Enver Hadžiomerspahić: Kako je nastajao Ars Aevi (1. dio intervjua)

Enver Hadžiomerspahić u video performansu

Vizionar, altruista, umjetnik i sposobni organizator, Enver Enjo Hadžiomerspahić ove obilježava tri jubileja vezana uz svoj profesionalni angažman. Prije 40 godina otvoren je Dom Mladih Skenderija, a prvi direktor ove institucije bio je on. Prije 25 godina u Sarajevu su održane 14. Zimske olimpijske igre, a direktor ceremonije otvaranja i zatvaranja ove velike sportske manifestacije takođe jhe bio on. A prije deset godina stanovnici Sarajeva i mnogi gosti mogli su na izložbi u Skenderiji pogledati veliku i nadasve vrijednu Kolekciju Ars Aevi u kojoj su zastupljena djela nekih od najznačajnijih umjetnika danšnjice.

Hadžiomerspahić, kao generalni direktor Ars Aevija poznavao je i bolja poslovna vremena od ovih sada. Naime, nakon što je ovaj projekat Sarajevu i državi donio 15 miliona Eura u vrijednostima umjetnina, instalacija, arhitektonskih projekata i jednog pravog mosta, red je da država sada istu količinu novca uloži u izgradnju Muzeja moderne umjetnosti gdje bi sve te umjetnine našle svoj dom. No, možda se ovdje i ne radi o novcu koliko o nespremnosti pojedinih donosioca odluka da preuzmu odgovornost za veliki projekat. Prepuštamo riječ gospodinu Hadžiomerspahiću.

Uz čestitke za desotogodišnjicu Kolekcije Ars Aevi, prvo pitanje se tiče svijeta, a ne nas – kako se inače podižu muzeji moderne umjetnosti?
Gotovo svugdje na isti način: država ili region odluče da će graditi muzej, odvoje se sredstva, odabere se arhitekta kojemu se plati za izradu projekta i država započne izgradnju. Istovremeno se odabere umjetnički direktor – obično je to neka od važnijih ličnosti iz svijeta kritike koja ima kontakte sa umjetnicima svijeta. Umjetnički direktor bira i poziva umjetnike čija će djela činiti kolekciju, onda se ta djela uredno plate i počinje process postavljanja u objektu koji je u međuvremenu izgrađen. Kolekcija se postavlja prema kriterijima umjetničkog direktora kojemu je ukazano povjerenje i na otvaranju on to predstavi kao neko svoje umjetničko djelo – kao osobeni koncept pogleda na jedan dio stvarnosti savremene svjetske umjetnosti. To je priča koja se ponavlja neprestano, u posljednjim decenijama sve češće i češće.

Nekada se prestiž gradova i država iskazivao kroz gradnju monumentalnih sakralnih objekata – pa se mjerilo ko ima veću katedralu, džamiju, sinagogu... Međutim, posljednjih decenija, od kraja drugog svjetskog rata, pitanje prestiža se pokazuje i dokazuje izgradnjom muzeja savremene umjetnosti. Postoje mnoge fondacije u tu svrhu, a u svijetu vlada pravo takmičenje ko će imati veći i bolji muzej, značajnijeg arhitektu, bolju kolekciju.


Privremeni depo Ars Aevi u Domu mladih

Šta je u Sarajevu drugačije od ovoga što ste naveli? Čini se da smo mi krenuli smo od kraja – dakle, imamo savršenu zbirku.

Kod nas je sve drugačije i po tome je Ars Aevi uistinu jedinstven slučaj na svjetskom planu – niko ne koristi ovu strategiju koju smo mi koristili. Mi nismo imenovali jednog umjetničkog direktora koji bi bio “duša” cijele kolekcije. Mi smo se opredijelili za suradnju sa najznačajnijim muzejima iz država našeg bližeg okruženja. Uspostavili smo saradnju sa direktorima muzeja u Pratu, Veneciji, Ljubljani, Beču i Istanbulu. Te ličnosti, koje imaju vrlo snažan autoritet i kredibilitet na svjetskom planu, u ime projekta Ars Aevi stupaju u kontakte sa umjetnicima širom svijeta koji su zainteresirani da sa svojim djelima postanu osnivači kolekcije - mi kažemo kako je to "njihova kolekcija" budućeg Muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu.


