Boro Kontić: Vrijeme novinarskog vriska

Foto: Dejan Kožul

Razgovarali: Dejan Kožul i Žarka Radoja

Moguće je da smo svi mi u BiH otupjeli, skoro da nema senzacije koja te može uzbuditi. Za razliku od Srbije gdje nakon priče u "Insajderu" često počinje da funkcioniše država, kod nas se slične priče objavljuju skoro svake sedmice a niko ništa. Za mene je karakterističan primjer premijera Dodika čiji je sin od 19 godina dobio kredit od par miliona maraka za podsticaj poljoprivrede proizvodnje. Ko god je ikad čitao novine zna da se tako nešto dešavalo samo u totalitarnim režimima. I kakve su reakcije? Nema reakcija.

Tješiti se činjenicom da i od loših ima gorih i nije baš ohrabrujuće, ali opet narodima na ovim prostorima nekad je i to dovoljno da bi za trenutak zaboravili sopstvenu muku. Slatkog li naslađivanja kada se pogleda preko plota a tamo komšiji krepala krava. Ako ovu teoriju primijenimo na banana države koje su nastale raspadom Jugoslavije primjera za naslađivanje dovoljno za ozbiljniju šećernu bolest.

Slovenci uživaju što Hrvatima ne ide najbolje, ovi se pak osvrću ka Srbiji koja redovno kaska u integrativnim procesima, a stiče se utisak da ih nekad samo napredovanje Srbije može dodatno motivisati da i sami podignu ljestvicu. Srbi sa druge strane utjehu pronalaze isto u lošijima od sebe. Nekad su to bili Bugari, Rumuni, uvijek Albanci, a danas je idealan primjer BiH, zemlja hiljadu problema, isto tako i hiljadu vlada, ukratko zemlja haosa, često uporediva sa nekom od afričkih kolonija, nasuprot koje Srbija izgleda gotovo kao Švica.

Međutim pod međunarodnim protektoratom BiH je dobila nekoliko evropskih zakona koji se i sprovode pod čvrstom rukom međunarodne zajednice (MZ). Među njima je cio set medijskih zakona koji u svjetlu najavljenih izmjena o Zakonu o informisanju u Srbiji o BiH mijenja pogled.

Zemlja koja je još uvek duboko zavađena uspjela je koliko - toliko da “pomete” medijsku scenu gdje, barem prividno, dok je čvrste ruke vlada kakav - takav red.

Prilikom boravka direktora sarajevskog Media centra Bore Kontića u Beogradu, čemu je prošlo nekoliko mjeseci razgovarali smo upravo o situaciji u svijetu bh medija.

* Koliko je ruka MZ zapravo uticala na bh medije za koje ipak ne možemo da kažemo da nisu u potpunosti imuni na uticaj vlasti?

Kontić: Zakonski okvir je dobar jer je MZ bila uključena nekad direktno a nekad uz asistenciju. To je imalo dvojak efekat. Zakoni su prilagođeni evropskim, što znači da slijede ranije usvojena provjerena pravila, promovišu slobodu izražavanja i integritet medija što je sa jedne strane dobro, a sa druge i nije jer u susretu sa ovdašnjom praksom čini se kao da su nakalemljeni na tijelo koje ih odbacuje. Novinari su usvojili pravilo koje je dio normalnog demokratskog okoliša - da su političari javne ličnosti i stoga trpe i veći pritisak od te iste javnosti. Ali u praksi političari ne vole nikakav pritisak a posebno propitivanje o njihovoj imovini, postupcima ili slično. Ipak, poslednjih godina neki od medija su pojačali pritisak a istraživačke priče nisu više rezervat unutar jednog medija. Tu je sada i javna televizija (Federalna TV i njihova emisija 60 minuta) koja je čak i predvodnik. Raste broj istraživačkih tema kojima se otvaraju procesi, istražuje neki ljude i pojave i izaziva dodatnu nervozu kod političara. To izaziva velike otpore pogotovo unutar dvije ključne ličnosti i institucije današnje BiH - u Republici Srpskoj premijer Dodik, a u Federaciji Islamska zajednica.

