Bojan Munjin rezimira završeni 50. Mess
Radiosarajevo.ba
Razgovarala: Vesna Andree Zaimović
Bojan Munjin, teatarski kritičar iz Zagreba već treću godinu je angažiran od strane festivala Mess kao voditelj okruglih stolova koji prate predstave odigrane na ovom festivalu. Od prošle godine Munjin surađuje sa RadioSarajevom na način da bilježi događanja na Messu - kroz twtter. Jedinstvena Twitter horinka Messa je tokom trajanja festivala bila izuzetno praćena i o njoj se govorilo među posjetiteljima.
To je razlog što smo sa ovim kolegom željeli sumirati upravo završeni 50. Mess - i to u nešto više riječi nego što to forma Twittera dozvoljava. Rezultat je intervju koji slijedi:
Drugo ime za smrt
RadioSarajevo: Kakva su vaša iskustva u vezi sa prihvaćanjem kritike, pogotovo ako se krećemo u okvirima naše regije – govorimo isti jezik, dijelimo isti kulturni prostor, isto tržište. Vodili ste okrugle stolove kritike na Messu, da li je bilo redatelja koji nisu željeli da uđu u sučeljavanje estetskih stavova?
Munjin: Bilo je problema sa Freyom (Damir Zlatar, op.ur). Bilo bi problema sa Maggieliem, s kojim se, da je bio prisutan, ne bi moglo razgovarati o problemu njegove predstave. Ja mislim da ima smisla upravo razgovarati o stanju stvari i stanju duhova. Radi se o tome da su ljudi toliko okamenjeni da ono s čime mi imamo problema jeste njihova nepokretnost. To je ono za šta je drugo ime - smrt. Okamenjeni život, okamenjeni ljudi, okamenjene situacije – to je smrt.
Ono što mi pokušavamo jeste da unesemo i malo života i malo istine u tu priču. Takodje, drugo ime za smrt je kad mi radimo protiv sebe, kad trošimo pare bezveze, kad ne čuvamo vlastitu kuću, da budem patetičan. Nenamjensko trošenje budžetskih sredstava – to su naše pare! Mislim, ako ne ukažeš na to, to je kao da si rekao – pa da, bacio sam 100 Eura.
RadioSarajevo: Da li u percepcijama ljudi, publike, kritičara i teatarskih profesionalaca još uvijek postoje „svete krave“?
Munjin: Da, upravo zato što se svi nalazimo unutar skrame jednog mrtvačkog načina življenja. Malo ljudi ima hrabrosti iz toga istupiti. Mi smo zarobljenici stvarnosti - na ovom području sigurno, ali možemo govoriti i o globalnim problemima, kakav je npr. kriza. Možemo razgovarati i o tome zašto su na okruglom stolu belgijski glumci imali potrebu da se međusobno potuku. To su sve sindromi problema. Sa Freyom se ne može razgovarati, a ovi ne mogu razgovarati međusobno. Da povučemo crtu; radi se samo o tome da li ćemo o tim pitanjima otvoreno govoriti ili nećemo; ako nećemo to znači da smo svaki dan jedan centimetar više prema propasti.
RadioSarajevo: Koliko jedan ovakav festival, koji je u svojoj suštini aktivistički, antifašistički, može pomoći da se, ako ništa drugo, percepcija publike i pozorišnih profesionalaca promijeni.
Munjin: Pa ja mislim da može puno. Ovaj festival čini jedan ugaoni kamen. On svjedoči upravo takvom svojom energijom. Ljudima je na savjesti i pameti da li će se tome priključiti ili neće. On postoji, on naprosto zove, on pruža ruku i kaže – priključite se, nemojte biti idioti. Umjetnost je uvijek potencijalna, ona uvijek nešto nudi, a u filozofiji čovjekove prirode je da on prihvati ili odustane.
RadioSarajevo: Da li vi, kao iskusan teoretičar, možete napraviti komparaciju između Messa i nekih drugih teatarskih festivala, u regiji i u svijetu?
