Ekskluzivni intervju: Mustafa Skopljak (GALERIJA)

Jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika naše zemlje, Mustafa Skopljak, ove godine obilježava 40 godina umjetničkog rada. Ovaj akademski kipar rođen 1947, svoju je karijeru započeo početkom sedamdesetih godina. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je danas u svojstvu profesora, član je ULUBiH, izlagao je u mnogim državama svijeta, bio član brojnih umjetničkih kolonija, a u životu brojnih Sarajlija, čak i onih koji za umjetnost puno ne mare, prisutan je svakodnevno - kroz svoju skulpturu postavljenu ispred poslovnog centra Avaz.

Nemojte propustiti da pogledate retrospektivu ovog velikog majstora koja se otvara u subotu 11. septembra u galeriji Collegium Artisticum, a traje do 29. septembra. Razgovor smo vodili nekoliko dana uoči otvaranja, u moru ekponata koje je profesor Skopljak postavljao zajedno sa svojim asistentima među kojima je i njegova kćerka Ira, studentica ALU. Kroz razgovor smo saznali i da ju je pokušavo "odgovoriti" od umjetničkog poziva, no, očito mu to nije uspjelo.

RadioSarajevo: Da li je izložba koncipirana hronološki?
Skopljak: Mislio sam hronološki, ali se u toku postavljanja mijenjala situacija. Nisam ni pretpostavljao koliko imam radova. Kući i u ateljeu sam pokušao da odaberem radove, ali svaki čas bi izvukao neku kutiju koja me iznenadi. Zaboravio sam na mnogo toga.

Ima tu i hronološkog redoslijeda, ali recimo da će biti po ciklusima, seglemtima. Osim skulptura koje će biti grupisane po materijalima, bit će tu dva dnevnika crteža, potom ratni dnevnik sa grafikama i skorašnji dnevnik gdje je uključeno 365 plus 217 malih crteža. To sam radio prošle godine. Izložene će biti i fotografije mojih radova većih dimenzija koji su postavljeni u javnim prostorima. Ovako dok postavljam izložbu sve mi djeluje kao jedna velika instalacija.

RadioSarajevo: U vašem radu prepoznajemo dvije konstantne forme – jedna je horizontalno vreteno, a druga je vertikalni šiljak. Koliko dugo ste u ovim obicima?
Skopljak: Te vretenaste horizontale ja zovem ostaci akta. To je reduciran akt, a kasnije sam ušao u boju. Taj oblik vretena me vodi u pejzaž, pa u našu arheologiju i našu prošklost. Ta vretena su trajala dobrih deset godina i za te radove sam dobio mnogo nagrada. Vertikala je nastala u ratu, sa staklom. Vertikala je ipak jedan optimizam. Kasnije su se pojavile u drugim materijalima, a prisutne su i danas.

RadioSarajevo: Još jedna konstanta su boje. Nije baš čest slučaj da u skulpturi nailazimo na boje?
Skopljak: Do prije nekih pedesetak godina, boja nije bila tipična za kipare. Ja sam se kao srednjoškolac i kao student interesovao za boju, tako da sam je ugradio u skulpturu. Kritika je to sretno prepoznala.

RadioSarajevo: Nevjerovatna količina radova, zaista. Među brojnim materijalima koje ste koristili u ovih 40 godina, pronalazimo staklo. Šta je specifično za tu fazu?
Skopljak: Taj materijal sam koristio u ratu. Osjetio sam to staklo, njegovu opštrinu, njegov lom, kad granata padne blizu stakla to je strašan zvuk, ne znam da li je gora detonacija ili ono pucanje stakla. Gazeći te komade, došao sam do ideje da od destrukcije pravim konstrukciju. Tako su nastale moje ratne skulpture i instalacije.

RadioSarajevo: Iz tog perioda treba izdvojiti izložbu „Svjedoci postojanja“ grupe sarajevskih ratnih autora. To je bila prva izložba koja je izašla iz ratnog Sarajeva.
Skopljak: Jeste, izložba je izašla i išla u Ameriku, ali mi nismo migli. To je instalacija koju smo gradili od 1992, pa tokom 1993. Nisam je prikazao ovdje jer bi samo ona zauzela pola prostora, a i komplikovana je za postaviiti. Ali ona je bila izlagana po svijetu i dva puta u Sarajevu nakon rata, pa mislim da je dovoljno da je prikažem na fotografijama.