* Toliko hvaljena emisija 60 minuta bi onda mogla da dobije epitet svjetlosti demokratije?

Kontić: Prije bi se reklo da je specifična. Urednik i nekoliko reportera dugo vremena su pod policijskom zaštitom i, nažalost, ovdašnja javnost to prihvata kao normalno. Stvarno je pitanje šta se to može prikazivati na TV da bi zbog toga autori primali prijetnje smrću. Njih razapinju zbog jezika (koji jeste preofanzivan) ali izgleda da je upravo jezik tajna šifra koju i gledaoci i političari perfektno razumiju. Za mene će ta tema biti legitimna kada oni budu svoj posao radili bez prijetnji i bez policijske zaštite. Njih uvijek napadaju da tako iznevjeravaju principe profesionalnog novinarstva. Vidite, bio je slučaj sa čovjekom koji je osuđen zbog držanja ljudi u ropstvu, koji ima poduži kriminalni dosije, što je zapravo i otkriveno u toj emisiji. (O tome su takođe pisali i Dani). Desilo se da je taj Tasim Kučević pred sudom udario ženu i kao i svaki bahat čovjek nije ni obraćao pažnju da to neko snima. I kada ga je kasnije druga ekipa pitala zašto je udario ženu, odgovorio je da on nije nikog udario. Da nije postojao taj snimak (što je najčešći slučaj) šta da učini neko iz “normalnog” novinarstva. Da uzme izjavu i jedne i druge strane što sugeriše i prosječan profesionalni udžbenik. Na ovim prostorima novinarstvo koje SAMO uzima izjavu jedne i druge strane zapravo postaje sterilno i na neki način čak i cinično u odnosu na realne činjenice. Ja sam tokom rata radio jedan intervju sa Džonom Barnsom (John Burns) koji je kao urednik u New York Timesu dobio Pulicerovu nagradu 1993. godine za izvještavanje iz Sarajeva. Pitao sam ga da li smeta što u izvještajima iz Sarajeva nema uvijek balans dvije strane. On mi je rekao nešto što mi je onda bilo neobično a danas mi je mnogo bliskije. “Proveo sam sate i sate u razgovoru sa Koljevićem, Plavšićkom, Mladićem i Karadžićem i svi su oni satima pokušavali objasniti svoje stajalište. Mislim da čitaoci New York Timesa trebaju znati i njihova mišljenja a moj je posao je da ih predočim, a ne da budem neutralan. Nisam plaćen da budem neutralan, plaćen sam da budem fer a između to dvoje je ogromna razlika. Sve činjenice nisu jednake i ne vjerujem u priču o podjednakoj krivici”. Ne poredim ali čini mi se da je 60 minuta po mnogo čemu fer prema svojim gledaocima, ali da nisu neutralni.

Šta je danas zadatak novinara? Da li samo da prenese ono šta su dva izvora rekla i da neki naš imaginarni čitalac, gledalac stvori određeni utisak? Bojim se da ga tako uvlačimo u priču u kojoj je potpuno neprepoznatljivo šta je dobro a šta je loše. Naravno uvijek se može otvoriti novo pitanje da li smo mi ti koji će to određivati. Doduše, priča o dva izvora za ove prostore je možda još uvijek nedostignuti ideal. Ovdje je nedavno jedan glavni i odgovorni urednik jednog nacionalnog glasila u TV debati prav/zdrav rekao kako “oni kao privatni medij nisu dužni da objavljuju ono što kaže druga strana”. No, živimo u vremenu (govorim o BiH) gdje bi novinarski jezik trebao biti bliži vrisku nego suhom informisanju. Toliko je nepravde, jada i čemera oko nas, toliko politike koja te zapravo muči i vodi u bezperspektivnost da moraš razviti u sebi neki robinhudovski poriv.