Munjin: Bio sam svjedok i ove godine, ali i ranije, pa bih se usudio porediti. Ako, npr. promatramo što su to Mess ove godine i Bitef ove godine – koji ima također tu svijetlu, velelepnu tradiciju od 50 godina, onda se može reći da je Bitef ove godine do pojasa Messu. Imao je manje predstava i taj luk je manje napet; na kraju krajeva, svaki festival ima pravo na dva promašaja, a na Bitefu ih je bilo više. Ove godine je sav bio izbušen, za što naravno postoje razlozi. Bitefu treba inventura adrenalina, tu bi trebalo biti mladosti. Čovjek koji je i dalje alfa i omega Bitefa, uz svo klanjanje i poštovanje, ima 79 godina. Govorimo o Jovanu Ćirilovu.
A na Messu vidimo zapravo jednu eksploziju mladosti i to je dobro. U političkoj geografiji ovih prostora to nam govori da nije sve crni čemer, prokleta avlija, nego da ima jedna mladost koja ima svoju pamet i kreaciju, koja je „antifašistička", koja plješće čovjeku koji priznaje da je gej, HIV pozitivan i da se druži sa retardiranima (Pipo Delbono, op. ur.) – to je Mess
Najbolje - po Munjinu
RadioSarajevo: Adrenalina je bilo očito dosta. Možemo li govoriti o nekim najsvjetlijim momentima?
Munjin: Možemo. Ja bih ovdje iznio svoju klasifikaciju, a na prvom mjestu bi bio Frank Castorf i njegov Kean. Naprosto, to je jedna soba kompletnih igračaka suvremenog teatra, tu je sve. To je svijet jedne djetinje želje koju inicira čovjek od 65 godina, to je naprosto jedna odlična zajednica, jedan odličan teatar koji to radi na najljepši način, za razliku od institucionalnih kazališta koji to nisu. Podsjetimo se svih naših institucionalnih kazališta i sve one dosade koja vlada u bifeima tih istih kazališta. Predstava Kean i teatar Franfa Castorfa je nešto što je naprosto fascinantno.
Stvarno je bilo puno izvrsnih predstava i iz te siline je meni teško napraviti čisti redoslijed, no privh pet gotovo da su ravnopravne.
Druga predstava je Šeparovićeva Generacija '91 – '95 po svojoj iskrenosti, autentičnoj energiji i po načinu na koji je ti naturščici igraju. Tu se teatarska magija i svjedočanstva osoba na sceni spajaju na osoben način.
Treća predstava je Čekaonica Viliama Dočolomanskog, odlična plesna predstava kroz koju opet struji jedan angažman. Oni nisu mogli početi raditi na željezničkoj stanici gdje su dobili prostor, a da ne komentiraju činjenicu da su sa te stanice nekada odlazili zarobljenici u konclogore. To je velika solidarnost sa vremenom, ljudima i događajima.
Tu je i predstava Proklet bio izdajica svoje domovine Olivera Frljića koja preko jednog procesa inventure glumaca, njihovog života i njihove savjesti donosi temu o propasti ne samo Jugoslavije već i svih stereotipa koje svi mi nosimo u sebi.
Jan Lawers je, osim svih ovih elemenata o kojima smo govorili, a to je da se radi o velikoj uronjenosti i zainteresiranosti za stvarnost, donio i rafinman koji je rijetko viđen. Radi se o jednom estetski vrlo rafiniranom načinu koji ide preko likovnosti, ulazi u pokret, pa tek onda u priču i vraća se na isti način nazad, da bi sve na kraju bila oda životnog optimizma - unatoč svemu. Ajde nek neko kod nas bude optimističan na taj način, hajde da se usudi...
Glumci Bosne i Hercegovine
Kako sam naučila voziti i Elijahova stolica su posebna priča. Nakon puno godina patnje u kulturi u BiH, gdje su ljudi tavorili između toga da nemaju para, nemaju glumaca, nemaju prostora, ili su glumci jedva završili neke akademije koje su napravljene na nekim zgarištima, a da ne govorim o političkih promjenama... mi sada 2010. imamo jednu malu, ali moćnu plejadu bh. glumaca i redatelja koji su respektabilni. Respektabilan je i način na koji rade predstve. Tu se uopće ne radi o velikim fantazijama velike scene. Kako sam naučila voziti je komorna predstava. Elijahova stolica je komorna predstava. Nasuprot tome, njihovo uprizorenje su bili trenuci katarze i to se mora zabilježiti.