IRWIN - L'Etat

U cijelom tom procesu nigdje nema novaca, s obzirom da umjetnici prihvataju poziv jer žele da učestvuju u jednom lijepom projektu. Oni svoja djela ne naplaćuju, nego sa njima postaju suosnivači kolekcije. Prije nego što djela dođu u Sarajevo, ona se prikažu u muzeju koji je bio “organizator”. Jedna od prvih takvih izložbi je bila 1996. u gradu Pratu koji ima jedan od najznačajnijih muzeja savremene umjetnosti. Taj model se nastavio realizirati u kontinuitetu u saradnji sa ostalim muzejima.
Mi nastavljamo dalje, pa smo upravo sada, povodom desetogodišnjice naše prve izložbe u Sarajevu započeli novi nucleus. Od 2010 do 2014 predstavljat ćemo svoju kolekciju u muzejima modern umjetnosti u Crnoj Gori, Francuskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Švicarskoj I Grčkoj. Mi smo vrlo ponosni kada vidimo kartu zemalja koje su do sada uključene u projekat Ars Aevi.





Šta je najvrijednije što imate?
Mogu navesti jedan primjer – mi smo 2004. godine u ambijentu Vijećnice postavili, mogu reći, veličanstvenu instalaciju grčkog umjetnika koji godinama živi u Italiji, Jannisa Kunellisa, koji sasvim sigurno spada među deset najznačajnijih savremenih umjetnika današnjice. On je u Vijećnicu ugradio svoju instalaciju na način da je koristio 12 vrata atrijuma i u svaka od tih vrata je, ugrađivanjem određenih elemenata i određenih materijalnih struktura, pretvorio u jedno remek djelo. U vrijeme trajanja izložbe tokom ljetnih mjeseci 2004, došli su da je vide uistinu veliki poznavaoci Kunellisovog rada. Prema njihovim procjenama, svaki grad na svijetu bi dao milione eura da ima takvo djelo. Oni smatraju da jedna njegova vrata vrijede milion eura – znači dvanaest vrata Jannisa Kunellisa u prostorima vijećnice vrijede više od 10.000.000 eura.

Mi imamo informaciju da je EU odobrila 15 miliona eura za rekonstrukciju Vijećnice, da bi ona konačno dobila svoje funkcije. Razmatra se inicijativa Ars Aevija da u ambijentu atrijuma ostanu ugrađena djela Jannisa Kunellisa koji je raspoložen da ponovo napravi istu instalaciju. To bi, sasvim sigurno, postala jedna velika svjetska atrakcija.

Sa druge strane grada, u dodiru sa Vilsonovim šetalištem, izgradnja muzeja Ars Aevi prema arhitektonskom projektima Renza Piana bi postala druga svjetska atrakcija. Koliki je njegov značaj najjednostavnije je objasniti na sljedećem primjeru – najveće četiri znamenitosti Pariza su Aifelov toranj, Triumfalna kapija, Louvre i Centar Beaubourg – koji jeprojektovao Piano. Rim ima Pantheon, Coloseum, Fontanu želja i Auditorium koji je takođe Pianovo djelo.

Izgleda da ta imena o kojima vi govorite prevazilaze kapacitete ljudi koji su trenutno na poziciji da donose odluke vezane za kulturnu politiku. Šta je to konkretno što vas koči?

Da budem potpuno iskren, kod nas postoje veliki valovi, pa smo malo gore na vrhu, a onda smo dolje, gotovo da potonemo. Takav je i odnos prema projektu Ars Aevi. Kada smo vodili prve razgovore o projektu, kada smo zamišljali kako ćemo pozivati svjetske umjetnike da budu osnivači jednog novog muzeja, tada zaista nismo znali da li ćemo u narednih petnaest minuta biti živi. Imali smo ogromnu podršku – svih struktura grada Sarajeva, Republičkog fonda za kulturu, Foruma intelektualaca, tadašnjeg Ministarstva za kulturu države. Tadašnja vlada, a to je bio period 1992/3 je usvojila dokument kojim Ars Aevi proglašava jednim od najznačajnijih razvojnih projekata.