* Koliko tog poriva zaista postoji u novinarstvu?

Kontić: Osim hrabrih i posvećenijh pojedinaca (a oni su manjina svugdje) ne bih rekao da je to šira praksa. Mislim da su novinari uglavnom ravnodušni, bave se svojim poslom i to je to.

* U čemu je problem, pored toliko problema u zemlji, čestih socijalnih nemira, i imamo takvu vrstu novinarstva koji se kritički ne osvrće na aktuelna dešavanja?

Kontić: Novinarstvo više nije profesija koju ljudi biraju. Tu se pojave, shvate da ne bi bilo loše da probaju i to čudo. Budu tu nekih godinu dana i poslije izvesnog vremena napuste posao. Novinarstvo nije plaćena profesija, ne promoviše se posvećenost profesiji. Na neki način i javnost je ravnodušna.

* To je sukob sa zdravim mozgom. Zatvaranje u četiri zida i nerazmišljanje.

Kontić: Ne znam, nemam racionalnog objašnjenja. Moguće je da smo svi mi u BiH otupjeli, skoro da nema senzacije koja te može uzbuditi. Za razliku od Srbije gdje nakon priče u Insajderu često počinje da funkcioniše država, kod nas se slične priče objavljuju skoro svake sedmice a niko ništa. Za mene je karakterističan primjer premijera Dodika čiji je sin od 19 godina dobio kredit od par miliona maraka za podsticaj poljoprivrede proizvodnje. Ko god je ikad čitao novine zna da se tako nešto dešavalo samo u totalitarnim režimima. I kakve su reakcije? Nema reakcija.

* Televizija je definitivno informativno ili dezinformativno sredstvo broj jedan. Bez obzira na sve, nacionalne televizije u BiH i dalje postoje i jasno su profilisane. Koliko Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK) može da ih dovede u red?

Kontić: U BiH postoji dualni sistem. Imamo samoregulaciju za štampu (kroz Vijeće za štampu) i regulaciju za elektronske medije. Mislim da je RAK (Regulatorna agencija za komunikacije), odigrao više nego pozitivnu ulogu. Iskustva RAK-a su jako dobra - uspjeli su da promjene stvari, da zatvore neke od huškačkih i propagandnih televizija, da kazne desetine stanica koje su emitovale propagandni sadržaj i mržnju i sada svi vode računa da im se ne omakne tako nešto. Skoro da nema primjera otvorenog kršenje kodeksa. Drugo je pitanje šta bi se desilo da RAK prestane da djeluje - da li bi se samo vratili na stare načine? Da li RAK i slične institucije uspjevaju da stvore zasade (temelje) da ljudi shvate da je profesionalno informisanje pitanje normalnog odnosa prema zajednici u kojoj živiš, da ne možeš da emituješ smeće, propagandu, da ne možeš da pljuješ po ljudima ili etničkim grupama, manjinama. Da li su shvatili da je to civilizacijsko dostignuće ili jednostavno procjenjuju da to “ne dozvoljava RAK”. Bojim se kada bi se RAK sada ugasio da bi se pokazalo da ipak nismo shvatili da je to modus funkcionisanja unutar uređene zajednice. To je problem, a pogotovo što mi nismo nikada ljudima dokazali zašto je to loše. Oni koji su tako izvještavali, koji su stajali ispred zarobljenih ljudi, pokazivali prstom u njih i čak sa njima vezanim razgovarali, koji su vrijeđali narode i danas su reporteri, profesori na univerzitetima, voditelji, ugledni građani. Kod nas te lustracije nikad nije bilo.

* Nije je bilo ni u Srbiji, ni Hrvatskoj, ali zadržimo se na BiH. Udruženje novinara je krajem rata tražilo od Međunarodnog udruženja novinara (IFJ) da donesu zaključak o odgovornosti novinara, ali bezuspješno?