Mislim da treba imenom i prezimenom reći da su za to zaslužni ljudi kao Selma Spahić, Ermin Bravo, Alma Terzić, Džana Pinjo, Maja Izetbegović ... Takvi su takođe i glumci koji igraju u Sarajevskoj pozorišnoj tragediji koja je, po mom sudu, nepravedno stavljena u stranu. Ako se krajnje ohlađeno gleda - to je jedan značajni doprinos, pogotovo načinom koji ima u sebi iskaz pjesme u prozi, iskaz jedne distance, a opet iskaz jedne sentimentalnosti koja nije patetična - to su sve vrijedne stvari iz Sarajevske pozorišne tragedije.
RadioSarajevo: Koji je smisao sve te ogromne količine vrijednosti ako će je vidjeti samo ograničen broj ljudi koliko može da stane u jedno gledalište. Kako postići da šira društvena zajednica postane svjesna onoga što bismo mi mogli shvatiti gledajući i doživljavajući takve predstave. Ima li teatar smisla ako ga ljudi još uvijek smatraju elitizmom?
Munjin: Ja bih rekao ovo – teatar ima smisla za sve one ljude koji u taj teatar dolaze. Festival kao što je Mess ima smisla za sve više i više ljudi koji dolaze svake godine. Ove su godine došli neki ljudi kojih prije pet godina nije bilo. On ima smisla po okvirima svoje publike i energije kojom on neprestano zrači. A da li će šira društvena zajednica na to odgovoriti – pa ja bih to samo komentirao rečenicom Žana Pola Sartra: "Pakao – to su drugi". Neka oni odluče da li će i dalje biti "pakao", ili će doći u jednu zonu, u svakom slučaju veće ljudskosti nego što se izvan te zone nalazi.
RadioSarajevo: Sad smo konstatirali da Mess raste – spomenuli ste nešto kao teror obilja. Da li je Mess bio predugačak sa svojih šesnaest dana trajanja?
Munjin: Iz pozicije publike ništa nije previše – publika može doći četiri dana, pa se onda malo odmoriti, pa doći opet. Iz pozicije publike on može trajati i tri mjeseca, Zapravo, to može trajati neprestano i, idealtipski govoreći, zašto cijele godine ne bi bio Mess? Međutim, mi smo neprestano navilki na sirotinju, čemer, stezanje kaiša, siromaštvo, pa mislimo da je nešto previše. Zašto ne bismo bili Berlin i otvorili sva vrata. U ponedjeljak kad se sve završilo, ljudi su počeli plakati jer je prestalo to uzbuđenje – zašto ga ne bi imali stalno?
Mislim da je „teror obilja“ dobar naziv za količinu na Messu i da bi se u poetičnom smislu to moglo prevesti da je „mjera ljubavi – ljubav bez mjere“. Mess je došao do Zenice, do Goražda, Srebrenice i nikako ne treba stati. Raditi neke koprodukcije sa malim teatrima usred zime, a onda, nekako se povezati npr. sa Film festivalom – i vi lako možete doći do nečega što izgleda neostvarivo – da jedan grad postane grad kreativne ludosti. Zašto to ne bi bilo Sarajevo.
Privilegija za Sarajlije
RadioSarajevo: Kroz sve ove odgovore vi nam zapravo govorite da smo privilegirani postojanjem jednog ovakvog festivala u Sarajevu.
