Dado Delić: Do sljedeće avanture, neka umre smrt!

Dado Delić se prošle godine odlučio na nesvakidašnju avanturu - biciklom stići do Uzbekistana. 

Njegove putešestvije pratili smo sve vrijeme i Dado nam je svaki put kad bi to mogao pisao o onome što je doživio na svome putu. Gledali smo i čitali o dalekim mjestima i neobičnim ljudima, Dadinim doživljajima, kraju puta i povratku. 

Veseli nas čuti da avanturista i svjetski putnik Dado Delić najavljuje novo putovanje na točkovima - ovaj put planira stići do dalekoga Japana. 

Opet biciklom, i to iz Tadžikistana pa sve do Zemlje izlazećeg sunca. 

Dadu možete pratiti na Facebook pageu i blogu Therollingdrifter. 

Sve njegove priče na Radiosarajevo.ba možete čitati na ovom linku. 

Posljednja priča s putovanja u Uzbekistan - Na točkovima po Timurovom kraljevstvu

Konačno sam dospio u zemlju u kojoj mi je izlazak sunca postao putokaz i sada više nije bilo dvoumljenja. Samo na istok... Samarkand je na istoku. Sopstvenim nogama, umjesto bijesnih mašina. Sada sam mogao konačno da im vratim njihova prava imena, moje noge. Osvjedočene ožiljcima, očvrsle kilometrima i planinama, više nemaju razloga da se boje. Nema više izmišljanja imena, bodrenja i uvjerevanja sebe da ima još milion razloga ispred da bi nastavio. Dovoljan je jedan, i on je tu. Još tri dana do toga u mojoj mašti, nedodirljivog i imaginarnog grada i ništa me više ne može zaustaviti. Imaginarnog; jer dok mi se prašina, zrnevlje i trnci istočnjačkog korova ne podvuku pod nokte dok razapinjem šator pred vratima tog epskog grada, ne vjerujem nikom da sam tu. Kao Hanibal ante portes. Osjećaj je neopisiv.

Međutim, kao i Hanibalu, sudbina je pripremila posljednji ispit osvajaču. Davno sam čitao knjigu o Aleksisu Zorbasu, toj za mene knjizi života i čini mi se da sam tamo pročitao njegovu misao, ispričanu kroz pero pisca Nikosa Kazankazisa. Tu on napominje, da koga god podastre svoj život pod sudbinu usuda u koji se zaputio, čekaju ga dva ispita. Jedan kada počinje, čime ga sudbina iskušava je li uopće vrijedan njene obazrivosti, a drugi put na kraju, kada se testira je li baš to upravo njegova sudbina. Jer mnoge stvari se započnu, ali riječima „nije sudbina tako htjela“, se još češće završe.

Sjedeći na obali Karakulj Amu Buharsk' kanala, iza sebe začuh Selam Aleikum. Već pola sata sam sjedio na toj obali i gledao u mutnu vodu i pitao se, ima li smisla okupati se u njoj. Njena mutnoća krije koliko je duboka, virovita i na kraju i prljava, a u meni želja za njenom svježinom gori koliko i samo uzbekistansko sunce. Spustivši svoj bicikl, zdepasti i nasmijani Uzbekistanac sjede kraj mene kao da je znao o čemu razmišljam pa pokaza rukom u mutnu vodu i nasmija se, a tek nakon što ja neodlučno slegoh ramenima, poče se svlačiti i potom uskoči u kanal. Mimikom mi objasni da je voda dobra i da on kući ima bazen s čistom vodom, gdje se mogu naknadno okupati. Zaboravio sam da više nisam u Bosni i da čisto na jednom kraju svijeta ne mora nužno značiti čisto i na drugom kraju svijeta. Koliko je čisto, tj. prljavo bilo, otkrio sam već sutradan.

Nakon večeri provedene kod debeljuškastog domaćina imena Zastar, jutro sam dočekao s groznicom. U poslijepodnevnim satima sam dospio u Bukharu, izmrcvaren i jedva stojeći na nogama. U hostelu sam susreo svoje drugove Japance i nažalost, tri dana preležao s temperaturom 39,5°C.

