Draga Potočnjak o potisnutim emocijama, Ceci i crnom gradonačelniku (INTERVJU)

Draga Potočnjak je slovenačka teatarska i filmska glumica čija je uloga u predstavi „Proklet bio izdajica svoje domovine“ u režiji Olivera Frljića i izvođenju Slovenskog mladinskog gledališča posebno upečatljiva.

Ovaj komad, u kome glumci pod svojim imenima igraju sami sebe, te koja uz brutalno direktnu simboliku i izražajna sredstva, u nekoliko slika tematizira raspad bivše Jugoslavije, ima nadasve zanimljiv epilog. U tom epilogu Draga Potočnjak govori publici kako je od redatelja dobila zadatak da pjeva pjesmu Neću protiv druga mog Radeta Šerbedžije, snimljenu 1991, a u kojoj je prateće vokale pjevala Svetlana Veličković, buduća Ražnatović. Potočnjakova je imala ozbiljan problem jer, kako kaže u epilogu, nije mogla u predstavi otpjevati ovu pjesmu. Tako je nastala živa polemika između nje i kolega glumaca, kojoj smo mi gledatelji prisustvovali. Neke kolege su je optuživale za manjak profesionalizma, drugi da na ovaj način u pitanje dovodi cijelu predstavu; spočitano joj je da „mrzi Srbe“, dok su druge kolege su ovo iskoristili da iznesu detalje iz njenog privatnog života u kojem je imala prijateljske odnose sa Srbima i surađivala sa srbijanskim redateljima. Pominje se i njena veza sa izbjeglicama iz BiH. Ova farsa na sceni završava sveopćim iznošenjem prljavog veša i unutrašnjih sukoba između članova ansambla, čime se predstava i završava.

Draga Potočnjak je rođena 1958 u Hrvatskoj, ali se još u djetinjstvu sa roditeljima preselila u Ljubljanu, gdje je 1981. završila studij na AGRFT (tamošnjoj Akademiji scenskih umjetnosti). Od te godine djeluje kao glumica u Slovenskem mladinskem gledališču. Surađivala je sa Tomažom Pandurom, Rahimom Burhanom, Ljubišom Ristićem, Janezom Pipanom, Draganom Živadinovim, Dušanom Jovanovićem, Damirom Zlatarom Freyom, Kaćom Čelan, a za svoju umjetnost često je nagrađivana. Aktivna je i kao radijska glumica, piše dramske tekstove, bavi se izučavanjem dramske terapije, a posebno treba izdvojiti njen rad sa teatarskom grupom izbjeglica iz BiH Nepopravljivi optimisti, koju je vodila od 1992. - 1996.

RadioSarajevo: Možete li se prisjetiti rada sa izbjeglicama iz BiH? Šta je bio vaš motiv?
Potočnjak: Moj motiv je bio da preživim. Kad je se počelo jedva sam živjela s tim i bilo mi je grozno dok je trajao rat u Hrvatskoj. U našem desetodnevnom ratu sam izgubila svekra. Tada sam osjećala da mi je potpunosti propala vjera u teatar, u svijet, u život. Morala sam nekako da spasim sebe. Otišla sam u prihvatni centar i rekla da bih radila nešto, i tako sam došla u kotnakt sa ljudima iz BiH. Zvala sam ih prognanici, a ne izbjeglice, jer su većinom bili prognani. U zbirnom centru u ljubljanskom kvartu Trnovo organizirala sam kulturni život za mlade ljude koji su tamo bili praktično zatvoreni.

Tako sam počela sa teatrom. Napravili smo četiri predstave, a svaku igrali po više od trideset puta. Dobili smo neke međunarodne nagrade. Radila sam sa puno mladih ljudi, jer smo svaku predstavu pravili po nekoliko puta – taman je završimo, onda neki od njih odu iz zbirnog centra, dođu novi... Sa njima mi je bilo jako lijepo raditi i tako smo lakše preživjeli rat. Sa mnogima sam još u kontaktu., a svi mladi ljudi sa kojima sam radila su „stali na svoje noge“, svi su u svojim životima uspješni. Čak i jedan momak, za kojeg sam se bojala jer mu je dosta članova obitelji pobijeno, pa je on utjehu pronalazio u drogi, i on mi se nedavno javio da je sada u redu i da radi u nekom kulturnom centru u Kanadi....Nikad ih nisam prebrojala, ali ih je sigurno bilo oko stotinu.

RadioSarajevo: Koliko od njih se vratilo u BiH?
Potočnjak: Pa samo manji dio. Odlazili su u Švedsku, Kanadu, Englesku, Ameriku, Cipar. Pola godine nakon rata išli smo u Goražde, Tuzlu i Mostar i tamo izveli predstave. Htjeli smo da vidimo da li u Bosni ima smisla to što smo radili i imalo je smisla. Itekako...