Munjin: Apsolutno! Zagreb ima Eurokaz koji više to nije i to je živa istina. Ima festival svjetskog kazališta od 5 predstava na koji jedna jako uštirkana publika dođe, vidi i kaže hm, hm... ali nema tu atmosferu. Nema svoj klub, nema svoje tračeve, nema okrugle stolove... Bitef je do prije 5 godina imao to nešto, ali sad se osjeća zamor materijala. Jedini festival u regiji koji se može usporediti sa Sarajevom, ali je malog vremenskog okvira, je Festival malih scena u Rijeci. Sam mu naziv to govori – Teatro piccolo, to je na Mediteranu u mjesecu maju i samim time publika doživljava neki šarm. Recimo da bi Festival malih scena u Rijeci mogao biti jedno malo zrnce Messa.
RadioSarajevo: Mnogi su nam rekli da je sastavni dio te Messove atmosfere bila i vaša Twitter hronika koju ste objavljivali na portalu Radiosarajevo.ba. Kako ste se snašli u 140 karaktera? Je li teško prepričati predstavu u tako ograničenoj formi?
Munjin: To je za mene novo iskustvo – do neke mjere, ali do neke mjere i nije. Ja sam novinar i moram znati sa riječima. To je stvar koja se brusi, iskustvo. Ono što je za mene bio izazov je da uhvatim tu dobru pticu u letu iznad grada i da glas te ptice podijelim sa drugima. To mi se činilo zanimljivo. Koliko god djelovalo kao filozofiranje – Twitter nas uči da budemo iskreni. U toliko znakova – ili ćete napisati teško sranje, ili ćete napisati nešto što jeste. Reci, nemoj puno žvakati! Na neki način, to je jedan test, jedna provokacija za neku vrstu hrabrosti – ono o čemu smo pričali na početku intervjua.
RadioSarajevo: O kakvom nam svijetu govori ta redukcija prostora za komunikaciju koju nameće Twitter?
Munjin: To je, na žalost, dobro pitanje i kada bi odgovor na njega bio taj da ćemo u budućnosti dominantno komunicirati samo u 140 karaktera mislim da bi to bilo strašno. Moram priznati da cijelu atmosferu oko te mogućnosti ne želim vidjeti. To da neće biti nikakvog splina koji je tako zanimljiv i uzbudljiv a zove se naša fantazija kroz teatar, knjige, literaturu... Twitter je jedan dobar štos, jedna zgodna igračka, ali uz svu tu digitalizaciju i jednoobraznost svijeta, uz svu tu deemotivizaciju svijeta uvijek mora postojati fantazija, kao nešto s čime se rodite i živite.
To je razlog što smo sa ovim kolegom željeli sumirati upravo završeni 50. Mess - i to u nešto više riječi nego što to forma Twittera dozvoljava. Rezultat je intervju koji slijedi:
Drugo ime za smrt
RadioSarajevo: Kakva su vaša iskustva u vezi sa prihvaćanjem kritike, pogotovo ako se krećemo u okvirima naše regije – govorimo isti jezik, dijelimo isti kulturni prostor, isto tržište. Vodili ste okrugle stolove kritike na Messu, da li je bilo redatelja koji nisu željeli da uđu u sučeljavanje estetskih stavova?
Munjin: Bilo je problema sa Freyom (Damir Zlatar, op.ur). Bilo bi problema sa Maggieliem, s kojim se, da je bio prisutan, ne bi moglo razgovarati o problemu njegove predstave. Ja mislim da ima smisla upravo razgovarati o stanju stvari i stanju duhova. Radi se o tome da su ljudi toliko okamenjeni da ono s čime mi imamo problema jeste njihova nepokretnost. To je ono za šta je drugo ime - smrt. Okamenjeni život, okamenjeni ljudi, okamenjene situacije – to je smrt.
Ono što mi pokušavamo jeste da unesemo i malo života i malo istine u tu priču. Takodje, drugo ime za smrt je kad mi radimo protiv sebe, kad trošimo pare bezveze, kad ne čuvamo vlastitu kuću, da budem patetičan. Nenamjensko trošenje budžetskih sredstava – to su naše pare! Mislim, ako ne ukažeš na to, to je kao da si rekao – pa da, bacio sam 100 Eura.
RadioSarajevo: Da li u percepcijama ljudi, publike, kritičara i teatarskih profesionalaca još uvijek postoje „svete krave“?
