Emina Ćerimović: Volim BiH - ali ovdje nisam imala priliku, u New Yorku je imam

Kako je tokom posljednje godine studija volontirala u Kantonalnom tužilaštvu, učestvovala na pravnim klinikama i takmičenjima van države te s ukupnim prosjekom ocjena od 8,6, nije, kaže, očekivala da će godinu dana biti bez posla.

Međutim, upravo se to desilo. Umjesto pripravničkog, s diplomom pravnika, nastavila je raditi promociju kozmetike po trgovačkim centrima koje su se plaćale 3 KM po satu. 

Njena priča slična je pričama mnogih Bosanaca i Hercegovaca koji su izgubili volju i jednostavno svoje mjesto pronašli negdje van granica naše zemlje.

“U isto vrijeme, moje kolege - neki od njih su obnavljali godine na Pravnom fakultetu,  ili imali mnogo niži prosjek su se zapošljavali u instituciji Ombudsmana, na Sudu BiH, Bosnalijeku… Na ljeto 2009. godine bila sam jedina nezaposlena od svojih prijatelja s kojima sam diplomirala. Šta je to što su oni imali što ja nisam? U većini slučajeva, vezu. Tetku na Sudu, tatu na fakultetu, mamu u… O tome se otvoreno pričalo, u neku ruku je bila pohvala reći: 'Pa mama isto radi na sudu'. Ispričat ću vam jedan primjer. Prijavila sam se na pripravnički u Poreznoj upravi Federacije BiH. Bila sam na samom vrhu liste bodova, obavila intervju. Nakon dvije sedmice došla je odluka u kojoj je pisalo da je osoba X koja je bila dvanaesta na listi bodova dobila posao. Te godine sam zasigurno napisala oko desetine žalbi Agenciji za državnu službu – državnoj i federalnoj. Poslala sam žalbu i za odluku o Poreznoj upravi. Nakon deset dana došao je odgovor na žalbu kući u kojem odgovoru je pisalo kako je osoba X iz reda 'ostalih' te kako je po nacionalnom ključu bilo propisano da neko iz reda ostalih mora dobiti taj posao. Osoba X, koju sam lično poznavala, je po imenu bila Bošnjakinja, i neko ko je dva puta obnavljao prvu godinu na Pravnom fakultetu, ali isto tako neko kome je tata bio na čelu jedne od federalnih institucija.”

Zašto država plaća nešto od čega nema nikakve koristi

Konačno, na jesen Emina je otišla na intervju za mjesto pripravnika u Sekretarijatu Vlade FBiH. Mjesec dana kasnije dobila je odluku o prijemu u pripravnički staž. Međutim, pri dolasku u Sekretarijat nije naišla na lijepu dobrodošlicu.

“Pet mjeseci sam 'radila' pripravnički koji se uglavnom svodio na to da nosim krpu i kantu s vodom i čistim police na kojima su spisi godinama kupili prašinu ili da sjedim, i ne radim ništa, za pomoćnim stolom u jednih od kancelarija. Postala sam bliska s jednom kolegicom koja mi je objasnila taj odnos prema meni: Konkurs je bio raspisan za drugu osobu – međutim, nakon što sam ja ponovo bila na prvom mjestu na listi, Državna služba FBiH je naložila Sekretarijatu da me primi.“

Iako je bila primljena, za Eminu je ovo bilo pet očajnih mjeseci radnog iskustva gdje nije imala nikakvih zaduženja niti prilike za učenjem i napretkom. Također, pitala se zašto država plaća nešto od čega nema nikakve koristi. Jednom prilikom joj je bilo naloženo da napiše pitanja za test za prijem u radni odnos jednog od savjetnika u Sekretarijatu. Nakon što je napisala pitanja analizirajući federalne zakone i pravilnike, naloženo joj je da ista pitanja podijeli s jednom od kandidatkinja.

“To kao da nije bilo dovoljno. Kandidatkinja me je pitala da joj pošaljem i odgovore. Mislim da je suvišno govoriti o tome kako je ta osoba 'najbolje' uradila test te joj je ponuđena pozicija.”

Odlikovanje za magistarski rad

Emina nije imala mnogo prilike za rad, ali nije ni gubila vrijeme. Aplicirala je za stipendiju za magistarski studij iz ljudskih prava pri Centralno europskom univerzitetu u Budimpešti. Vrijeme koje je provodila na poslu koristila je kako bi se pripremila za testiranje za prijem na magisterij.

