Borba za LGBT prava zahtijeva decenije rada

U ponedjeljak je u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra upriličena diskusija na temu LGBT pokreta u Sloveniji, a gost je bio Roman Kuhar, slovenački sociolog koji se dugi niz godina bavi pitanjima LGBT populacije, koji je prisutne upoznao sa pravnim tretmanom LGBT populacije i promjenama koje su se dešavale posljednjih četrdesetak godina u Sloveniji.

Roman Kuhar je vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Njegova predavanja vezana su za rod, seksualnost i popularnu kulturu. Doktorirao je sociologiju i radi kao istraživač na Mirovnom institutu u Ljubljani, a od 2004. je i predavač na gej i lezbijskim studijama i sociologiji porodice. Autor je knjiga Medijski konstrukt homoseksualnosti (2003.), Na križanju diskriminacije (2009.), Nepodnošljiva udobnost privatnosti (2006.) i kourednik (sa J. Takacs) Iza roze zavjese: Svakodnevni život LGBT osoba u istočnoj Europi (2007.) i Stvaranje porodice: gej i lezbejske porodične prakse (2011.). Od 2007. je i urednik časopisa Narobe.

Počeci slovenačkog LGBT pokreta sežu još u sedamdesete godine prošlog vijeka. Homoseksualnost je ondje dekriminalizovana 1977., dok se to u Bosni i Hercegovini desilo dvadeset godina kasnije (u Federaciji BiH 1998. godine, a u Republici Srpskoj 1996.). Ipak, slovenački LGBT aktivizam je puni zamah uhvatio osamdesetih godina, s festivalom MAGNUS 1984. godine, a podržan od strane feminističkog i ekološkog pokreta. Tokom devedesetih, vođena je rasprava o registrovanom partnerstvu istospolnih partnera, kada se i pristup medija ovoj temi liberalizirao. Javna debata o registrovanom partnerstvu, vođena između 2002. i 2005. uspjela je senzibilizirati i slovenačku javnost. Slovenija je 2005. postala i prva zemlja u Evropi u kojoj je desničarska vlada (Janeza Janše) odobrila zakon o registrovanom partnerstvu, premda još uvijek diskriminatoran i simbolički na nižoj razini od institucije braka. Premda je kasnija lijeva vlada razmatrala poistovjećivanje socijalnih prava koje garantuje registrovano partnerstvo sa pravima garantovanim brakom, zalaganjem Katoličke crkve to nije uspjelo.

Parada ponosa bez nasilja

Na prostoru bivše jugoslavije najkontroverznije LGBT pravo, pravo na mirno okupljanje ili Parada ponosa, u Ljubljani je godinama prolazilo bez ikakvih incidenata. Prva Parada ponosa održana je 2001., a prvi incident desio se 2009., kada je grupa neonacista pretukla istaknutog aktivistu za LGBT prava i novinara, Mitju Blažiča. Poruka koju su vlasti, ali i slovenačka javnost, poslale bila je jasna: nasilje neće proći. Trojica napadača osuđena su na višemjesečnu zatvorsku kaznu, a čak i onaj dio populacije koji se ne slaže sa zahtjevima LGBT populacije ustao je protiv nasilja.  

Posljednje tri godine, aktuelno pitanje slovenačkog LGBT pokreta bilo je pitanje novog porodičnog zakona, koji je davao pravo usvajanja djece u istospolnim zajednicama, ako je jedan od partnera biološki roditelj. Premda novi porodični zakon na referendumu, održanom u martu ove godine, nije prošao (ponovo u velikoj mjeri zahvaljujući naporima Crkve), značajno je da je 45 posto glasača ipak glasalo za, što dovoljno govori o sentimentu slovenačke javnosti prema ovom pitanju.

"Kad podvučem crtu, rasprava o porodičnom zakonu koja je trajala tri godine, a koji su na referendumu mnogi ljudi ipak podržali, završila je uspješno. Ljudi su shvatili da se radi o pitanju slobode da osoba živi svoj vlastiti život onako kako želi, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili bilo šta drugo."

O historiji LGBT pokreta u Sloveniji, te tome kakve bi pouke Bosna i Hercegovina mogla izvući iz slovenačkog iskustva, razgovarali smo sa Romanom Kuharom, profesorom, sociologom i aktivnim sudionikom LGBT pokreta u Sloveniji.

Razgovarala: Tamara Zablocki

Radiosarajevo.ba: Može li slovenačko iskustvo pomoći LGBT aktivistima u BiH?

