Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu

Piše: Anesa Marić za manjine.ba

U sarajevskom naselju Breka smješten je Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju.

Radi se o specijaliziranoj ustanovi za rad sa djecom sa oštećenjem sluha, koja je organizovana na tri nivoa:  predškolski odgoj, osnovna i srednja škola.  Također, ovdje postoji i odjel za dijagnostiku i rehabilitaciju, gdje se svakodnevno vrši individualna rehabilitacija slušanja i govora djece sa slušnim oštećenjem. U centar dolaze i djeca koja se školuju u redovnim školama i uključena su u proces inkluzivnog obrazovanja , kao i djeca logopati, koja nemaju slušna oštećenja, ali imaju određene govorno-jezične smetnje,  poput recimo mucanja.

„Ustanova broji sedamdeset i petero djece koja su uključena u proces obrazovanja, a dnevno nam dolazi dvadesetak djece iz drugih škola na individualnu rehabilitaciju“, kaže nam direktor centra Naim Salkić. U razgovoru saznajemo da se u ovom Centru, u okviru srednješkolskog obrazovanja djeca se mogu opredijeliti za pohađanje opšte ili srednje stručne škole, gdje stiču razna zvanja i zanimanja, poput frizera, krojača, tapetara, autolimara…“

Mali broj učenika upiše fakultet

U zavisnosti od procjene komisije koju sačinjavaju roditelj, pedagog, psiholog, defektolog i nastavnici stručnih predmeta, za šta osnovci imaju afirnitete, oni se dalje usmjeravaju, odnosno upisuju u određeni smjer srednje škole.  Ali, nažalost veoma mali, gotovo zanemariv, broj djece iz ove ustanove nastavlja dalje školovanje u visokoškolskim ustanovama:

„Nakon rata, samo je jedna djevojka nakon završene srednje škole upisala fakultet, a uskoro će to uraditi još jedna naša školarka.  Razlog malom broju djece koja se odluče dalje školovati  ne leži toliko u sposobnostima te djece, koliko u malom ulaganju društva – bez stručnih ljudi koji poznaju znakovni jezik to je nemoguće“, objasnio je Salkić.

Odluka je na roditeljima

Mnogim roditeljima nije lako suočiti se sa spoznajom da njihovo dijete ima oštećen sluh.  Prvu takvu informaciju roditelji dobiju još u porodilištu, odnosno zdravstvenim ustanovama, a kada i kako će roditelji prihvatiti tu činjenicu zavisi samo od njih.

„Po saznavanju, neki se roditelji javekod nas  kada djete ima 3-4 godine, neki i kada djete bude u 3. ili 4. razredu osnovne škole. Ono što mi možemo uraditi i što radimo jeste da kada roditelji dođu objasnimo im da sa djetetom i pored slušnog oštećenja, može da se uradi dosta, djete može da razvije govor u zavisnosti od vrste i stepena oštećenja, može da završi i srednju školu, neki čak i fakultet“, rekao je Salkić.

Hraniteljske porodice za djecu izvan KS

Roditelji koji žive izvan Kantona Sarajevo, po iskustvima ovog centra, javljaju se u kasnijem dobu djeteta, što je vjerovatno posljedica prostorne udaljenosti. Neka od djece koja ne žive u Kantonu Sarajaevo, a svakodnevno se školuju u Centru, smještena su u hraniteljskim porodicama. Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju sklapa ugovore sa matičnim opštinama i centrima za socijalni rad, koji na osnovu toga plaćaju hraniteljske porodice.

Prednosti i nedostaci inkluzivnog obrazovanja

U zavisnosti od sposobnosti djeteta, neki mogu uspješno savladati nastavno-obrazovne programe u inkluzivnom obrazovanju. Ipak, u postojećoj situaciji sa inkluzivnim obrazovanjem, gdje u mnogim školama nedostaje stručni kadar za to, za određenu djecu je prihvatljivije da ostanu u Centru. Odluka ovakve vrste je na roditeljima, kaže naš sugovornik.

„Po novom zakonu o obrazovanju koji je nedavno stupio na snagu, postoje komisije koje će to procjenjivati, što je  po mom mišljenju pozitivno, jer  takva djeca se mnogo bolje osjećaju ovdje – staviti slušno oštećeno djete među ostalu djecu, koja nemaju taj problem, znači da to djete ne može da komunicira sa njima, tada gubi samopouzdanje…“, rekao je direktor ovog centra.

Vannastavne aktivnosti i druženje sa ostalim centrima u BiH

U BiH ovakvi centri postoje još u Banja Luci i Tuzli. U Mostaru postoji centar koji nije isključivo usmjeren na slušno oštećenu djecu, ali ima odjeljenja za ovu skupinu u sklopu centra za djecu sa posebnim potrebama… Dobru institucionalnu saradnju sarajevski Centar ima sa tuzlanskim i banjalučkim, a prošle godine je u Banja Luci bilo organizovano  majsko druženje, čime je obnovjena tradicija koja je postojala i prije rata.

„Djeca i uposleni iz sva tri centra  okupili su se na jednom mjestu na tri-četiri dana i uz dobru zabavu upoznali svoje vršnjake iz druga dva grada. Ove godine domaćin okupljanja biće Tuzla, a naredne ćemo to biti mi“, rekao je Salkić.

Može i drugačije

Od presudne važnosti je u djetetu spoznati njegove talente i razvijati ih. Tako su i mnoga djece iz sarajevskog centra usmjerena na različite sfere, od plesa, crtanja, sporta, pa do glume…

„Kolegice su prošle godine radile amaterski film sa djecom pod nazivom ‘Može i drugačije’, koji je prošle godine na Omladinskom filmskom festivalu u Bihaću osvojio drugo mjesto, a prikazivan je i u drugim gradovima naše zemlje“, rekao je Salkić.

Film ‘Može i drugačije’ ukazuje da slušno oštećene osobe imaju problem u komunikaciji sa socijalnim okruženjem, kako u porodici, tako i s vršnjacima, rođacima kao i sa stručnim licima koja im pružaju usluge. Uz malo truda i više vještine moglo bi biti mnogo drugačije, a film nudi neka od rješenja. Rješavanjem ovog problema povećala bi se humanizacija odnosa i krenulo bi se ispravljanju vjekovnih grešaka koje su postojale u odnosima društva prema gluhim osobama.  Akcent filma je iskazan posljednjom rečenicom gluhog dječaka, koji kaže: „Gluhi slabo napreduju ne zbog gluhoće, nego zbog onih koji nas zapostavljaju“, a upravo je ovo rečenica s kojom bi i mi završili prvi dio priče o Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju.

Slijedi: I gluhi imaju pravo na muziku