Ekskluzivni intervju: Aleksandar Hemon

Foto: arhivska fotografija iz knjige "Lazarus Projekat"

Jedan od najslavnijih Sarajlija i Bosanaca na svjetskoj književnoj sceni, Aleksandar Hemon, u sklopu Sajma knjige promovirao je svoj treći roman. Knjiga "Projekat Lazarus" već je doživjela veliki uspjeh u Americi, gdje ju je New York Times uvrstio u svoj izbor 100 najboljih knjiga. Prijevod na bosanski/hrvatski/srpski jezik potpisuje Irena Žlof, a izdavač za BiH, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru je VBZ.

Tokom promocije održane u Collegium Artisticumu Hemon je, odgovarajući na brojna pitanja posjetilaca, govorio o Lazarusu, kompliciranosti identiteta, imigrantima kao sastavnom dijelu američkog društva, svom engleskom jeziku, svojoj američkoj i bosanskoj publici. Govoreći o "kompliciranosti" identiteta Vladimira Brika (lika iz novog romana - sarajevskog pisca koji živi u Čikagu) Hemon je izrekao misao kako svako mora imati pravo na svoju pojedinačnost unutar kolektivnih identiteta. Moderatori i uvodničari bili su Vladimir Arsenijević i Faruk Šehić.

Hemon će u Sarajevu ostati do kraja Sajma knjiga, u sklopu kojeg ga čeka još nekoliko događaja. Jedan od njih je i izložba fotografija Velibora Božovića koje krase knjigu Projekat Lazarus. Izložba se otvara u galeriji IPC u petak u 18,00. Opširnije

Intervju koji slijedi, Hemon je dao našoj novinarki Dijali Hasanbegović, neposredno nakon promocije.

U zbirci „Ljubav i prepreke“, pripovjedač se često prisjeća svoje prošlosti, Bosne, Sarajeva. Međutim, vidljivo je da to čini sa određene vremenske i prostorne distance. Također, i bolna mjesta u tom sjećanju opisana su vrlo vješto, ali distance ne nestaje. Kolika je moguće distancirati se od sjećanja, koliko je važna distanca u pisanju?
Moji su likovi mnogo „oštećeniji“ od mene. Za razliku od njih, ja sam prevazišao nostalgiju, budući da često dolazim u Sarajevo. Završio sam sa tim nostalgičnim, tužnim odnosom prema sjećanju. Ja sam, međutim, već jednom u životu prošao to kroz šta oni prolaze, i to mi je bilo važno, zato što sam otkrio kreativni aspekt nostalgije. Dakle, oni izmišljaju, fabriciraju svoju prošlost, čisteći je tako od neželjenih sjećanja.

Vaš posljednji roman, „The Lasarus Project“, također ima za glavnoga junaka imigranta, samo ovoga puta, umjesto mladića, imamo zreloga čovjeka. Ipak, muče ga vrlo slična pitanja, ali prije svega pitanje tuge. Koliko se on razlikuje u mjeri tuge od mladića iz „Ljubavi i prepreke“, te da li je dobio odgovore na pitanja koja ga muče?
U Bosni i Hercegovini desilo da prvo izađe „Ljubav i prepreke“, a zatim „Slučaj Lazarus“ – tako da se stiče dojam da se radi o hronološkom sazrijevanju. Zapravo, ja sam to nekako pisao u isto vrijeme, te sam ponudio dvije različite percepcije – adolescentsku i zrelu. Da, radi se o sazrijevanju, promjeni perspektive, ali ne u hronološkom smislu.

Da li je moguće pisanjem definirati sebe, smjestiti se bolje u svijet?
Moguće je, ali ne moraju to čitatelji uvijek prepoznati. Svakako da pišući zaokružujemo jedan svijet, ali koliko je moj, toliko i nije. Nijedan od tih likova i događaja nisu ja, ali opet – svi jesu ja.

Je li uopće moguće pripovijedati o sebi, je li to uvijek pripovijedanje o nekome drugom? Koliko, zapravo, pišete o sebi, kreirajući svoje likove?
Ja uvijek počinjem pisati iz svog ličnog prostora, iz svog doživljaja. S vremenom, kako pisanje odmiče, to postaje nešto sasvim drugo. Moj dojam i doživljaj ostaje u nekoj kombinaciji, ali to je na kraju nešto sasvim drugo. Kada je sasvim završen, taj svijet je objekat za sebe, i iako sam možda krenuo iz ličnoga prostora dok sam ga kreirao, on je objekat za sebe, i njemu više nije potrebna niti moja prisutnost da bi postojao i nešto značio.

Ima li sretnih imigranata?
Ima, mogu reći da sam ja sretan. Bosanci u Americi su uglavnom izbjeglice, ne imigranti, te se za njihov odlazak nužno vezuje trauma. Ta trauma proizvodi veliku tugu. Ta tuga se povećava činjenicom da oni imaju osjećaj da moraju birati: biti Bosanci ili biti Amerikanci, tako da na kraju nijedno od dvoje ne mogu zaista biti. Dakle, isključivost situacije je ta koja je turobna. Ono što nije lako izvodivo, jeste pokušati to dvoje integrirati u svoj identitet. Ja sam to uspio učiniti, u tom smislu – ja sam sretan.

U svojoj kolumni u magazinu Dani pitali ste se kako će Vaša kćer doživjeti Sarajevo i naveli niz briga u vezi s tim? Kako je prošlo?
Pa, sad zasad je dobro. Tek je udahnula prvi zrak ovdje. Zadovoljan sam, a kasnije ćemo vidjeti kako će ga zaista doživjeti.

Dijala, radiosarajevo.ba