Emir Nikšić, čuvar urarskog zanata u Sarajevu: Ljubav prema šarafčićima i točkićima

Kažu da u Sarajevu samo još nazivi ulica podsjećaju na stare zanate, da izumiru i da ih za nekoliko godina uopće neće biti. Priča o zaštiti tradicije i njenom nastavku više nikoga ne zanima jer ispričana je hiljadu puta bez konkretne akcije. Do očuvanja zanatske priče u Sarajevu stalo je samo onima direktno involviranim u njen opstanak, samim zanatlijama koji u Starom Gradu jesu rijetki, ali ih još uvijek ima.

Stara urarska radnja Šefkije Nikšića (FOTO: Arhiv)

U njegovoj urarskoj radnji posjetili smo Emira Nikšića, mladića koji već osam godina uspješno vodi porodični biznis. Tvrdi da bolji posao nije mogao poželjeti i da ga ne bi mijenjao ni za šta na svijetu.

Stoljetna tradicija

Lijep je osjećaj, kako za Radiosarajevo.ba govori, nastaviti nešto što se za ime porodice veže već duže od stotinu godina i da će, ako okolnosti dozvole, ovaj zanat pokušati prenijeti i na generacije Nikšića koje dolaze.

''Tradicija postoji od 1911. godine. Moj pradedo Šefkija osnovao je radnju u Zlatarskoj ulici. Deda je, potom, posao naslijedio da bi njegovim stopama krenuo i moj otac. Ja sam, dakle, već četvrta generacija Nikšića koja se bavi ovim poslom, našim familijarnim biznisom'', kaže nam Emir Nikšić na početku razgovora.

Priznaje da se kao srednjoškolac nije pronalazio u cijeloj priči, da je u radnju dolazio onako, tek da vidi šta se dešava, ali da je vremenom shvatio prednosti i bogatstvo prilike koja mu se nudi.

''Već osam godina sam u poslu, u početku sam se tražio, nisam bio siguran da li je to ono što hoću raditi u životu. No, opredijelio sam se za nastavak porodične tradicije iako nikakvog pritiska pri donošenju odluke nisam imao. Sada ovaj posao ne bih mijenjao ni za jedan drugi na svijetu. Ovaj posao zaista je interesantan. Sve je u nekoj minijaturi, sve je umanjeno, točkići, šarafčići... Mehanizam poput organizma čovjeka, svaki sat ima srce, uživam dok sve to gledam pod lupama, kako jedan dio pokreće drugi. No, sve je manje mehaničkih satova, preovladavaju baterijski pogoni. Kad mušterije donesu neki stari sat da se popravi, to su moji najsretniji dani na poslu'', priznaje Nikšić.

''Desilo se da ponekad ne znam popraviti sat, ali takvi su dani rijetki. No, u takvim situacijama uvijek računam na podršku i pomoć oca. Još dok sam učio zanat, tata mi je uvijek savjetovao da pred ozbilnije popravke treba dobro da se odmorim i naspavam, da ruke moraju biti mirne.''

''Kao malom, tata mi je govorio da je najljepši osjećaj uz laganu muziku i potpuni duševni mir, popravljati satove. Nisam to tada razumio, ali danas sve to i sam radim. Najčešće popodne kada je manje ljudi u radnji, odvojim vrijeme i uživam u radu'', dodaje Nikšić.

Tradicija će postojati i u godinama koje slijede.

Tri generacije porodice Nikšić na okupu (FOTO: Arhiv)

''Svoje zanimanje pokušat ću prenijeti i na moje potomke. Volio bih da se porodična tradicija nastavi i učinit ću sve da generacije Nikšića koje dolaze, zadrže ovaj zanat u životu. Ne znam da li će mehaničkih satova uopće biti za nekoliko godina. Moj posao, sve se više, nažalost, svodi na mijenjanje baterija, ali ima ljudi koji i dalje donose svoje stare satove na servis'', otkriva Nikšić i zaključuje:

''U gradu je jako malo urarskih radnji. Postoje prodavnice satova, ali servisera koji razumiju i bave se suštinom. Ima još nekoliko starih urara, ali nažalost, sve manje i manje.''