Ermin Lagumdžija: Šta ptice znaju?

Ermin Lagumdžija je mladi pisac iz Sarajeva. Diplomirao je Historiju umjetnosti i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njegov autorski prvijenac je zbirka priča "Šta ptice znaju", u izdanju TKD Šahinpašić. 

Radiosarajevo.ba: "Šta ptice znaju" je tvoja prva objavljena knjiga, ali ne predstavlja i tvoj prvi izlet u književne vode?

Priče iz zbirke "Šta ptice znaju" su nastale u periodu između 2005. i 2010. godine. Neke od tih priča su već prije objavljivane u zbornicima radova mladih autora, koje je izdalo Udruženje za kulturu Novo Sarajevo u saradnji sa književnim klubovima iz regiona, pa je tako nekoliko priča već prevedeno i na slovenački jezik. To bi predstavljalo moje prvi izlete u pomenute književne vode.

Radiosarajevo.ba: Kako je uopće došlo do objavljivanja "Šta ptice znaju"?

Prije nekoliko godina sam učestvovao u predstavljanju mladih autora na Sarajevskim danima poezije. Te sam godine, a vjerovatno i svih ostalih, bio jedini koji je na Danima poezije čitao prozu. Naime, bio sam pozvan da učestvujem i nisam želio da to propustim, ali ne bavim se pisanjem pjesama, pa sam nervozno na manifestaciji pročitao najkraću priču od onih što sam do tada napisao i brzo šmugnuo sa pozornice. Za vrijeme trajanja Dana sam upoznao književnika Mirsada Bećirbašića, koji je pročitanu priču pohvalio. Nešto poslije sam ga zamolio da pregleda i ostalo što sam pisao, jer sam želio čuti mišljenje književnika čije knjige čitam, cijenim i volim. Veoma sam zahvalan gospodinu Bećirbašiću što je nakon čitanja priča napisao recenziju i tako je nekako sve krenulo i završilo time da je izdavačka kuća Šahinpašić knjigu štampala krajem ove godine.

Radiosarajevo.ba: Koji su glavni motivi kojima si se bavio u svom djelu?

Zanimalo me uplitanje fantastike u stvarnost i uplitanje stvarnosti u fantastiku. Mjesta i vremena zbivanja su raznolika, ali najčešće je to današnje Sarajevo. Svaka priča je zasebna cjelina i nije vezana za onu koja joj prethodi ili slijedi nakon nje, pa tako nije bitan ni redoslijed kojim se priče čitaju. Magijski element priča mi je omogućio da u radnju uvedem karaktere kao što su đavo, psi koji govore, ljudi sa nadnaravnim moćima, likovi iz priča koji bježe sa stranica kao iz tamnica na slobodu, lažni propovjednici itd. Sve te likove sam mogao da dovedem u situacije kroz koje sam želio ukazati na neke meni zanimljive fenomene svijeta u kojem živimo i osobine pojedinih stanovnika tog istog svijeta. 

Radiosarajevo.ba: Zašto si se odlučio da pišeš u formi novelete?

Nisam ni znao da pišem u formi novelete dok nisam pročitao recenziju gospodina Bećirbašića! (smijeh) Mislio sam da su to sve kratke priče. Naučio sam dosta toga i kada sam najzad u ruke uzeo štampanu verziju zbirke i pročitao je kao pravu knjigu, a ne kao tekst u Word-u na ekranu monitora. Tek tada sam, čini mi se, prvi put zaista pročitao svoje priče i vidio ih onakvim kakve one zaista jesu.

Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš?

Okupiran sam pripremanjem ispita na petoj godini Historije umjetnosti i bibliotekarstva, kao i magistarskim radovima iz pomenutih oblasti koje sam dužan uraditi u relativno bližem periodu. Naravno da se nađe vremena i da se nešto napiše. I dalje pišem u formi kraće priče. 

Radiosarajevo.ba: Baviš li se još nekim vidom umjetnosti?

Pošto sam odabrao studij Historije umjetnosti i bibliotekarstva, osim što to volim, i obavezan sam da se bavim izučavanjem umjetnosti tako da sam u posljednje vrijeme zauzet prikupljanjem građe o mostovima u BiH iz osmanskog perioda i pisanjem seminarskog rada o instalacijama Ilje Kabakova. A pravi odgovor na postavljeno pitanje jeste da se pomalo bavim i muzikom, tačnije sviram bas gitaru u dva benda, koja se tek trebaju pojaviti na bh. sceni.