Loša vijest za bicikliste jeste da zakon u Uzbekistanu nalaže boravak turista u hotelima i licenciranim hostelima. Ovi izdaju potvrde o vašem boravku, koje opet policija provjerava na izlasku iz zemlje. To znatno otežava putovanje kroz ovu zemlju jer ograničava vrijeme kojim se raspolaže, kao i izbor mjesta za posjetiti. Međutim dobra stvar je što u tom slučaju u hostelu možete zateći sve bicikliste koji se trenutno nalaze u zemlji i dobiti super informacije o svim mogućim smjerovima iz kojih su ovi potonji došli.

Bukhara me očarala. Ta mirna oaza između jave i sna, zračila je svim onim mirisima, zvukovima i jezicima koje sam do tog momenta susreo na ovom putovanju. Nekim velom tajne omotan osjećaj istoka u jednom. Dok se grad hladi od dnevne žege, blještavi odsjaja zalazećeg sunca počinje plesati po tirkizno plavim kupolama drevnih džamija a miris sušenog blata od kojeg su sazdani zidovi širi se i s prašinom u nosnicama mi nagovještava da se nalazim u gradu - muzeju pod otvorenim nebom. Kud god da nogom kročim u ovom bajkovitom gradu, osjećam da gazim preko sudbina svih civilizacija koje su ostavile biljeg ovom mjestu. Nepomične siluete uzbečkih staraca u čučnju, jedino još rukom kojom glade sijede oštre brade upravljene u pod, nagovještavaju da su ustvari od krvi i mesa. Tradicionalne šarene kape na izboranim glavama i mirni pogledi. To su ti trnci na koži za kojim sam žudio. Kako čudno. Tražio sam Samarkand a našao Bukharu. 

Sreća je putovanje u sebi, ne cilj.

Kuće nakrivljene pod teretom vremena i goruće lampe ispred njih, jedino su svjetlo u dijelu grada u kome se nalazim. U drugim dijelovima grada, samo mjesečina mi obasjava put. Država jednostavno nema novca za javnu rasvjetu u cijelom gradu, već samo u pojedinim njegovim dijelovima. Ogromni labirint uličica, ma kojom god da krenem, uvijek vodi prema centru. Kao oštrica zasijecaju me prizori zasvođenih tunela ispod kojih prolazim i lukova u obliku plamena svijeće. Obasjano samo mjesečinom vraćam se u neka minula stoljeća i vremena kada su pojave u nošnji kao Aladin s čarobnom lampom svakodnevno hodili ovim ulicama. Tako sam se i osjećao. San se ispunio.

Noć uoči Bajrama, ujedno i jedina kada sam ustao iz postelje, me vodila do Lyabi-Khauz trga u starom dijelu grada. Omanje jezerce, sa svih strana omeđeno impozantnim medresama, karavan-sarajima i džamijama, centar je svih dešavanja. Na pozornici ispred najljepšeg restorana, pjevaju se uzbekistanske tradicionalne pjesme i po koja ruska, šlageri iz '90-tih. Našao sam se s Izraelcem iz hostela, a u društvu dva Francuza, dva Tadžika i jednog Uzbekistanca. Mimo nas, skoro i da nije bilo stranaca. Dijelili smo oduševljenje lokalaca te slavili i veličali momentum do kasno u noć. Spomenuta ekipa je prije mog dolaska počela druženje s lokalcima u jednoj od mnogih zatvorenih ruševnih zgrada, koje su hladno datirale iz 14. ili 15. stoljeća. To je glavna razlika između Bukhare i Samarkanda. Bukhara je autentična, nažalost zbog neimaštine države. Nepostojanje rasvjete, neasfaltirane ulice i prastare zgrade za čije očuvanje država nema novca, daju tom gradu poseban izgled. Ne toliko posječen turistima, miran i usporen, zaobiđen je one gužve i modernizacije kakvu Samarkand posjeduje.

