Damir Nemir Janeček o učešću na Jevrejskom filmskom festivalu

U Zagrebu je u proteklim danima održan Jevrejski filmski festival, događaj koji je okupio filmske brojne profesionalce. Među njima je bio i Sarajlija Damir Nemir Janaček

Zašto si pozvan na festival?

Pozvan sam na Jevrejski filmski festival na Talent Campus Workshop. Pozvali su me kao mladog filmskog autora koji je zadovoljio svojom prijavom i scenarijem za kratki filma na temu sjećanja. Nisam želio kalkulirati i pokušati napisati nešto što će biti vezano za Jevreje ili ratnu tematiku. Napisao sam priču o psu lutalici i njegovom uličnom životu, nošenju s ljudskom zlobom i životom nakon udomljavanja. To je jednostavna priča o suosjećanju koje me strahovito zanima jer je njegov deficit prenalašen. Također sam tu priču napisao jer se suosjećam i često i sam osjetim poput psa.

Istaknuo bi da sam saznao da su pojedinci savjetovali organizatore da me ne prime jer sam, citiram, konflinktan i nisam timski radnik. Hahaha. Tužno smiješna mi je ta njihova potreba za tim što rade. Inteligentni ljudi s festivala nisu nasjeli I bješe to lijepih 8 dana filmske suradnje. Na kraju nit je bilo svađe, a za timski rad sam kao i ostali bio nagrađen.

Kako ste radili na Talent Workshopu Jewish Film Festivala?

Koncept je slijedeći. Intenzivno se radilo 8 dana. Prvih nekoliko dana se razmišlja o scenariju za kratki film, te uporedo s tim sluša redovna sjajna predavanja ljudi iz svijeta filma, iz svijeta autoskog filma. Na kraju smo prikazali dva kratka filma koja smo timski napravili surađujući međusobno. Za suradnju smo i nagrašeni statuama Jevrejskog Filmskog Festivala.

Nešto više o festivalu?

Jevrejski filmski festival prikazivanjem filmova židovskih autora i filmova židovske tematike nastoji skrenuti pažnju i sačuvati od zaborava stvari vezane uz jevrejsku povijest. Ne iz razloga da svi trube o tim stvarima već da se iz njih napokon nešto nauči. Na žalost, Jevrejima su se desile najogavnije stvari u povijesti (iako je izlišno govoriti o manje i više gorim doživljenim zločinima). Ovogodišnje izdanje festivala se bavi djecom! Ne samo jevrejskom već svom djecom koja ponajviše trpe u stupidnim ratovima. Djecom, koju se najmanje pita za išta. A koja najviše osjećaju i znaju.

Ko su bitni ljudi na JFF?

Predsjednik festivala je gospodin Branko Lustig, višestruki dobitnik Oskara, čovjek koji je radio s Stevenom Spilbergom, Ridley Scottom itd., čovjek koji se uvijek trudio naše ljude dovesti u Hollywood da rade kad god je bio moguće i koji se vraća kući i pomaže mladima.

Filmovi s JFF koje bi izdvojio?

Prikazano je mnogo filmova, ali izdvojit ću pojedine.

Zemlja igračaka koju je režirao mladi Jochen Alexander Freydank, iz Njemačke, dobitnik je ovogodišnjeg oskara za kratki film. Priča je to o onim Njemcima koji su pomagali Jevrejima u nacističkoj Njemačkoj. Priča je to i o prijateljstvu koje ni najveće zlo poput tadašnjeg ne može pokoriti.

Dječak u prugastoj pidžami Marka Hermana, priča nevjerovatnu priču iz vizure osmogodišnjeg dječaka Brune. On je sin zapovjednika u koncentracijskom logoru. Druži se sa židovskim dječakom s druge srane logorske žice. To „zabranjeno” prijateljstvo će imati neočekivane posljedice.

Moramo pamtiti je veoma zanimljiv dokumentarni film. Ponajviše zbog načina na koji je nastao. Naime, za vrijeme njihovog školskog učenja povijesti jako su se zainteresirali za to što se dešavalo u drugom svjetskom ratu. O svom trošku su otputovali te posjetili koncentracijske logore Dachau, Auschwitz i Birkenau. Priča je to o prošlosti koja se ne može izbrisati, i o sadašnjosti u kojoj su oprećna mišljenja o toj istoj prošlosti. Anketa sprovedena nad mladima je pokazala da čak 25% mlađe populacije nema pojma tko je bio Adolf Hitler!