Kuhar: Prvo moram reći da ne želim biti neko ko dolazi svana i govori šta trebate uraditi. Situacija u Bosni i Sloveniji je potpuno različita u historijskom smislu, prvenstveno zbog iskustva rata. Potrebno je poštovati historijski i kulturni okvir, a iskustvo rata je u ogromnoj mjeri označilo ovaj prostor. S tim ne želim reći da treba pristati na čest argument „naše društvo nije spremno na to, nije još vrijeme za to“, nego da stvari nije moguće promijeniti idući glavom kroz zid.

Stvari koje se meni čine ključnim kad posmatram LGBT pokret u Sloveniji su kontinuirana saradnja s medijima, a zatim saradnja između različitih nevladinih organizacija koje se općenito bave ljudskim pravima. Ljudska prava LGBT populacije nisu ništa različita od ljudskih prava osoba sa invaliditetom, prava žena, različitih manjina, i sve organizacije koje se bave bilo kojom od tih grupa u biti rade u cilju izgradnje tolerantnijeg društva. Tolerancija ne znači da ti se nešto mora sviđati, nego da se svi međusobno moraju znati „trpiti“.

"Poštivanje nečije seksualne orijentacije je slično poštivanju prava na vjeroispovijest, jer je za funkcionisanje pravednog društva potrebno poštivati sva prava, a ne samo određena."

Saradnja sa političkim partijama koje razumiju da su LGBT pitanja dio izgradnje demokratskog društva je također važna, ali zadržavajući kritički odmak prema njima. Kad su u Sloveniji bili aktuelni prijedlozi zakona o registrovanom partnerstvu i novom porodičnom zakonu, mi smo kontinuirano kritikovali političke stranke s kojima smo sarađivali, ako nisu ispunile svoja obećanja. Pored toga, bitna stvar je i edukacija, različite radionice koje govore o homoseksualnosti, izdavanje publikacija... Uz sve navedeno, potrebno je biti strpljiv, jer se ništa ne mijenja preko noći.

Evropski standardi

Slovenija je imala sreću da se ugleda na zakonodavstvo Evropske unije, što je još jedna bitna razlika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Evropski standardi, evropski antidiskriminacijski zakoni, odluke Evropskog suda za ljudska prava, informisanje javnosti o tome, sve je to bitno uticalo na mišljenje javnosti u Sloveniji o ovim pitanjima.

"Bitna je saradnja aktivista i organizacija koje se bave LGBT pravima sa prosvjetnim radnicima, političarima, medijima. Mi godinama sarađujemo s novinarima koji su toj temi naklonjeni, sa nastavnicima koji smatraju da su LGBT pitanja važna."

Pored tog makroaktivizma izuzetno je bitan i mikroorganizam, koji znači da svaki gay i lezbejka djeluju unutar svog okruženja, unutar porodice i prijatelja bez sakrivanja svog identiteta. Mlađe generacije u Sloveniji već imaju stav take it, or leave it.

Foto: Igor Modic

Radiosarajevo.ba: A šta ako aktivista nedostaje, kao što je situacija u BiH?

Kuhar: Aktivizmom se ne možeš baviti iz skrovišta, ali isto tako ne možeš nikog natjerati da bude aktivista. Ovo što radi Sarajevski otvoreni centar, preko izdavanja knjiga i organiziranja predavanja i diskusija je možda dobar put da se okupe ljudi koji bi se željeli baviti aktivizmom i koji će jednog dana htjeti stati čak i pred televizijske kamere. A aktivizam iz sjene ide u prilog stigmi jer šalje poruku da homoseksualnost i problemi LGBT populacije ne trebaju ići javno, da ih ne treba pokazati.

Mediji i lične priče

Mislim da je važno imati nekoga ko je spreman likom, imenom i prezimenom ići u medije, ispričati svoju priču. U senzibiliziranju javnosti prema istospolnim porodicama nama je jako pomoglo što smo imali istospolnu porodicu koja je bila spremna ispričati svoju priču, predočiti svoju svakodnevicu i obične probleme javnosti. Kad su počele rasprave o registriranom istospolnom partnerstvu u Sloveniji, sredinom dvijehiljaditih, ljudima je vremenom postalo jasno da se radi o vrlo konkretnim životnim problemima koje diskriminatoran zakon donosi. Shvatili su da ta prava koja traže gayevi i lezbejke nisu neka dodatna prava, nego obične stvari o kojima većina ljudi ni ne razmišlja, na primjer pravo da dođem u posjetu u bolnicu svom partneru ili da naslijedim njegovu imovinu.

Naravno, pri tome je važno da mediji lične priče ne koriste za proizvodnju spektakla.

Radiosarajevo.ba: Koji je pravi način za borbu protiv nasilja, protiv ideje da nekoga ko je po bilo čemu drugačiji od nas treba ubiti ili makar prebiti, a koja je izuzetno prisutna u BiH kad je u pitanju LGBT populacija?