Munjin: Da, upravo zato što se svi nalazimo unutar skrame jednog mrtvačkog načina življenja. Malo ljudi ima hrabrosti iz toga istupiti. Mi smo zarobljenici stvarnosti - na ovom području sigurno, ali možemo govoriti i o globalnim problemima, kakav je npr. kriza. Možemo razgovarati i o tome zašto su na okruglom stolu belgijski glumci imali potrebu da se međusobno potuku. To su sve sindromi problema. Sa Freyom se ne može razgovarati, a ovi ne mogu razgovarati međusobno. Da povučemo crtu; radi se samo o tome da li ćemo o tim pitanjima otvoreno govoriti ili nećemo; ako nećemo to znači da smo svaki dan jedan centimetar više prema propasti.
RadioSarajevo: Koliko jedan ovakav festival, koji je u svojoj suštini aktivistički, antifašistički, može pomoći da se, ako ništa drugo, percepcija publike i pozorišnih profesionalaca promijeni.
Munjin: Pa ja mislim da može puno. Ovaj festival čini jedan ugaoni kamen. On svjedoči upravo takvom svojom energijom. Ljudima je na savjesti i pameti da li će se tome priključiti ili neće. On postoji, on naprosto zove, on pruža ruku i kaže – priključite se, nemojte biti idioti. Umjetnost je uvijek potencijalna, ona uvijek nešto nudi, a u filozofiji čovjekove prirode je da on prihvati ili odustane.
RadioSarajevo: Da li vi, kao iskusan teoretičar, možete napraviti komparaciju između Messa i nekih drugih teatarskih festivala, u regiji i u svijetu?
Munjin: Bio sam svjedok i ove godine, ali i ranije, pa bih se usudio porediti. Ako, npr. promatramo što su to Mess ove godine i Bitef ove godine – koji ima također tu svijetlu, velelepnu tradiciju od 50 godina, onda se može reći da je Bitef ove godine do pojasa Messu. Imao je manje predstava i taj luk je manje napet; na kraju krajeva, svaki festival ima pravo na dva promašaja, a na Bitefu ih je bilo više. Ove godine je sav bio izbušen, za što naravno postoje razlozi. Bitefu treba inventura adrenalina, tu bi trebalo biti mladosti. Čovjek koji je i dalje alfa i omega Bitefa, uz svo klanjanje i poštovanje, ima 79 godina. Govorimo o Jovanu Ćirilovu.
A na Messu vidimo zapravo jednu eksploziju mladosti i to je dobro. U političkoj geografiji ovih prostora to nam govori da nije sve crni čemer, prokleta avlija, nego da ima jedna mladost koja ima svoju pamet i kreaciju, koja je „antifašistička", koja plješće čovjeku koji priznaje da je gej, HIV pozitivan i da se druži sa retardiranima (Pipo Delbono, op. ur.) – to je Mess
Najbolje - po Munjinu
RadioSarajevo: Adrenalina je bilo očito dosta. Možemo li govoriti o nekim najsvjetlijim momentima?
Munjin: Možemo. Ja bih ovdje iznio svoju klasifikaciju, a na prvom mjestu bi bio Frank Castorf i njegov Kean. Naprosto, to je jedna soba kompletnih igračaka suvremenog teatra, tu je sve. To je svijet jedne djetinje želje koju inicira čovjek od 65 godina, to je naprosto jedna odlična zajednica, jedan odličan teatar koji to radi na najljepši način, za razliku od institucionalnih kazališta koji to nisu. Podsjetimo se svih naših institucionalnih kazališta i sve one dosade koja vlada u bifeima tih istih kazališta. Predstava Kean i teatar Franfa Castorfa je nešto što je naprosto fascinantno.
Stvarno je bilo puno izvrsnih predstava i iz te siline je meni teško napraviti čisti redoslijed, no privh pet gotovo da su ravnopravne.
Druga predstava je Šeparovićeva Generacija '91 – '95 po svojoj iskrenosti, autentičnoj energiji i po načinu na koji je ti naturščici igraju. Tu se teatarska magija i svjedočanstva osoba na sceni spajaju na osoben način.