Centralni dio grada zauzima Ark Citadela, izgrađena u četvrtom stoljeću. Veličanstvena utvrda svojstvena je zbog načina na koji je izgrađena kao i činjenice da je služila kao kraljevska rezidencija različitih kraljevstva. Historičar Abubakr daje prvi spomen o citadeli, i napominje da je izgrađena na ostacima prijašnjih utvrda, te i svojevrsnom prokletstvu: „Da je mnogo utvrda bilo izgrađeno na tom mjestu, i još više srušeno“. Posljednji vladar koji ju je sagradio u izdanju u kojem je i danas prisutna, je poslušao svoje savjetnike i sagradio je u sedam potpornih tačaka koje su u identičnoj korelaciji kao i zvijezde sazviježđa Ursa Major ili Veliki Medvjed. Nakon toga, citedela nikad nije bila uništena.

Preko 130 građevina ovog grada je pod zaštitom UNESCO-a, te podsjetnik na svo bogatstvo koje su ovim područjem beskrajni karavani prenosili s jednog kraja svijeta na drugi. Dugo vremena, Bukhara je bila dio Perzijske Monarhije i važan centar Perzijske kulture i umjetnosti. Oko 850. godine ovaj grad je postao prijestolnica iranske Samanidske Monarhije i jedan od intelektualnih centara svijeta. Buhara je ujedno bila i najveći centar za islamsku teologiju u široj regiji, sa više od dvije stotine džamija i više od stotinu medresa.

Meni zanimljiva činjenica jeste da je Bukhara dom poznatog islamskog teologa Khoja Bakhouddin Naqshbandija, tvorca sufijskog reda Nakšibendija, istih onih koji su zajedno s još tri druga sufijska reda; Kaderijama, Rufaijama i Halvetijama, sagradili Tekiju u Blagaju. Danas je moguće posjetiti njegov kompleks koji se sastoji od muzeja, medrese, džamije i minareta. Ovaj posljednji je napravljen po uzoru na Kalyan Minaret, ili u prijevodu veliki minaret a koji se nalazi u centru Bukhare i dominira svojom 45 metarskom impozantnošću i savršenstvom. Nakšibendijev kompleks se smatra Mekom Centralne Azije, te je bitno svetište za vjernike i one željne znanja o sufijskom učenju.

Još tri dana dijelila su me od Samarkanda. U tom pravcu krenuo sam s prijateljima iz Japana, ali nas je cesta na kraju dana razdvojila. Njihova je vodila do hotela, mene moja do gradilišta. S radnicima sam podijelio večeru, priče i pod na kojem smo spavali. Tek ponovo u Samarkandu sam susreo Japance. Kao što sam napomenuo, u hostelu prepuno zanimljivih osoba. Francuskinja koja se vraća iz Tajlanda u Francusku. Naravno, na biciklu. Mladi par iz Južne Koreje koji su prodali stan, auto, gotovo sve što je iole vrijedilo i zaputili se na put oko svijeta na biciklu, sa idejom „da dok ne potroše i posljednju paru koju imaju, ne vraćaju se kući“. Imaju jedno drugo. Imaju svoje snove. Imat će pet godina nezaboravnog života, a kad se vrate, započet će sve iz početka. Vrijeme je ionako jedini nenadoknadiv resurs, sve ostalo će se nadomjestiti. Na kraju, super primjer kako da novac radi za vas, a ne vi za novac.