“Uspješno sam položila LSAT (test koji se polaže pri upisu na pravne fakultete u SAD-u) i TEOFL (test engleskog jezika). U međuvremenu, moja dobra prijateljica je pokazala moj CV jednom stranom tužiocu u Tužilaštvu BiH, koji me pozvao na razgovor. Odmah su mi ponudili posao u registraru pri Odjelu za ratne zločine. Međutim, kako se registrar gasio te godine, dobila sam ugovor do decembra 2009. godine. Bez obzira na to, napustila sam pripravničku poziciju u Sekretarijatu i prešla u Tužilaštvo. Raditi u Tužilaštvu je bilo jedno fantastično iskustvo! Međutim, mjesec dana kasnije, u maju, iz Centralnog europskog univerziteta su mi javili da sam primljena na magisterij i da mi je dodijeljena stipendija. Magisterij sam završila s prosjekom 3,77 (od 4,00) te sam dobila odlikovanje za svoj magistarski rad, koji je naknadno objavljen u Njemačkoj."

Bila je to još jedna stepenica u obrazovnom procesu ove mlade Bosanke. U Bosnu se vratila 2010. godine i opet prošla kroz isto: konkurs za konkursom, odbijenica za odbijenicom. Napokon je dobila posao u OSCE-u gdje je obavljala poslove na poziciji za srednju stručnu spremu, dok su njene diplome neiskorišteno skupljale prašinu. Znala je da to ne želi, da može više…

Emina Ćerimović nam priča kako Human Rights Watch, međunarodna organizacija za ljudska prava sa sjedištem u New Yorku, svake godine nudi fellowship program za pravnike. Prvi put se prijavila 2011. godine. Na raspolaganju su bile dvije pozicije za zainteresirane iz cijeloga svijeta i nije očekivala mnogo. Ipak, stigao je mail sa zahtjevom za telefonski intervju.

“Mislim da sam pet puta pročitala taj e-mail. Telefonski intervju bio je u petak navečer. Bilo je čudno pričati s komisijom sastavljenom od pet osoba koje ne poznajem i odgovarati na njihova pitanja. Iskreno, mislila sam da je to to. I bila sam sretna: dobiti telefonski intervju s Human Rights Watch je bilo ostvarenje sna. Međutim, sedam dana kasnije, došla je nova poruka u inbox. Pozvana sam na intervju i bio je to moj prvi let u SAD.

“Sletjela sam noć prije intervjua. Adresa održavanja intervjua bila je 350 Fifth Avenue i ja sam već rano ujutro krenula Petom avenijom u potrazi za brojem 350. Bilo je dvadeset minuta do intervjua, a ja još nisam na adresi. Prišla sam osiguranju Empire State zgrade, upitala sam ga za pomoć, a on je rekao: 'Pa to je ovdje'. Pogledala sam ga s nevjericom i pomislila da nije moguće da imam intervju u OVOJ zgradi.”

Tri sedmice po povratku u Sarajevo stigao je negativan odgovor. Emina nije bila primljena, ali nije bila ni razočarana. Bila je kaže sretna što je imala priliku biti intervjuirana za fellowship i što su je ljubazno pozvali da se prijavi naredne godine, što je i učinila. Godinu dana kasnije ponovo je aplicirala i ponovo su je pozvali na intervju. Ovaj put direktno u njihovu kancelariju u New Yorku i ovaj put joj je ponuđen dvogodišnji fellowship. Od tada je prošlo pet godina.

“Nakon sto je istekao fellowship, ponudili su mi poziciju istražiteljice. Tokom ove skoro četiri godine u Human Rights Watchu intervjuisala sam na stotine izbjeglica u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj, te radila istraživanja o situaciji u kojoj se nalaze odrasli i djeca s invaliditetom u ustanovama u Libanonu, Brazilu, Srbiji i Hrvatskoj.

Emina je danas zadovoljna prilikom koja joj je ukazana. Ne samo zbog posla, nego i zbog ljudi s kojima radi, priča nam.

“Human Rights Watch je okruženje u kojem osjećam da još uvijek rastem i imam priliku mnogo toga naučiti. Ostvarila sam svoj san i teško je naći nešto što trenutno želim više od toga gdje sam sada”.

I nakon svega kada Eminu Ćerimović pitate je li razočarana BiH, ona odgovara:

“Bosna i Hercegovina je moj dom. Tu mi je mama, sestra, prijatelji, tu sam provela svoje djetinjstvo. Ali, ljubav prema Bosni je više od toga. Ona se voli kao dijete, neuslovno. I to se nikad neće promijeniti. Ono što mene boli jeste činjenica da sve ide prema dole. Svaki put kada dolazim u posjetu, a dolazim veoma često, osjećam ljutnju i frustraciju kod ljudi, puna im kapa svega a malo šta ide nabolje.

Meni nikada nije bio cilj otići iz Bosne. Bio mi je cilj raditi i rasti, razvijati se, učiti, privređivati, napredovati. U Bosni nisam imala tu priliku. U New Yorku je imam. Mnogo toga mi nedostaje iz Bosne: porodica, prijatelji, prirodna bogatstva. Međutim, nepotizam kakav postoji u Bosni tjera me iz nje”.