Treća predstava je Čekaonica Viliama Dočolomanskog, odlična plesna predstava kroz koju opet struji jedan angažman. Oni nisu mogli početi raditi na željezničkoj stanici gdje su dobili prostor, a da ne komentiraju činjenicu da su sa te stanice nekada odlazili zarobljenici u konclogore. To je velika solidarnost sa vremenom, ljudima i događajima.
Tu je i predstava Proklet bio izdajica svoje domovine Olivera Frljića koja preko jednog procesa inventure glumaca, njihovog života i njihove savjesti donosi temu o propasti ne samo Jugoslavije već i svih stereotipa koje svi mi nosimo u sebi.
Jan Lawers je, osim svih ovih elemenata o kojima smo govorili, a to je da se radi o velikoj uronjenosti i zainteresiranosti za stvarnost, donio i rafinman koji je rijetko viđen. Radi se o jednom estetski vrlo rafiniranom načinu koji ide preko likovnosti, ulazi u pokret, pa tek onda u priču i vraća se na isti način nazad, da bi sve na kraju bila oda životnog optimizma - unatoč svemu. Ajde nek neko kod nas bude optimističan na taj način, hajde da se usudi...
Glumci Bosne i Hercegovine
Kako sam naučila voziti i Elijahova stolica su posebna priča. Nakon puno godina patnje u kulturi u BiH, gdje su ljudi tavorili između toga da nemaju para, nemaju glumaca, nemaju prostora, ili su glumci jedva završili neke akademije koje su napravljene na nekim zgarištima, a da ne govorim o političkih promjenama... mi sada 2010. imamo jednu malu, ali moćnu plejadu bh. glumaca i redatelja koji su respektabilni. Respektabilan je i način na koji rade predstve. Tu se uopće ne radi o velikim fantazijama velike scene. Kako sam naučila voziti je komorna predstava. Elijahova stolica je komorna predstava. Nasuprot tome, njihovo uprizorenje su bili trenuci katarze i to se mora zabilježiti.
Mislim da treba imenom i prezimenom reći da su za to zaslužni ljudi kao Selma Spahić, Ermin Bravo, Alma Terzić, Džana Pinjo, Maja Izetbegović ... Takvi su takođe i glumci koji igraju u Sarajevskoj pozorišnoj tragediji koja je, po mom sudu, nepravedno stavljena u stranu. Ako se krajnje ohlađeno gleda - to je jedan značajni doprinos, pogotovo načinom koji ima u sebi iskaz pjesme u prozi, iskaz jedne distance, a opet iskaz jedne sentimentalnosti koja nije patetična - to su sve vrijedne stvari iz Sarajevske pozorišne tragedije.
RadioSarajevo: Koji je smisao sve te ogromne količine vrijednosti ako će je vidjeti samo ograničen broj ljudi koliko može da stane u jedno gledalište. Kako postići da šira društvena zajednica postane svjesna onoga što bismo mi mogli shvatiti gledajući i doživljavajući takve predstave. Ima li teatar smisla ako ga ljudi još uvijek smatraju elitizmom?
Munjin: Ja bih rekao ovo – teatar ima smisla za sve one ljude koji u taj teatar dolaze. Festival kao što je Mess ima smisla za sve više i više ljudi koji dolaze svake godine. Ove su godine došli neki ljudi kojih prije pet godina nije bilo. On ima smisla po okvirima svoje publike i energije kojom on neprestano zrači. A da li će šira društvena zajednica na to odgovoriti – pa ja bih to samo komentirao rečenicom Žana Pola Sartra: "Pakao – to su drugi". Neka oni odluče da li će i dalje biti "pakao", ili će doći u jednu zonu, u svakom slučaju veće ljudskosti nego što se izvan te zone nalazi.
RadioSarajevo: Sad smo konstatirali da Mess raste – spomenuli ste nešto kao teror obilja. Da li je Mess bio predugačak sa svojih šesnaest dana trajanja?