Sve do 2000 godine imali smo veliku podršku na svim nivoima. Fahruidin Rizvanbegović. Esma Hadžagić, Midhat Haračić, Amira Kapetanović… samo su neka imena ljudi koji su prepoznali dugoročnu vrijednost projekta i oni, kao i niz drugih pojedinaca, zaslužuju priznanje. Jako je bilo važno prisustvo predstavnika vlasti na međunarodnom planu, npr. kada je na venecijanskom bijenalu 1997 otvorena izložba kolekcije Ars Aevi koja nam je donijela veoma značajna djela.


Ilya Kabakov- I'll return on April 12..

2000 godine smo prešli u historijski muzej gdje su djela bila pohranjena na sigurnom. Nastavili smo aktivnosti, 2001 smo organizirali samostalnu izložbu Michelangela Pistoletta u Umjetničkoj galeriji BiH; izložbu čovjeka za kojeg se kaže da je osnivač konceptualne umjetnosti – Josepha Kosutha, u prostorima Collegium Artisticuma; 2002. takodje u Colegiumu izložbu iranskog umjetnika Bishana Bassirija, koja je nakon Sarajeva obišla mnoge metropole. 2003 godine smo odveli umjetnost BiH na Venecijansko bijenale. To je bilo moguće jer su nam predstavnici UNESCO-vog sjedišta dali svoje prostore u venecijanskoj Palati Zorzi besplatno. Na taj način smo se predstavili sa četiri naša umjetnika – bili su to Edo Numankadić, Nebojša Šerić Šoba, Maja Bajević i Jusuf Hadžifejzović.

Tada se to zvalo Paviljon Bosne i Hercegovine, a ove godine tako nešto nije bilo moguće. Kako to?
Tada je Ars Aevi stvorio sve uslove da se to desi, pronašao besplatan prostor, odabrao umjetnike i predložio ministru koji je tada bio odgovoran, a to je bio ministar vanjskih poslova Mladen Ivanić, da potpiše pismo u kojem potvrđuje "da ti i ti umjetnici u organizaciji Ars Aevi predstavljaju državu". Taj jedan papir je bio dovoljan.

Ove godine mi smo dosegli maksimum – obezbijedili smo izvrstan ambijent koji se nalazi u prizemlju muzeja Ca’Pesaro koji inače posjećuje stotinu hiljada posjetilaca u toku godine. Sve je to platio grad Venecija – inače bi neku drugu državu to koštalo 300.000 eura za 6 mjeseci korištenja. Naš program koji je bio sačinjen od predstavljanja arhitektonskog projekta muzeja Renza Piana i instalacije Brace Dimitrijevića je bio prihvaćen da uđe na Bijenale. Samo je još trebalo da odgovorna osoba - sadašnji ministar civilnih poslova Sredoje Nović, napravi isto pismo kao što je 2003 uradio Mladen Ivanić.

To se nije dogodilo, a razlozi mi nikad neće biti jasni. Oni su tražili mišljenje od oba entitetska ministarstva kulture, a obrazloženje je da nisu zadovoljene procedure. Ja znam da takve procedure ne postoje, jer da postoje nekad bi i neko drugi pokušao odvesti naše umjetnike na Bijenale, a to se nikada nije desilo.

Za primjer ću samo reći da su u cjelokupnom period postojanja bivše Jugoslavije samo dvojica umjetnika iz BiH imala priliku predstaviti se na Venecijanskom bijenalu koje je najznačajnija smotra savremene umjetnosti – Ismet Mujezinović i Braco Dimitrijević. Nakon rata samo je Ars Aevi 2003 uveo četiri umjetnika, do ove godine. 

Da li je na tu odluku utjecala eventualna zavist nekih lokalnih kustosa koji u projektu nisu spoznali svoje interese.
Kada se govori o uspjesima neke institucije koja se bavi sličnim poslom u našoj zemlji, ja mogu reći samo “To je divno, to je dobro za nas, to je dobro za umjetnost”. Što nas je više, postižemo bolje rezultate. U interesu Ars Aevija je da npr. Umjetnička galerija BiH ili Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske djeluju dobro. Ukoliko svi zajedno radimo dobro, mislim da se afirmira savremena umjetnost. Jedino što mogu reći da ja nikada nisam nikome zavidio, nego samo mogu da čestitam.