Kuhar: Najučinkovitijim mi se čini zajedničko djelovanje organizacija koje propagiraju nenasilje. U Sloveniji su organizacije koje se bore protiv nasilja nad ženama i feminističke organizacije bile od početka uz LGBT pokret, jer je to zajednička borba za društvo bez nasilja.

Također mislim da je kod priče o antidiskriminaciji važno insistirati na tome da je antidiskriminacija isti zahtjev svih, jer se time šalje poruka da nema razlike među ljudima, što i jeste poenta ljudskih prava. Recimo, raspravu o porodičnom zakonu posljednjih godina u Sloveniji nisu vodile gej i lezbejske organizacije, nego kompletan liberalni dio slovenačkog društva.

"Da bi se vidjeli rezultati potrebno je uraditi hiljade i hiljade projekata, godinama imati dojam da je tvoja zemlja „druga najhomofobnija zemlja na svijetu“, jer tako osjećaju svi LGBT aktivisti, ali negdje se mora početi."

Radiosarajevo.ba: Na fakultetu predajete gej i lezbijske studije. Koliki je interes u Sloveniji za to, budući da je 'bitka' već u dobroj mjeri dobijena?

Kuhar: Prisutnost tog predmeta na Univerzitetu je također snažna poruka. Rodne studije, koje su također bile otvorene za teme LGBT pokreta, u Sloveniji postoje od sredine devedesetih, a proizašle su iz feminističkog pokreta osamdesetih godina. Predmet Gej i lezbijskih studija na Filozofskom fakultetu postoji od 2004. i interes je od tada do danas ostao ogroman. Kapacitet je 30 ljudi, a ja svake godine predajem dvostruko većem broju studenata i studentica. Moram reći da su za tu temu, čini se, najzainteresovanije heteroseksualne žene, one tome pristupaju sa humanističkog aspekta. Značajno je da će mnogo mojih studenata i studentica kasnije raditi u školama, što znači da već postoji generacija prosvjetnih radnika/ca senzibiliziranih za ovu temu.

Radiosarajevo: Postoji li u slovenačkim školama seksualna edukacija? Kako se kroz školski sistem tretira homoseksualnost?

Kuhar: U Sloveniji ne postoji redovni predmet koji bi se bavio seksualnom edukacijom, ali neke škole organizuju predavanja ili cikluse seksualne edukacije, na kojima većinom predaju medicinski radnici. Homoseksualnost također nigdje nije eksplicitno spomenuta u planu i programu, ali pojedini nastavnici i profesori tu temu uključe u predavanja o različitim vrstama porodica, toleranciji, razlikama među ljudima i slično. U principu je ostavljeno na volju prosvjetnim radnicima da tu temu tumače kako žele. Preko svojih studentica i studenata znam da se u školama govori o homoseksualnosti, ali ne na sistematičan način.

Postoje i slikovnice koje govore o istospolnim porodicama, a koje su namijenjene najmlađem uzrastu djece i mogu se naći u vrtićima.

"Ako danas u Sloveniji kažete da je homoseksualnost bolest, svi će vam se smijati. Čak i oni koji su pomalo homofobični znaju da to svakako nije bolest."

Mislim da je pored informisanja kroz medije i to što se o homoseksualnosti i različitim vrstama porodica ipak govori i u školama uticalo na činjenicu da na referendumu o novom porodičnom zakonu ZA izjasni čak 45 posto ljudi. Svakako je snažna poruka bila i podrška naučne zajednice u Sloveniji; udruženja psihijatara, psihologa, sociologa, stala su na stranu novog porodičnog zakona.

Radiosarajevo.ba: Po Vašem mišljenju, kuda dalje ide LGBT pokret u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, a koji su dalji koraci koji čekaju Sloveniju?

Kuhar: Mislim da organizacije Parada ponosa širom regiona, u Beogradu, Splitu, Queer festivala u Sarajevu 2008., koliko god bili neuspješni, otvaraju raspravu koja će i dalje ići različitom dinamikom, zbog različitih historijskih okolnosti kroz koje su prolazile te zemlje u posljednjih 20 godina. Put ka Evropskoj uniji svakako će ubrzati donošenje i poštivanje zakona. Rasprava koja se u Evropskoj uniji i Americi vodi o istospolnim brakovima, podrška Baracka Obame i zvučnih imena iz svijeta politike, sve su to važne poruke i za ovaj dio svijeta. U Hrvatskoj se već počelo pričati o registraciji istospolnih parova...

U Sloveniji jednu godinu neće biti parlamentarne rasprave o porodičnom zakonu, jer tako nalažu rezultati referenduma. Sada ponovo imamo desnu vladu, tako da mislim da će se rasprava ponovo razvijati oko zakona o registrovanim partnerstvima, u pravcu izjednačavanja ekonomskih i socijalnih prava heteroseksualnih i homoseksualnih partnera.