Tokom šest dana koliko sam ostao u Samarkandu, uslijedila je nasumična spoznaja, onog historijskog, ali i modernog Samarkanda. Najpoznatiji grad na putu svile, star je koliko Rim i Babilon, i doživio je mnoge uspone i padove. Godinama su se smjenjivali utjecaji Iranske, Indijske i Mongolske kulture. Tragovi burnih vremena i različitih kultura vidljivi su na ljudima, jeziku, kulturi, i na koncu, na građevinama. Ovaj grad koji su stari pjesnici i pustolovi popularno nazvali Rim Istoka, doživio je tri velike tragedije. Prvu je uzrokovao Aleksandar Makedonski 329. godine p. n. e. kad je grad totalno opustošen i stanovništvo istrebljeno. Ono što nastaje iz toga je izrod miješanja grčke kulture i kulture istoka. Druga nesreća vezana je uz arapska osvajanja u osmom stoljeću, kada je grad ponovo uništen a od ovog momenta, do tada najraširenija religija, zoroastrizam, biva zamijenjena Islamom koji postaje dominantna religija Centralne Azije. Međutim, ništa nije toliko utjecalo na ovo područje kao krvoločna osvajanja Džingis-kana, kada je grad iznova porušen, a stanovništvo masakrirano i regrutirano za potrebe nezaustavljive mongolske vojske. Prema procjenama historičara, pretpostavlja se da je za vrijeme mongolskih osvajačkih pohoda ubijeno više ljudi nego u oba svjetska rata. Dobar primjer okrutnosti te vojske jeste da je tokom osvajanja Bukhare, mongolska vojska ubijala sve što je večer od točka konjskih kola. Kao i ovo, nevjerovatna je činjenica da su Mongoli danas jedan od najmiroljubivijih naroda, i to zahvaljujući lamaističkom budizmu, te da Džingis-kana štuju kao Bodisattvu, božansko utjelovljenje samilosti i sućuti.

Nakon više od stotinu godina nazadovanja, Samarkand 1370. godine postaje glavni grad Timuridskog Carstva. Poznat po svojoj okrutnosti, ali i ljubavi prema umjetnosti, turko-mongolski car Timur Lenk, je zaslužan za današnji izgled Samarkanda. U svojim pohodima, on ne bi ubijao najtalentiranije umjetnike, arhitekte, matematičare i astronome, nego bi ih slao u Samarkand gdje bi oni stvarali za njega i sukladno njegovim željama. Timurovo je tijelo 1941. godine ekshumirao sovjetski antropolog Mihail Gerasimov. Prema njegovim riječima, u grobnici je nađen natpis „Onaj ko otvori moju grobnicu, oslobodit' će osvajača strašnijeg od mene!“ Dva dana kasnije, nacistička Njemačka je napala Sovjetski Savez.

Ne želeći istražiti previše kao Gerasimov, otišao sam do obližnjeg granapa i istražio nešto poznatiji teren s policama različitih vrsta piva. Odlučio sam se za „Baltiku“, pojednostavljenu rusku jednolitarsku limenku, koja vas pošteđuje vremena cimanja od parka do granapa svako malo. Tako spremni, moji hostelski drugovi i ja mijenjali smo kafane u potrazi za nečim čega u Samarkandu nije bilo. Klasičnog bara ili kafane nismo mogli naći jer u najpopularnijim barovima se sjedilo u niskim stolicama, pilo i naručivale se plate jela. Atmosfera kao kod nas za ručkom u parlamentu, samo sa nešto prigušenijim svjetlom i glasnijom muzikom. Sutradan smo saznali da je ipak najbolji dernek na vjenčanjima, te smo tako bili atrakcija na jednom na koji smo upali. Pronicljive tetke, žaleći što nisu dvadesetak godine mlađe, odmjeravale su i smijale se, te gurajući nas u ruke nećakinjama pravile predstavu vrijednu pažnje. Svi smo, pod dojmom podneblja u kom se nalazimo, bili smrtno ukočeni i preoprezni u pokretima s djevojkama, a sve je to i nama presmiješno izgledalo, jer su djevojke vodile glavnu riječ i vodale nas kao lutke. Oduševljeni promjenom i novonastalom situacijom, sretni zbog činjenice da se porodice bratimljuju, očekivanje prinova... sve se to moglo naslutiti iz širokih osmijeha dobrih Uzbekistanaca. Ceremonija koja prethodi sudbonosnom da, poseban je proces. Iznajmljenoj limuzini, u kojoj sjedi mlada s djeverušama, odškrinut je prozor tek toliko da se novčanica može ubaciti kroz njega. Zvanice, pri dolasku pred restoran kroz nj ubacuju novac, a na ramenima se nose tepisi, escajg, lampe i druge kućne potrepštine, koje će mladencima, a svi se nadaju, u sreći služiti. Koliko je lijepo izaći iz okvira svakodnevnice i dopustiti si promjene, neopisivo je. Iz svakog izlaska „napolje“, van granica sigurnog, čovjek nešto nauči. Ja sam naučio ponešto o njihovoj kulturi, a oni to, da je raspadom poznate im Jugoslavije nastalo više država, od kojih je jedna Bosna i Hercegovina, za koju uzgred, kao i za ostale novonastale, većina nikad nije čula. Tada vidite koliko ste mali, i koliko svijeta pored nas ima. Tek se zapitam koliko jako stoji ona „pametan živi gdje mu je bolje, a glup gdje je rođen“. U ovo, kao i milion puta prije što je bilo, teško vrijeme, vagam sve svoje i ono okolo sebe. Mnogi odlaze. Ja sam još uvijek tu. Šta bi se desilo kad bismo svi bili pametni i svi otišli?! Čijom bi se Neretva zvala ili Prenj planina? Koliko je bitno da je obavežem prisvojnim pridjevom? Bi li bilo moguće voljeti je istim žarom odnekud drugdje? Biti stanovnik planete Zemlje? Ima li života izvan našeg svemira. Pardon, Bosne?