Kontić: Udruženje novinara, tadašnja Nezavisna unija profesionalnih novinara BiH još 1995. bila je inicijator te ideje. Tražili smo neku vrstu rezolucije, da IFJ na godišnjoj konferenciji donese zaključak o odgovornosti novinara zbog njihovog izvještavanja, propagande između 1991. i 1995. na prostoru bivše Jugoslavije, ali to nije prošlo. Ljudi su se u IFJ podijelili, najveći dio je bio protiv toga smatrajući da nije posao novinara da tuže svoje kolege, mada mi nismo tražili da se tuže, već da se napravi jedna generalna ocjena svega šta se dešavalo, koji su to sve bili primjeri mržnje, propagande, kršenja svih novinarskih pravila i propisa...i da se vidi ako ima elemenata za krivično gonjenje, odnosno pred Haški tribunal, ali je odbijeno. Pokušavam zajedno sa ovom sarajevskom produkcijom, koji su napravili Antipropagandu, da napravim jedan dokumentarni film o tome i naši su problemi dvojaki. Malo je sačuvanih primjera takve prakse i gotovo niko više ne želi da svjedoči. Nestale su arhive (osim časnog Lazara Lalića) a ako i tražiš teško se dobija. Nestale su arhive, emisije i izgleda, taman smo spremni da to još jednom ponovimo

* U RTS-u se za slične stvari vade na bombardovanje.

Kontić: Ovdje su arhive selektivno prebrisane, ali to još uvijek nije razlog zbog kojeg bi trebalo odustati. Za mene je jako važno ostaviti o tome emisije, dokumentarne filmove kako bi drugi ljudi mogli da vide šta se zapravo dešavalo. Ti primjeri su ostali neprepoznati. Takve emisije treba da idu na fakultete, institute. Ako ništa drugo treba pokušati na onoj ravni koja je, nadam se još uvijek neoboriva, dakle, moralna. Šta god neko mislio o ovoj profesiji ona ima moral koji je ugrađen u nju. Prema tome, na toj ravni pokazati primjere te negativne prakse bilo bi dovoljno. Ako o tome što je naša profesija uradila između 1990. i 1995. uradimo nekoliko dokumentarnih filmova učinili bi više za ovdašnje novinarstvo nego što u ovom trenutku i mislimo.

*Misliš li da će pomalo zaboravljena inicijativa Tužilaštva za ratne zločine u Srbiji o podizanju optužnice protiv lica odgovornih za ratno huškanje mogla jednog dana da donese i konkretan rezultat - kaznu za odgovorne, a zašto da ne i širenje ideje i na druge zemlje?

Kontić: Ne vjerujem da će iko izaći pred Sud niti da će biti kažnjen. Ali, vjerujem da je ova tema važna i da o njoj stalno treba voditi razgovor. Najvažnije je da se ne zaboravi jer bi onda učinili sve da se ponovi.

* Ima li BiH previše medija?

Kontić: Imaju tri javne televizije, a onda i cijeli sistem javnih televizija u kantonima i opštinama čije stanovnike niko nije pitao žele li ih, a plaćaju se iz javnih budžeta. U krajnjoj suštini to su televizije koje odražavaju političke poglede stranaka koje vode te kantone/opštine - zato i postoje. Bilo je inicijativa da se privatiziraju ali dosada bez rezultata. Generalno ima oko 140 radio stanica i oko 60 televizijskih, a to je popriličan broj i za bogatiju zemlju.


* Štampani mediji su, za razliku od radio i TV stanica privatni?

Kontić: Da, samo je jedna novina bila javna i to je Glas Srpske iz Banja Luke, ali sada je to država prodala i kupio Željko Kopanja, vlasnik Nezavisnih novina.