Uspomene jednog bjegunca se izdvaja svojom fascinantnom pričom i tretiranjem traume kroz jedan odnos starca i djeteta. Rade Šerbedžija je jako dobar u ulozi arheologa koji spašava Jakoba, Jevrejskog dječaka iz Poljske. Zajedno, kroz drugarstvo oni savladavaju traume i nastavljaju živjeti puni iskustva i ljubavi.

Valcer s Bashirom režiran od strane Ari Folmana je nemoguće ne izdvojiti. Brilijanto djelo, dopuštavm si da kažem, remek djelo moderne filmske umjetnosti, dokumentarno igrani animirani film koji jako kritički i jako kreativno govori o zločinima koje su počinili Jevreji. Strahovito bitan film jer zbog ovakvih autorskih hrabrih filmova nema se prostora prigovoriti Jevrejima kako jedno pričaju, a drugo rade. Bravo. Sudionici Talent Campusa su imali priliku razgovarati s jednim od crtača i animatora koji je radio na ovom filmu.

Hrabro srce Irene Sendler je strahovito bitna storija o Ireni Sendler koja je spasila 2500 židovske djece za vrijeme nacističke okupacije Poljske. Bila je socijalna radnica i imala pristup varšavskom getu. Bila je uhvačena i mučena brutalno. Ne samo da je spasila židovsku djecu, već je spasila generacije njihovih potomaka. Hvala Irene!

Adam je uskrsnuo je mnogostruko nagrađivani film Paul Schradera. Priča je to o rehabilitacijskoj bolnici za preživjele logoraše. Tužna priča u kojoj ipak ljubav i dobrota, uz puno muke uspjeva pobijediti zloću.

Tvoj film Halid Bunić Vječni prikazan je u kinu na Tuškancu. Tvoji dojmovi nakon projekcije?

Bio sam ogorčen kada su mi rekli organizatori manifestacije Dani Sarajeva da ne žele prikazati film Halid Bunić Vječni. To su učinili i organizatori Bosanskohercegovačkog filmskog festivala u New Yorku. Ubrzo sam shvatio gdje živim i kakvi se sve likovi bave kojekakvim stvarima, i koliko se prodaje magle i šuplje i da u našim okvirima bez "čuvara leđa" bio on mama, tata, ili bitan član familije... nerijetko teško možeš išta. Naročito još ako se zamjeriš nekome što otvoreno misliš svojom glavom.

No sva ta sekiracija i suočavanje s surovom realom ružičaste BiH je prošla kada nas je Hrvatski Filmski Savez srdačno i dostojasntveno pozvao da nas ugoste u najboljem programskom bioskopu na našim prostorima, u bioskopu Tuškanac u Zagrebu koji je službeni bioskop Kinoteke.

Halid Bunić je na projekciju iz vlažne kinoteke došao avionom, predstavio se, dobio ovacije, nakon filma radovao gledatelje koji su se željeli rukovati s njim i čestitati mu. Potom je odmorio u centru Zagreba u hotelu da bi se sutradan avionom vratio u grad koji ga ne cijeni, među ljude koji nerijetko slave ublehu i masku. A ponajmanje iskreno i od srca. Mnogi mediji su popratili projekciju što me veoma raduje jer to pokazuje njihovo zanimanje za Halida. A to je i moj cilj, da što više ljudi sazna o Halidu. Zato nikada ovaj film neće umrijeti, bez obzira šta god u budućnosti da napravim uvijek ću nastojati film i priču o Halidu širiti.

Nakon filma o projekciji su pisali čak i srpski mediji. Dvostruki oskarovac i svjetska producentska klasa, Branko Lustig je jaranski par dana pred projekciju savjetovao gostima da odu na naš film. Filip Šovagović prijateljski pozvao prijatelje i došao na projekciju. Uglavnom, desile su se stvari koje jednostavno vesele i ohrabruju i koje nadjačavaju svu zločestost i lokalno podapinjanje. If ju nou vot aj min. (uz smiješak nam kaže Damir Nemir Janeček).



radiosarajevo.ba