludo vrijeme, a ona dobra stara vremena koja su nas izgradila, polako tonu u zaborav. Eto tako ja pamtim dobra stara vremena“, govori Henda.

Na momenat muziku ostavljamo sa strane i s radošću se prisjećamo perioda u kojem je naš sagovornik bio dio sarajevske košarkaške priče, 1972. godine. Tada su ušli u Prvu ligu.

„Kao dijete sam po cijeli dan visio ispod koša u FIS-u, odakle je sve i krenulo u Sarajevu. I muzika i sport. Prvo sam bio junior u Mladoj Bosni (kasnije Željezničar) i igrao juniorska košarkaška prvenstva. Sjećam se da sam na jednom takvom juniorskom prvenstvu u Tuzli igrao protiv Mirze Delibašića. Čuvao sam ja njega, a on mene. Dao sam mu više koševa nego on meni. Pričali smo poslije u svlačionici i rekao mi je da je pozvan u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Ušao sam u prvi tim kao najmlađi junior sa 16 godina. Igrali smo Druge lige, a onda je došla ta čuvena, a kako ovo vrijeme leti sve je više i više historijska majstorica za ulazak u Prvu ligu, Željezničar-Bosna 28. aprila 1972. godine u Skenderiji. Imao sam 19 godina i igrao sam pred 6000 ljudi. Nakon toga smo se gledali na televiziji na snimku cijele utakmice. Bio je to za mene kraj svijeta“, priznaje nam Henda.

Mugdim Avdić Henda - undefined

Foto: Privatni album

To vrijeme kada se rađala košarka u Sarajevu bilo je, dodaje, nezaboravno.

„Bosna nas je dobila i direktno se plasirala, a mi smo morali u Sombor na dodatne kvalifikacije, poslije kojih smo se i mi plasirali u Prvu saveznu košarkašku ligu. Bio sam veliki talent, ali nisam imao srce (u prijevodu bezobrazluk). To kaže Boša Tanjević, a ne ja. I tako je to kod mene sve do danas. Idem svojom stazom, ne osvrćući se, "mimo svijet", što bi moja rahmetli mater rekla“, ističe.

Na pitanje čime je danas najviše okupiran, za sebe kaže da je „svaštar“, voli da radi puno različitih stvari koje ga zabavljaju.

Ne okrećem se kada neko na ulici vikne “halo pjevač“. Veliki Dragan S. Stefanović me prvo inficirao s košarkom, a zatim dizajnom i fotografijom. Uradio sam dosta omota za ploče i albume. Video produkcijom se dugo bavim. Sve svoje spotove sam uradio sam. Jedno vrijeme sam imao furku da ih radim u gradovima gdje me osjećaj ponese. Većinom sam uspio ostvariti sve svoje snove, koji su u početku bili samo snovi. Pjesmu "Ne pitaj me" koja počinje riječima "zalazi sunce za New York" jer su mi se ti zalasci duboko urezali u sjećanje, snimio sam na Manhattanu čekajući danima da sunce zađe za New York, "Ona ne zna" u Veneciji, „Dawna“ u Parizu, "Umoran od snova" u Arizoni, pustinja Sedona, "Gdje si dušo..." u Lukomiru itd. Tako je i dan danas. Skačem iz jedne forme u drugu“, priznaje pjevač.

U posljednje vrijeme ga je tako zaludila Stop-pokret animacija (Stop-motion).

„Uvijek sam volio taj svijet lutaka. Još od djetinjstva kada nas je svojim "predstavama" ispod drvene stolice prekrivene čaršafom impresionirao moj školski drug s Bistrika, Salko Hodžić. A i kasnije kada je legendarni lutkar Ivica Bilek napravio marionetu s mojim likom koja se našla na omotu mog četvrtog studijskog albuma. Hoću da kažem da se bavim onim što najviše volim u tom trenutku. Novac me nikad nije interesovao, nisam trčao za njim, a uvijek sam ga, nekako imao dovoljno. Da li je to muzika, dizajn, fotografija, video ili sada ova Stop-pokret animacija, nema veze, važno je da uživaš u tome što radiš i da te to ispunjava. Ako toga nema, ako si prazan, onda ništa ne vrijedi. Upravo pripremam i jednu porodičnu izložbu "Rani radovi" moje četverogodišnje unuke Tajre. Uz Stop-motion to je nešto što trenutno radim i živim“, kaže nam Henda.

Mnogi kažu da je naš sagovornik najbolje pjesme napisao i otpjevao u ratu. I pandemija je, smatra, jedna vrsta rata.

„Moja generacija 1953. godine ima tri totalno različita životna perioda, odnosno tri života, predratni, ratni i poslijeratni. Živjeli smo skoro 40 godina u miru. Onda je došao rat, pa smo saznali šta znači mir, a poslije rata je onda došao ovaj horor koji živimo. I sve moje, u biti ljubavne pjesme koje sam napisao pričaju i pjevaju o tim vremenima. Koje sam najbolje pjesme napisao, ne znam. Svaka pripada jednom od ta tri naša života. Da malo podsjetim mlađu publiku: 1980-1992 "I dok predajem se tebi", "Pet hiljada fita", "Gdje si dušo...", "Donna", "Sjećanja", Moja prva ljubavi", "Svijetla moga grada" itd. 1992-1993, "Sviraj mi sviraj brate", "Raskrsnice Sarajeva", "Sarajevska raja", "Bosanska zima" itd, 1995-2021 , "Umoran od snova", "Rođen na Bistriku", "Ona ne zna", "Uspomena" itd. Pandemija je opet rat. Možda ćemo ovo nekad zvati četvrti život (ko preživi, pričat će) mnogo gori nego prethodna dva. Jer, ovo je rat protiv nevidljivog protivnika kojeg je izgleda opet dizajnirao čovjek“, mišljenja je Henda.

I dok privodimo razgovor kraju, nameće se pitanje može li publika uskoro očekivati novu pjesmu.

„Nedavno sam objavio pjemu "Uspomena", prvi singl s novog pop-sevdah albuma koji sam radio uživo s Narodnim i tamburaškim orkestrom. To je već neki pravac koji ja zovem pop-sevdah. Neko moje viđenje, i ako mogu reći, mali doprinos u ovoj svojevrsnoj poplavi skrnavljenja sevdaha (čast izuzecima Mostar Sevdah itd.) Osim toga, radim i jedan instrumentalni pop-sevdah album koji će biti čisto svirački album jer su to i posljednji živi snimci orkestra koji nažalost odavno ne postoji“, kazao je Henda.

Prisjetite se kultne pjesme: 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Komentari

Prikaži komentare (4)

/ Povezano

/ Najnovije