RadioSarajevo: Vaši radovi su sastavni dio kolekcije Ars Aevi. Koliko je bitno da Sarajevo dobije muzej suvremene umjetnosti?
Skopljak: To nije samo važno za Sarajevo, važno je za cijeli region, jer ipak u kolekciji stoje veliki umjetnici sa ozbiljnim radovima i ja se nadam da će muzej što prije i da se završi. Zbirka je odlična i vrlo je bitna za Sarajevo i za region.

RadioSarajevo: Kako je danas biti kipar u komercijanom smislu – čini se da se, kada je prodaja u pitanju, više isplati slikarima. Ljudi kupuju slike i vješaju ih na zidove, ali kad je skulptura u pitanju, možda malo zaziru...
Skopljak: Možemo i skulpturu objesiti na zid, ha ha... Reljef, savremena skulptura to dozvoljava... Skulptura je likovna disciplina koja je dala povoda za mnogo drugoga. Danas vidimo skulpturu u instalacijama, performansima. Dobro, slika je jednostavnija, ona je za zid, ona je da se u njoj uživa – ali ne sve slike. Npr. Teško bi se ko odlučio da stavi i da uživa u nekim od ovih ovdje slika. Treba vremena da ih čovjek usvoji, a mi smo sada u nekoj fazi kada ljudi teško usvajaju. Teško. To nisu stereotipi, stereotipi su postojali i prije pedeset godina. Danas ima mnogo više primitivizma. Evo vam primjer novih tajkuna – mnogi od njih kupuju umjetnost ali ne razmišljaju o njoj.

RadioSarajevo: Kupuju li vaša djela? U kojem se cjenovnom razredu kreću?
Skopljak: To zavisi od tajkuna do tajkuna, ha ha... Pa nema baš puno mojih dijela u prodajnim galerijama, pokušao sam, ali ne ide. Prodam nekim ljudima koji stvarno osjećaju i koji sa radošću odvoje novac za to – to će i cijeniti.

RadioSarajevo: Možemo li govoriti o postojanju nekog establishmenta kada je pitanju prodaja umjetničkih dijela u BiH? Šta kupci traže?
Skopljak: Pa ima toga. Ljudi ipak više vole vidjeti čist motiv, lakše ga usvoje. A ove ekperimente... teško.

RadioSarajevo: Već dugi niz godina predajete na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kako vam je raditi sa studentima, da li se ponosite njihovim dostignućima?
Skopljak: Lijepo je raditi sa mladima, oni mogu da te osvježe. U njima možeš prepoznatio sebe. Najviše volim kada smo u fazi uzajamnog dopunjavanja. Ja mislim da je to zadatak svakog profesora – treba da cijeni rad studenata, a tada oni cijene i njegov rad. Drago mi je kada na izložbama i u galerijama vidim radove svojih studenata.

RadioSarajevo: Ipak, najveća satisfakcija za jednog kipara je kada izađe iz galerije, kada njegov rad osvane u javnom prostoru. Koliko ste vi u tom smislu bili zadovoljni u proteklih četrdeset godina?
Skopljak: Ja sam uspio da uradim dosta skulptura u javnim prostorima, zahvaljujući pozivima za učestvovanje u kolonijama, drugačije ne. Izuzetak je jedino moja skulptura ispred zrade Avaza, ali ona je izabrana na osnovu konkursa. Sve ostalo je u okviru kolonija – Forma Viva u Portorožu, Kostanjevica, Aranđelovac, Dimitrovgrad, Kikinda i mnoge druge. Mislim da sam zahvaljujući kolonijama profitirao – ne u finansijskom smislu već u smislu da ti radovi stoje na velikim kiparskim simpozijumima. To su sve radovi u kamenu, željezu, drvetu, zemlji, velikih formata. Kući to ne mogu raditi, nemam prostora za to, kući samo radim manje komade, crteže, skice i grafike.

RadioSarajevo: Hvala na razgovoru, mnogo sreće!
Skopljak: Hvala