RadioSarajevo: Možete li iz tog konteksta Ljubljane i Slovenije devedesetih, da protumačite kako je to nastala „jugonostalgija“ u toj državi, koja je, vidjeli smo i u predstavi, na neki način prisutna i danas?
Potočnjak: To je u stvari Frojdov princip. Jako sam zamjerala mojim sugrađanima jer poslije par mjeseci rat im više nije bio zanimljiv. Teško smo pronalazili novce za naš teatar, više su nam pomagali stranci. Slovenija se toliko htjela osamostaliti, da su ljudi morali potpisnuti činjenicu da smo tolike godine živjeli skupa u jednoj državi. Iz toga se rodila jugonostalgija, jer je to bilo u podsvijesti i negdje se moralo ispoljiti. Slovenija je prodavala oružje Bosni i zarađivala na tome što je ogavno, ali obični ljudi su s druge strane pomagali koliko su mogli.

Sve je to bilo „humanitarno“ (pod navodnicima) ali ja mislim da ovo što smo radili nije bilo samo „humanitarno“, to je bila kultura, umjetnost, za to smo bili i nagrađivani. Radiš najprije za sebe, a od toga je svako od nas nešto imao - ja i dandanas imam to prijateljstvo sa Bosnom. Tu riječ „humanitarno“ odonda ne volim. Ja u stvari nikad nisam pričala o tome... Sve dok me proces rada na ovoj predstavi nije isprovocirao

RadioSarajevo: Koliko veze sa stvarnim životom ima epilog predstave „Proklet bio izdajica svoje domovine“ u kojem vi odbijate da pjevate pjesmu koju je pjevala Ceca Veličković?
Potočnjak: To je potpuna istina. To je bilo sat i pol vremena žuične debate jer me moje kolege nisu razumjele. Za mene je to bilo očajno. Bilo je tako da sam mislila da ću dobiti čir na želucu, zaista sam se razboljela jer nisam htjela o tome pričati. Najprije smo za predstavu napravili dva i pol sata materijala i odigrali ga na "kontrolnoj probi". Tek onda je došao redatelj Frljić i pitao me da li bih mogla odigrati i ono što se desilo. Kazala sam da ne bih, jer je to za mene stvarno bila mučna debata. Mislila sam da ću doživjeti srčani udar, toliko je žestoko bilo. Od njih deset, samo me jedna kolegica podržala... Na kraju, ta moja intimna priča je ušla u predsatvu. Istovremeno smo izbacili većinu materijala od onih dva i pol sata koje smo ranije pripremili.

Razmišljala sam - ako si glumac koja je tvoja misija? Mi postajemo sve više gladijatori, kako bismo ubijedili ljude da umjetnost, kultura i život imaju smisla...



RadioSarajevo: Koliko se taj vaš gest odbijanja doima u neku ruku anahronim u 2010. godini kada se, recimo, u Sloveniji otvara TV Pink, a Ljubljanom odzvanjaju Cecine pjesme?
Potočnjak: Svako to intimno doživljava na različite načine. Zanimljivo je koliko ljudi je nakon predstave htjelo sa mnom da govori baš o tome, toliko da je meni postalo veoma naporno. Kao da su svi htjeli da preispitaju svoju savjest razgovarajući o predstavi i mom odbijanju. Mi smo ipak sve to potiskivali u sebi.

RadioSarajevo: Kako tumačite da mnogi danas i ne znaju da je u toj pjesmi pjevala Ceca? Kako tumačite kulturni zaborav? Da li je to stvar konzumerizma?
Potočnjak: To je stvar lagodnosti, to je kao propast Rima... dug proces. Meni to u principu ide na živce. Npr. kod nas dođe Frljič i isprovocira nas, a našim rediteljima se ne da. Ne da im se da u teatru istražuju, sve je prefino, sve je lagodno. Žalosno je da kultura ide u tom smijeru, žalosno i bolno, majku mu!

RadioSarajevo: Šta o Sloveniji govori jučerašnji ishod lokalnih izbora u Piranu? Taj grad je za gradonačelnika izabrao crnca, liječnika koji se u Sloveniju doselio iz Gane, a koji je, pri tom, oženjen Hrvaticim. To je u suprotnosti sa slikom kakvu smo doživjeli gledajući predstavu - koja prikazuje šovinizam u Sloveniji.
Potočnjak: Ma to u Piranu je genijalno! Meni pada na pamet slovenski mit „Lepa vida“ koja odlazi u Egipat, a sad nam nazad dolazi taj crnac. Stariji slovenci bi rekli „zamorc“ – oni koji žive „iza mora“. Slovenija je prilično šovinistična, ali ne sve sredine i ne svi ljudi. Taj šovinizam se ispoljava u bijelim rukavicama, da se ne bi previše vidjelo. Izbjeglice i imigranti su prvi problem Evrope, a Holandija i Švedska već imaju desničare koji će ga rješavati na svoj način. Tako da je ovo što se desilo genijalno – ako može Amerika, zašto ne bismo mogli u Piranu.

RadioSarajevo: Hvala mnogo na razgovoru

vesna, radiosarajevo.ba