* Kod štampanih medija je posebno zanimljiva tajkunsko - politička veza. Najbolji primeri su Avaz i Nezavisne novine.

Kontić: Nažalost, novinarstvo je danas dobrim dijelom platforma za druge vrste biznisa od ekonomskih do političkih. Informisanje građana o događajima važnim za najširu javnost postaje rijetka pojava. Novine uglavnom imaju misiju koja je fokusirana na zaštitu nacionalnih ili interesnih prava. Problem medija sa misijom (koja se poklapa sa svjetonazorom finansijera) jeste što u odlučujućem momentu interes takve grupe određuje istinu. Tu se mediji zapravo pretvaraju u urede za odnose sa javnošću. Kao što je poznato dobro istraživačko novinarstvo radi da informiše javnost o bogatim i moćnim. Oni otkrivaju tajne znane samo od nekolicine i dijele svoje nalaze sa svima nama. S druge strane uredi odnosa sa javnošću rade na kontroli i ograničenju javnog pristupa informacijama o bogatim i moćnim. Njihove tehnike rada obuhvataju mnoge za korist samo nekolicine.

* Nezavisni mediji imaju velikih problema da se održe. Najbolji primer je Feral Tribune. Da li je to i definitivno njihova sudbina?

Kontić: Ne bi valjalo da je to krajnji scenario. Jer, gašenjem Ferala kao da je uklonjen neugodni svjedok. Po meni odlučujuća će biti veza između medija i javnosti. Ukoliko javnost ne shvati, prepozna ili razumije kakav je značaj nezavisnih medija onda je scenario kao i za Feral moguć. Gledano iz ovdašnjeg ugla javnost je najčešće indiferentna. Uzgred je potpuno podijeljena na tri etnička prostora i problem iz Sarajeva ili Mostara u Banjaluci se ne vidi kao i obratno. Ima i pitanje uloge novih medija. Prošle sam se godine zatekao u Atini u vrijeme demonstracija i nemira. Nijedan klasični medij nije objavio informaciju da je 9 sati naveče ubijen dječak u sukobu sa policijom. Samo tri sata kasnije cijeli grad je bio blokiran. Oni koji su gledali uobičajeni subotnji program kad su u ponoć otvorili prozore vidjeli su hiljade demonstranata, blokirane avenije a da uopšte nisu znali šta se i kad se to desilo. Tada je prvi put došlo do totalne digitalne revolucije kada su ljudi na različitim socijalnim on-line mrežama, SMS-ovima prenijeli informacije i započeli događaj. Kako se pojam medija promijenio možda je potrebna i redefinicija javnosti.

* Kada pričamo o Feralu dobra vijest je da ste najavili digitalno izdanje svih brojeva. Kada možemo da očekujemo izlazak izdanja?

Kontić: Već mjesecima u saradnji sa Mirovnim Institutom iz Ljubljane radimo na projektu obnove interesa za Feral Tribune. Krajem septembra počinje serija razgovora (u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu i Zagrebu/Splitu) o tome koliko je živo profesionalno naslijeđe koje nam je ostavio Feral. Kod nas u Media centru naš Infobiro digitalizuje sve primjerke Ferala od 1993 do 2008. U decembru bi trebala biti promocija digitalne “škatule” Feral Tribuna (dizajn radi sarajevska Fabrika) u kojoj će biti sačuvani sva izdanja i svi tekstovi. Imamo namjeru to pokloniti velikim i malim bibliotekama u regionu, medijskim kućama u namjeri da jedan veliki napor i profesionalno poštenje ljudi iz Splita i velikog broja njihovih saradnika iz regije nastavi svoj novi (digitalni) život kao dio zajedničkog naslijeđa na koji bi svaka novinarska zajednica bila ponosna. Istovremeno sve će biti javno dostupno preko naše digitalne arhive (www.infobiro.ba)

Akcija pod šifrom „hitno“: Pomoć za e-novine

e-Novine.com