Munjin: Iz pozicije publike ništa nije previše – publika može doći četiri dana, pa se onda malo odmoriti, pa doći opet. Iz pozicije publike on može trajati i tri mjeseca, Zapravo, to može trajati neprestano i, idealtipski govoreći, zašto cijele godine ne bi bio Mess? Međutim, mi smo neprestano navilki na sirotinju, čemer, stezanje kaiša, siromaštvo, pa mislimo da je nešto previše. Zašto ne bismo bili Berlin i otvorili sva vrata. U ponedjeljak kad se sve završilo, ljudi su počeli plakati jer je prestalo to uzbuđenje – zašto ga ne bi imali stalno?
Mislim da je „teror obilja“ dobar naziv za količinu na Messu i da bi se u poetičnom smislu to moglo prevesti da je „mjera ljubavi – ljubav bez mjere“. Mess je došao do Zenice, do Goražda, Srebrenice i nikako ne treba stati. Raditi neke koprodukcije sa malim teatrima usred zime, a onda, nekako se povezati npr. sa Film festivalom – i vi lako možete doći do nečega što izgleda neostvarivo – da jedan grad postane grad kreativne ludosti. Zašto to ne bi bilo Sarajevo.
Privilegija za Sarajlije
RadioSarajevo: Kroz sve ove odgovore vi nam zapravo govorite da smo privilegirani postojanjem jednog ovakvog festivala u Sarajevu.
Munjin: Apsolutno! Zagreb ima Eurokaz koji više to nije i to je živa istina. Ima festival svjetskog kazališta od 5 predstava na koji jedna jako uštirkana publika dođe, vidi i kaže hm, hm... ali nema tu atmosferu. Nema svoj klub, nema svoje tračeve, nema okrugle stolove... Bitef je do prije 5 godina imao to nešto, ali sad se osjeća zamor materijala. Jedini festival u regiji koji se može usporediti sa Sarajevom, ali je malog vremenskog okvira, je Festival malih scena u Rijeci. Sam mu naziv to govori – Teatro piccolo, to je na Mediteranu u mjesecu maju i samim time publika doživljava neki šarm. Recimo da bi Festival malih scena u Rijeci mogao biti jedno malo zrnce Messa.
RadioSarajevo: Mnogi su nam rekli da je sastavni dio te Messove atmosfere bila i vaša Twitter hronika koju ste objavljivali na portalu Radiosarajevo.ba. Kako ste se snašli u 140 karaktera? Je li teško prepričati predstavu u tako ograničenoj formi?
Munjin: To je za mene novo iskustvo – do neke mjere, ali do neke mjere i nije. Ja sam novinar i moram znati sa riječima. To je stvar koja se brusi, iskustvo. Ono što je za mene bio izazov je da uhvatim tu dobru pticu u letu iznad grada i da glas te ptice podijelim sa drugima. To mi se činilo zanimljivo. Koliko god djelovalo kao filozofiranje – Twitter nas uči da budemo iskreni. U toliko znakova – ili ćete napisati teško sranje, ili ćete napisati nešto što jeste. Reci, nemoj puno žvakati! Na neki način, to je jedan test, jedna provokacija za neku vrstu hrabrosti – ono o čemu smo pričali na početku intervjua.
RadioSarajevo: O kakvom nam svijetu govori ta redukcija prostora za komunikaciju koju nameće Twitter?
Munjin: To je, na žalost, dobro pitanje i kada bi odgovor na njega bio taj da ćemo u budućnosti dominantno komunicirati samo u 140 karaktera mislim da bi to bilo strašno. Moram priznati da cijelu atmosferu oko te mogućnosti ne želim vidjeti. To da neće biti nikakvog splina koji je tako zanimljiv i uzbudljiv a zove se naša fantazija kroz teatar, knjige, literaturu... Twitter je jedan dobar štos, jedna zgodna igračka, ali uz svu tu digitalizaciju i jednoobraznost svijeta, uz svu tu deemotivizaciju svijeta uvijek mora postojati fantazija, kao nešto s čime se rodite i živite.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.