Edisa Čišić: Šta smo izgubili sa Zemaljskim muzejom

Edisa Čišić mlada je sarajevska umjetnica. Trenutno se nalazi na postdiplomskom studiju tursko-islamske historije umjetnosti na Univerzitetu Mimar Sinan u Istanbulu. Diplomirala je na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Radiosarajevo.ba: Šta je tema tvog magistarskog rada?
Čišić: Planirala sam da to bude nešto vezano za prostor BiH u osmanskom periodu. Nisam htjela da to bude arhitektura i prva je ideja bila vez. Međutim, kada sam vidjela koliko smo slabi sa literaturom i sl., u dogovoru sa mentoricom, odlučila sam uzeti nešto lakše. Prijedlog je bio nakit. Kod nas je, ipak, svakako loše sa literaturom u svakom pogledu, ali sam ipak odlučila pokušati te da to bude kolekcija iz muzeja, kao nešto početno. Trebala sam je fotografisati, pokazati mentorici i krenuti sa radom. Međutim, zbog novonastale situacija sa Zemaljskim muzejom BiH, nisam uspjela ni da fotografišem uzorke.

Radiosarajevo.ba: Gdje je izbio problem?
Čišić: Trenutno najveći, a i jedini problem je zatvaranje muzeja, budući da sada uopće ne mogu pristupiti etnološkom odjelu. Da nije toga, ja bih se sa fotografijama vratila u Istanbul i krenula dalje sa pretraživanjem literature – kataloga i svega što se izdalo na tu temu. Možda bih i razgovarala sa nekim našim stručnjacima i napokon sve to svela na neki novi katalog.

Radiosarajevo.ba: Šta će se desiti ukoliko nikako ne mogneš pristupiti muzeju?
Čišić: Pa, već su se sada desile neke poteškoće i to uopće nije lagan rad, kakvim sam ga ja zamišljala. Tako je najgore što se može desiti to da odustanem od rada, odnosno od bilo kakve mogućnosti da bude vezan za BiH i uzmem neku temu iz Turske.Bila sam u Bošnjačkom institutu, gledala malo po internetu i došla sam do nekih kataloga. Sada se ne usuđujem ni pretjerano istraživati, jer se bojim da ću uzaludno potrošiti vrijeme na to, a opet ostati bez glavnog materijala – fotografija nakita.

Radiosarajevo.ba: Koliki je značaj Zemaljskog muzeja kao izvora materijala, literature i svega ostalog?
Čišić: Oni imaju biblioteku, koju sam ljetos obišla, a nisam znala ni da postoji niti da se može tako jednostavno pristupiti. Ulaz je bio besplatan, a svi su bili jako ljubazni. Imaju toliko interesantnog materijala da se svašta može naći kada se zarovi. Ta biblioteka i etnološki odjel su mi najbitniji. Nažalost, u etnološkom odjelu sam davno bila i ne sjećam se najbolje ni šta sve tačno imaju, a sada više nisam ni u mogućnosti da pogledam.

Radiosarajevo.ba: Pored nedostatka finansija, šta misliš šta su drugi problemi? Je li to neinformisanost javnosti šta se sve tamo nalazi ili nešto drugo?
Čišić: Mislim da se upravo radi o neinformisanosti javnosti. Ne bih da griješim, ali milslim da bi se moglo uraditi malo više na prezentaciji. Bila sam studentica na likovnoj akademiji, ali sam tek sada vidjela šta sve imamo i čemu se bez problema moglo pristupiti.

Radiosarajevo.ba: Što se tiče etnologije i osmanskog perioda, postoji li ikakva alternativa Zemaljskom muzeju?
Čišić: Vjerujem da bi se mogle naći neke privatne kolekcije. Bila sam na Baščaršiji i pogledala neke od zlatarskih radnji, čisto da se raspitam može li se naći neka zbirka antikviteta, i može se naći. Ipak, nije samo poenta što bi mi bilo puno lakše da to bude baš ta kolekcija iz muzeja, već i to što kada bi se takav jedan rad o njihovoj kolekciji napravio– on bi se mogao i prevesti na naš jezik te bi i muzeju bio od koristi.  Ja sada uopće ne mogu znati kako će teći taj rad, ali u svakom slučaju bi to bilo poređenje onoga što se nalazi u Turskoj i kolekcije u muzeju. Sama pomisao na to da ću se morati vratiti u Tursku i reći profesorici kako sam se našla u problemu jer se muzej zatvorio, za mene je strašna.