Enes Salković - najbolji mladi glumac Messa

Laureat nagrade Rejhan Demirdžić za najboljeg mladog glumca/glumicu na upravo završenom 51. Messu je Enes Salković.  Ovaj izvrsni glumac kojeg smo imali priliku gledati u predstavama 'U potrazi za bojom kestena' u produkciji Mostarskog teatra mladih, te 'Pisma iz 1920' BNP-a Zenica, svoju glumačku naobrazbu stekao je na sarajevskoj ASU od 2006. do 2010. 

Radiosarajevo.ba: Nagradu za najboljeg mladog glumca dobili ste zahvaljujući igri u dvije predstave . Možete li nam izdvojiti razlike u radu sa dva različita redatelja?

Enes Salković: Oba redatelja su za mene kao glumca imala prihvatljiv pristup radu, budući da su oba redatelja komunikativna i pristupačna (Stevan Borodža i Oliver Frljić, op.aut). Zaista mi je bilo zadovoljstvo raditi i s jednim i s drugim.

Na jednoj predstavi smo pokušavali da dosegnemo taj genijalni, enigmatični um Sylvije Plath, jedne od najznačajnijih pjesnikinja 20. vijeka. Nekako sam morao da kopam po sebi, da laboratorijski pristupim svemu tome.

Rad s Frljićem je bio jako naporan za mene. Imao sam dosta straha na početku i sukoba sa samim sobom i prihvatanja i otkrivanja nekih novih istina. Najsretniji bi bio kada bi bar jedan čovjek iz sale izašao i postavio sebi barem jedno od tih pitanja, koja smo mi nametnuli.

Nadam se da će ta predstava pomoći u nekoj sveukupnoj situaciji u kojoj živimo, da će krenuti prema nečemu boljem, nekoj revoluciji. Možda su ovo velike riječi koje izgovaram, ali mislim da nam je potreban jedan Che Guevara, koji će da ovo sve raskrinka.  

Radiosarajevo.ba: Dobili ste nagradu za "dramu jednog lica" - predstavu 'U potrezi za bojom kestena', u kojoj vi osim Silvije Plath, glumite, zapravo, petnaestak uloga. Koliko ste se spremali za to?

Enes Salković: Kad mi je redatelj rekao da ja igram sve te likove, odgovorio sam mu da nije normalan. Ja sam prošle godine završio Akademiju, mlad sam glumac i morao sam se posvetiti maksimalno. Taj pristup koji smo imali u Mostarskom teatru mladih, gdje smo bili dosta zatvoreni i hermetični 24 sata na dan, nas je koštao dosta truda, smijeha, suza, angažmana i znoja.

Naravno, bez pomoći redatelja i moje kolegice Andree Prutine ništa to ne bi bilo moguće, tako da moram ovu priliku da iskoristim i da se svima zahvalim. Hvala i svima koji vole teatar i ja se nadam da će Mostarski teatar da krene nekim boljim stopama.

Radiosarajevo.ba: Jedno vrlo prozaično pitanje koje ja moram postaviti pošto se svi to pitaju: Da li je vama hladno u toj predstavi, s obzirom da sedamdeset minuta igrate u vodi?

Enes Salković: To nas mnogi pitaju. (smijeh) Znate, ispod nas su grijači, tako da kad spojite vodu i ovih 220 volti, to postaje poprilično rizična predstava, a ja nisam osiguran. Šalim se, ali da, voda jeste hladna, ali nekako se čovjek navikne. Vjerujte mi da u jednom trenutku i zaboravim da je ta voda toliko hladna.