Jedno je sigurno. Svakom putniku, dah će zastati pri pogledu na Registan. S napetošću, posmatraju se na prvi pogled nagnute medrese i gotovo nestvarna veličina građevina. Trg je dobio ime po nanosima pijeska kojeg je nekadašnja rijeka ostavila iza sebe, a doslovno prevedeno znači „pješčano mjesto“. Pored sve veličine, vrata su velika tek toliko da se prilikom ulaska morate sagnuti i samim tim nakloniti, odajući time pokornost Svevišnjem. Sve tu je građeno sa razlogom i ima neko značenje. Mravlja užurbanost, vreva ljudi kao u pčelinjoj košnici, putnici i priče sa dalekog istoka su inspirirali pisca da radnju Šeherzade i 1001 noći ispreplete kroz bakljama osvijetljene hodnike opčinjavajućih palača ovog grada.

Sada ispred mene, ne više kao mašta nego kao nešto stvarno i opipljivo, stajao je Samarkand. Hiljadu i jedna priča za hiljadu i jednu noć zavidna je mašta. Stotinu i jednu noć, koliko sam proveo na svom putovanju ostavlja mi priču za svaku od njih, jer je svaka bila posebna. Čitave sedmice i mjeseci tokom svakodnevnog boravka kući pretope se u jednu masnu slijepljenu godinu, dok se svakog dana sa putovanja savršeno sjećam jer je svaki drugačiji. Nikom to nije bitno osim samom meni. Zbog sebe to i radim. Ganjam strahove prije nego što oni počnu mene, neprestano postavljam nova pitanja i spoznajem svijet. Bitno je ne prestati sanjati i taj san ganjati. Jednom kad to prestanemo, ostaju samo instinkti i puko preživljavanje. Putovao sam 102 dana, prešao 5400 km na Gazelici, prošao kroz 8 zemalja, zakrpio i promijenio bezbroj guma, posjetio stotine gradova i sela, upoznao hiljade miliona ljudi, potrošio milione hiljada kalorija... Sva ta statistika prolazila mi je kroz glavu dok sam avionom nadlijetao pustinje i silan pijesak Turkmenistana. Radovao sam se povratku kući. U Kriterionu, jedno iznenađenje. Svi koji mi nešto znače, okupili su se a zatim me provukli kroz mašinu sreće, smijeha i pozitive te me napomenuli da je putnik samo onaj ko ima gdje da se vrati.

Do sljedeće avanture, neka umre smrt!